TAJNI PLAN EUROPSKIH MOĆNIKA Već godinu dana intenzivno pripremaju novi porez za sve građane Europske unije

O već uznapredovalim planovima uvođenja zajedničkoga saveznog poreza u Evropskoj uniji ili barem u članicama Evropske monetarne unije (EMU, tzv. Zone eura) izvijestio je u subotu hamburški novinski magazin Der Spiegel, izazvavši razumljivu pozornost barem u nekim državama kojih se to tiče. Ponegdje je najava dočekana kao senzacija, odnosno kao izravna posljedica grčke krize.

Stabilnost i proračuna (sve tanjega kako se smanjuje dotok od carina i tek donekle zakrpanoga Junckerovim planom) a i zajedničke monete temeljila bi se na centralnom porezu koji bi se slijevao u evroproračun.

Više alternativa

Taj savezni evropski porez, kojim bi upravljao vjerojatni visoki povjerenik za privredu i financije, dakle Unijin superministar ekonomije, dogovorili su u osnovnim crtama baš njemački savezni ministar financija Wolfgang Schäuble i predsjednik Evropskog povjerenstva Jean-Claude Juncker. A to znači da se i Njemačka odlučila odreći dijela svoje porezne suverenosti – što bi bio dobar razlog da to prihvate i njezine sljedbenice.

U obzir je uzeto više alternativnih rješenja odakle namaknuti taj porez. Moguće je dio PDV koji odlazi Uniji povisiti sa 1 na 1,25 posto, ili porez na financijske operacije (tzv. Tobin tax), prihvaćen u 11 članica, pretvoriti u obavezan porez u svih 28, ili u zajedničku riznicu ubaciti porez na neobnovljiva goriva (na ugljični dioksid, tzv. Carbon tax), ili uvesti mrski evroporez (u svim članicama EU, ili samo u članicama EMU). Ine varijante zasad su odbačene.

Iz podataka koje nudi Der Spiegel, čini se očitim da se na izradi i tog prijedloga radi već više od godine dana.

To je, naime, jedna od zadaća skupine koja je nazvana High level group on own resources, i u koju su po tri člana imenovali Evropski parlament, Evropsko povjerenstvo i Evropsko vijeće (a oni pak predsjednika, kao desetoga). Njezini zaključci bit će podastrti u lipnju 2016 interparlamentarnoj konferenciji u Bruxellesu. Ono što bude dogovoreno ući će u novu verziju Unijinih sporazuma, novelirajući Lisabonski sporazum (a time i Nicu i Maastricht itd.).

Dakle, priprema poreznog jačanja eura započeta je prije negoli je tadašnji grčki premijer Andónis Samarás iznudio raspuštanje Voulíja, grčkog parlamenta, izvanredne izbore i, od siječnja, Tsíprasovu vladu koja je zaoštrila sukobe dviju koncepcija u eurozoni, sučelivši, s jedne strane, Wolfganga Schäublea, a s druge sada već bivšega grčkog ministra Yánnisa Varoufákisa.

U tom sukobu se stjecao dojam da Schäuble radi ne samo na istjerivanju Grčke iz EMU, nego su prispijevali i glasi da zapravo Njemačka kani istupiti i da već ima u pripremi plan povratka na njemačku marku.

Mak na konac

Izbacivanje Grčke iz eura, u Schäubleovoj viziji, mogla je biti i velika usluga Grčkoj (i medvjeđa usluga Grcima). Naime, prije sporazuma kojim je Saveznoj Republici Njemačkoj 1953 oproštena polovica vanjskoga javnog duga nastaloga do kraja drugoga svjetskog rata, a i više od polovice dotadašnjeg duga za investicije kroz Marshallov plan, vlada saveznog kancelara Konrada Adenauera (s Ludwigom Erhardom kao saveznim ministrom financija), valutnom reformom 1948 faktički je anulirala unutrašnji njemački javni dug – a on je iznosio čak 300 posto društvenoga brutoproizvoda Njemačkog Reicha 1938.

Ne znači da plana o povratku na marku uopće nema (suluda je, zapravo priglupa država koja nema barem dvije-tri varijante izlaza iz eventualne, kamoli aktualne krize). Čini se očitim da je taj plan ipak u dubokoj rezervi, a da je i Njemačkoj, ili barem bistrijem dijelu njezine koalicijske vlade, postalo posve jasno da joj je unosnije zadržati euro koji joj se isplatio kao nikome inome.

Kad je grčka kriza dotjerala mak na konac, bjelodano se pokazalo ono što se trubi još od Maastrichtskog sporazuma 1992: da zajednička moneta ne može biti stabilna bez kakva-takva zajedničkog fiska. Tako se EU dovela u situaciju da kriza u zemlji koja stvara samo 1,5 posto BDP Unije, ugrozi monetarnu stabilnost EMU (otprilike kao da skandal u Bukovici ili na Kordunu uništi kunu).

Što bi tek bilo da kihne Španjolska, o Italiji da ni ne govorimo?

E, čini se da u bazi novog plana baš i jest Italija, odnosno nestabilnost u koju ju je tvrdoglavo gurala posljednja Berlusconijeva vlada, sve dok – pod pritiskom i iz Bruxellesa – taj štetočina nije maknut i mjesto njega doveden bivši evropovjerenik Mario Monti. Baš on je predsjednik super partes koga je sebi izabrala High level group on own resources.

Izgradnja stabilnosti

Najavljeni zaokret Der Spiegel uspoređuje s odlukom Alexandera Hamiltona, tajnika riznice u administraciji američkog predsjednika Georgea Washingtona, koji je, nasuprot otporima Thomasa Jeffersona i Jamesa Madisona, stabilnost izgradio na saveznom porezu. Upravo time je predsjednik Washington dotadašnji savez država pretvorio u saveznu državu. O tome je i sada riječ – o napokon mogućem financijskom pretvaranju Evropske unije (saveza država) u Evropsku Uniju (konfederaciju, kojoj još nedostaje zajednička vojska).