Sve više stručnjaka tvrdi da izolacija nije spriječila smrti od covida, i kritičari kažu da ideja nije ‘potpuno luda‘

Kada je, prije sada već više od dvije godine, proglašena epidemija koronavirusa brojne vlade izdale su jednostavnu uputu svojim građanima: 'Morate ostati kod kuće.'

Užasnuti nevjerojatnim razmjerom hospitalizacija i smrti u Španjolskoj i Italiji, mnoge zemlje su zaključile da nema druge opcije nego izdati naredbu bez presedana za obuzdavanje rastuće pandemijske krize.

Epidemiološki modeli ukazivali su na moguć vrtoglav broj smrtnih slučajeva u kratkom roku, pa su ubrzo zatvorene škole, kafići, restorani i rekreacijski centri, a ljudima je savjetovano da izbjegavaju putovanja i da rade od kuće.

Stroga karantena dovela je do nekih srceparajućih i najštetnijih trenutaka pandemije: brojne obitelji nisu se uspjele oprostiti s umirućim pacijentima, a žene su rađale bez partnera.

Problemi s mentalnim zdravljem, osobito kod mladih, počeli su se ukorjenjivati. Prijave o nasilju u obitelji dramatično su porasle jer su žene ostale zatočene u domovima sa svojim zlostavljačima.

Međutim, opći znanstveni konsenzus, rijetko osporavan, bio je da su te mjere bile nužno zlo koje je spašavalo živote.

Ali koliko je to istina i je li izolacija doista bila jedini put kroz te mračne dane pandemije?

Proteklih nekoliko tjedana, Daily Mail je istraživao točnost PCR testova i kaotičan način na koji su zabilježene smrti povezane s koronavirusom.

'Lijek gori od bolesti'

Sve veći broj stručnjaka sada tvrdi da je karantena imala malo koristi i da je to bio 'lijek koji je bio gori od bolesti'.

Jedan od njih je profesor Mark Woolhouse, epidemiolog sa Sveučilišta u Edinburghu, koji je nedavno objavio knjigu 'Godina kada je svijet poludio' u kojoj piše o neuspjehu britanske politike vezane uz pandemiju.

'Mislim da će povijest na lockdown gledati kao na monumentalnu grešku na globalnoj razini, iz više razloga. Očigledna je ogromna šteta koju je izolacija, više od bilo koje druge mjere, nanijela ekonomiji, mentalnom zdravlju i dobrobiti društva. Jasno je da je to bilo potrebno kako bi se valovi zaraze stavili pod kontrolu. Ali mnoge analize sugeriraju da samoizolacija nije imala veliki utjecaj na smanjenje zdravstvenog opterećenja. To se postiglo na druge načine', kazao je profesor Woolhouse.

Jedan rad o prednostima pojedinačnih mjera, objavljen prošlog mjeseca, otkrio je da su naredbe za ostanak kod kuće smanjile globalne smrtne slučajeve od covida za samo 2,9 posto.

Za usporedbu, zatvaranje radnim mjesta smanjilo je smrtnost za deset posto, a zatvaranje škola za gotovo pet posto.

Autori, ekonomisti sa Sveučilišta Johns Hopkins u SAD-u, optuženi su za pristranost jer je jedan od njih u više navrata poistovjećivao mjere izolacije s fašizmom.

'Ako krenete s pretpostavkom i odaberete studije koje će vjerojatno poduprijeti tu premisu, nećete doći do objektivnog odgovora', kaže britanski epidemiolog i vladin savjetnik dr. Raghib Ali sa Sveučilišta Cambridge.

Ali zanimljivo, i dr. Ali i drugi priznaju da istraživači imaju pravo.

U kritici rada, australski epidemiolog Gideon Meyerowitz-Katz opisuje da je studija 'izuzetno loše kvalitete', no ističe da, iako su navedene brojke 'prilično besmislene, opća ideja nije potpuno luda'.

Premali učinak

Kaže kako bi korist od naredbi o ostanku kod kuće pored mnogih drugih ograničenja mogla biti prilično mala.

Druga studija koja to podupire, objavljena u Scienceu u veljači prošle godine, pokazala je da mjere lockdowna smanjuju prijenos Covida u prosjeku za 13 posto, uz ostale mjere kao što su zatvaranje škola, trgovina te zabrana okupljanja.

Studija, koja je proučavala dokaze iz 41 zemlje diljem svijeta, zaključila je da to 'ima mali učinak' i da bi 'neke zemlje mogle kontrolirati epidemiju izbjegavajući naredbe o ostanku kod kuće'.

Ta je studija također otkrila nešto intrigantno: zatvaranja bi mogla, u najgorem slučaju, zapravo povećati prijenos virusa do pet posto jer se time omogućuje lakše širenje unutar kućanstava.

Profesor Woolhouse tvrdi da, ako je cilj bio djelomično zaštititi najugroženije u društvu, zatvaranja nisu uspjela.

'Fokusirali smo se na ideju da će, ako zaustavimo širenje virusa među svima, to biti dovoljno da zaštitimo one koji su u opasnosti', kaže. 'Ali nije bilo.'

Profesor Woolhouse također tvrdi da izolacija kao intervencija ima smisla samo u kontekstu nultog Covida, što je uspjelo u Australiji i Novom Zelandu.

'Ali ta naredba o ostanku kod kuće za većinu je bila najteži dio pandemije. 'To je sve učinilo mnogo težim nego što je moglo biti', dodaje.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, zaključavanje je bilo – u trenutku očaja – jedina preostala opcija.

No postoje neki dokazi da su slučajevi covida možda dosegli vrhunac i prije uvođenja izolacije ili otprilike u to vrijeme.

'Da smo tada znali ono što znamo sada, mislim da ne bismo trebali zaključati', ističe Woolhouse.

Oslanjanje na savjest

Nedavna istraga švedskih dužnosnika o postupanju s pandemijom u zemlji gdje nije bilo izolacije i očekivalo se da će stanovništvo dobrovoljno slijediti 'savjete i preporuke', pokazala je da je to oslanjanje na ponašanje ljudi 'temeljno ispravno'.

Dokazi pokazuju da je učinak mjera bio manje učinkovit u drugom valu upravo zato što su se ljudi već rjeđe družili, a koristile su se maske kao i sredstvo za dezinfekciju ruku.

To je navelo dr. Alija i druge da savjetuju britanske ministre da ne uvode izolaciju po četvrti put u prosincu 2021., s pojavom visoko prenosivog omikrona.

'Mnogi su ljudi podcijenili utjecaj dobrovoljne promjene ponašanja na stope smrtnosti od Covida-19', dodaje Meyerowitz-Katz.

Dr. Ali, koji je podržao sva tri zatvaranja u Britaniji kaže kako su imali predviđanja da će u vrijeme drugog lockdowna bolnice biti pretrpane jer još nije započeo program cijepljenja. A treće zatvaranje napominje kako su uveli jer su odgađali zarazu dok se većina ne cijepi.

Ujedinjeno Kraljevstvo se sada suočava sa značajnim daljnjim rastom oboljelih od omikrona, ali s visoko cijepljenom populacijom čak se i najoprezniji stručnjaci slažu da je malo vjerojatno da bi novo zatvaranje imalo prednost nad štetom koju uzrokuje.

Različita iskustva

Švedska, koja je zauzela relativno opušten pristup, zabilježila je sličnu stopu smrtnih slučajeva kao susjedna Danska i Finska – koje su obje uvele stroge mjere – od oko 90 na 100.000.

Za usporedbu, Velika Britanija – koja je imala stroža ograničenja od sve tri zemlje – zabilježila je 127 smrtnih slučajeva na 100.000.

Ipak, to je još uvijek dosta iza Španjolske, sa 187, i Italije s 227 - od kojih su obje imale posebno stroga ograničenja.

Australija, Novi Zeland, Tajvan i Singapur, koji su imali stroge granične kontrole, karantenu i stroge režime testiranja, nisu zabilježili više smrtnih slučajeva.

U Hong Kongu, gdje strategija nultog covida nije uspjela spriječiti omikron, stopa smrtnosti trenutačno je zbunjujuće visoka, a Kina je upravo stavila goleme dijelove zemlje pod izolaciju.

'Neki ljudi kažu da su izolacije bile korisne, drugi da su bile stvarno strašne. A istina je zapravo da nema razlike, uvodili lockdown ili ne', zaključuje dr. Ali.

Za one koji su podnijeli bolne žrtve, neće biti lako podnijeti ovu istinu.