Kujtim Fejzulai je u srijedu 28. listopada, kao i svaki tjedan proteklih mjeseci, slušao predavanje o deradikalizaciji udruženja Deard. Program je to kojemu je cilj smetnuti s uma mladih ljudi misli o radikalizmu. Kujtim Fejzulai bio je redovni polaznik. Poslušan. Nije izostajao. Mentori su vjerovali da je već deradikaliziran. Kujtim Fejzulai je u ponedjeljak 2. studenoga Beč zavio u crno. Iz automatskog je oružja mahnito pucao po ljudima u središtu grada. Četvero je ubio, 23 ranio. Bio je fanatičan pristaša IS-a koji je i preuzeo odgovornost za krvavi čin.
Što se, do vraga, dogodilo, ne ide u glavu Bečanima. Drugi dan poslije napada, u srijedu 5. studenoga, jedino je to pitanje s kojim Bečani žive. Bude se s njim i odlaze na spavanje. Od noći s ponedjeljka na utorak televizor niti ne gase. Čekaju hoće li uslijediti nove stravične vijesti. Novi napad, novi mrtvi sugrađani? Ne zna se je li ubojica djelovao sam. Posljednja informacija, da je nakon pregledavanja 20.000 videosnimaka ubojstava koje su predali građani policija sigurni da nije imao partnera u zločinu, ne tješi ih.
U bečke se domove uvukao strah. I šćućurio se između zidova baroknih građevina. Kao moljac koji će polagano, ali ustrajno utirati svoj put do i najmanjeg djelića zida. Mozga. Beč više nije ono što je bio. Prvi je to dojam tijekom šetnje gradom u srijedu, dva dana nakon terorističkog napada. Prethodni dan središte grada bilo je zabranjena zona. Ljudi su zamoljeni da ostanu doma, izlaze samo u slučaju krajnje nužde. Trgovine, vrtići i škole bili su zatvoreni. Bio je to i dan službenog početka drugog lockdowna u pandemiji. Dan koji će pisati bečku povijest. Otvorena je velika rana.
Osjeća se u zraku, vidi na ulicama. Pustoš. Teško breme tuge, potištenost. Rijetki prolaznici koračaju spuštena pogleda, bez riječi, užurbano prolaze središtem jednog od najljepših gradova na svijetu. Nitko ne primjećuje predivnu katedralu u samom središtu grada. Gotovo da i nema otvorenog dućana. Na pameti su nam slike otprije tri dana. Koroni unatoč, grad prepun ljudi koji koriste toplo jesenje vrijeme i uživaju u šetnji. Drže se za ruke, hihoću, dozivaju psa koji njuši bijelog pudla na kratkom lancu uz trgovinu Prade. Sve se promijenilo u trenu. Dekoracije za Božić sad se čine groteskom.
Ove će godine Božić u Beču biti drugačiji. Već je sada sve drugačije. Sve ono o čemu su Bečani slušali, gledali, pratili u medijima iz drugih europskih gradova pogođenih terorom, postalo je u ponedjeljak navečer bečka realnost. Jedan je dvadesetogodišnjak, rođen i odrastao u Beču, pucajući nasumice po ljudima ubio njih četvoro i 23 ranio. Jedan je "oaschloch", tipična bečka psovka, na hrvatskom najbliže izrazu "govnar", ranio grad koji je cijelo desetljeće grad s najboljim svjetskim standardom za život.
Grad koji je rekordnu 2019. godinu posjetilo gotovo osam milijuna ljudi. Poznat po kulturi, arhitekturi, fijakerima, Sacher torti, Mozart kuglicama. Grad u kojem se govori 200 svjetskih jezika. Toliko je nacija u kozmopolitskom centru Europe pronašlo dom. Beč ih je prigrlio. Dao je šansu i mladom makedonskom paru u potrazi za koricom kruha. Radišni su ljudi tu osnovali obitelj, dobili sina. Ponosni, jer on je Bečanin.
Oasloch
Danas, točno na mjestu sumanutog pohoda, mala grupica Bečana. Pale svijeću. Proklinju "oaschlocha". Zna mu se ime, ali nitko ga ne spominje. Ne spominjući njegovo ime negiraju ga kao ljudsko biće. - Oasloch - mrmlja žena sebi u bradu. Na zaslonu mobitela slika terorista. Još jedna vijest u nizu. Pandemija je izašla iz fokusa. Šarmantni starosjedioci, poznati po svom specifičnom sarkazmu i simpatično razmaženim jadikovkama, su... zbunjeni. Baš to. Prvo zbunjeni, a potom i preplašeni na smrt. - Do 1. studenoga Beč je slovio kao jedan od najsigurnijih gradova svijeta.
Što se dogodilo? Danas me strah hodati ovuda. Iako, baš sam razgovarala s prijateljicama, ne izađem li danas u šetnju, uspio je. Promijenio je moju rutinu. A ja mu to ne dam. Ni one. Pa smo danas odlučile raditi isto ono što bismo radile da krvavog čina nije bilo. I to je naša počast ubijenim sugrađanima. Ne dopustiti mu da pobijedi - drhtavim glasom, ali ipak odlučno kaže 70-godišnja Maria. Prolazimo mjestima zločina u samom srcu grada. Bermuda dreieckom, kako ga Bečani zovu. Bermudski trokut splet je ulica za izlaske i zabavu.
Poput Tkalčićeve i okolnih ulica, splitske Rive ili Kalelarge. Iako smo, kao novinari zemlje koja je prošla krvavi rat, imali priliku biti na takvim mjestima, na Seitenstettengasse osjećamo jezu. Krv je oprana s asfalta. Ali, kao da još vidimo terorista u bijelom koji suludo puca u mladića. Ne ubije ga otprve. Pa puca opet. I opet. Dok se ne uvjeri da je mrtav. Na zidovima rupe od metaka. Razbijena stakla. Ovo je bilo mjesto koje je slavilo život. Srce s arterijama. Danas se tu pale svijeće i donosi cvijeće. U tišini. Tu je i grupica mladih žena pokrivene kose. Pitamo odakle su i zašto su danas tu.
- Iz Sirije - odgovaraju. Jedna od njih, najhrabrija, na već dobrom njemačkom nastavlja: - Došle smo zapaliti svijeće za duše poginulih. Ovo nije islam. Ovo je terorizam. Ovdje smo jer želimo pokazati da pripadamo Beču. I Beč nama. Tu je naš dom. Austrija nas je bezrezervno prihvatila i želimo ovdje graditi budućnost. Pa, mi smo i pobjegle od takvih - govori ona, a sve kimaju glavom.
Ipak, ne žele se slikati ni reći nam imena. Čini li nam se ili je to strah da se ne zamjere onima od kojih su pobjegle? A koji su vrbovali mladog Bečana za terorista. Do nas stoji žena i htjela ili ne, čuje razgovor s mladim Sirijkama. Čini se da želi nešto reći pa se okrećemo k njoj. Moderno je odjevena, diskretno našminkanog lica. Lijepe, nepokrivene, tamne kose.
- Iračka sam Kurdinja. Već četvrt stoljeća živim u Beču. Učim za njegovateljicu. Jutros sam osjetila da se kolegice drugačije ponašaju prema meni. Ostala sam šokirana. I preplašena promjenom. Pa, terorist nije Arapin nego Albanac, koji je ovdje rođen i ovdje odrastao. Ali one mene ružno gledaju. Nije svaki musliman fanatičan i radikalan terorist. Uvjerena sam da obitelj i društvo u kojemu se ljudi kreću igraju veliku ulogu u radikaliziranju. Iskreno, i meni je nemoguće zamisliti da netko tko je ovdje rođen i ovdje odrastao, sa svim mogućnostima koje Beč pruža, uopće može postati takav. Čini mi se da je i Bečanima to najteže prihvatiti. Da je Beč ranio Bečanin. I potpuno shvaćam. Lakše je pojmiti da je tragediju skrivio netko drugi - ističe Zina.
Je li joj to pravo ime, ne znamo. U sat vremena naučili smo ne pitati. Još jedno pravilo ovog novog, ranjenog Beča. Prilazi stariji gospodin, vrlo elegantno odjeven, s maramicom kare uzorka u reveru. Kao da je krenuo na kakvu svečanu prigodu.
- Naučio sam da prigode kojima pristupamo s posebnim poštovanjem zahtijevaju i posebnu odjeću. A ovdje sam danas pun poštovanja. Prema žrtvama sumanutog terorista. Stanujem tu, preko puta, a sinoć sam u vrijeme napada, srećom, bio kod kćeri. Nikada u životu nisam mogao zamisliti da ću ovo doživjeti. U sigurnom Beču. Posljednji sam se put osjećao nesigurno 80-ih godina prošlog stoljeća kad je radikalni desničar bombama sijao strah i paniku po Austriji. Otad do danas živimo kao na sigurnom otoku - kaže gospodin August. Boji li se?
- Ne, ne bojim se. Star sam i ne želim strahu podrediti ostatak života. Naravno da sam trenutačno oprezniji i možda pomnije motrim tko mi dolazi u susret, ali vjerujem da će i to proći. Vjerojatno će policija sad sve napraviti da do takvih napada više ne dođe - nada se.
Spominje bečke heroje. Osama Joda, Mikail Özen, Recep Tayyip i Abu Khaled, četverac čija imena svi Bečani danas znaju. Basil Abu Khaled je Sirijac i radi kao zaštitar u 1. bezirku. Pred njim je ranjeno troje ljudi. Spasilačkih službi u blizini nije bilo. Smjestio je ranjene u svoj automobil i prevezao ih do bolnice. Osama Joda 23-godišnji je Palestinac čija je obitelj u jednom austrijskom mjestu pokraj Beča namjeravala kupiti kuću.
Načelnik im to nije dopustio. Islam, rekao je, ne paše u sliku njegova mjesta. Joda je šetao ulicom kad je vidio terorista koji puca po ljudima. Sakrio se iza betonskog bloka. Kad su dvojica policajaca došla na mjesto zločina, jedan je pokošen metkom. Mladi Palestinac ga je bez imalo dvojbe, dok je napadač još uvijek bio u neposrednoj blizini, povukao iza betonskog bloka i pružio mu prvu pomoć.
Državljanstvo kao nagrada
Potom ga je zajedno s Mikailom Özenom i Recepom Tayyipom prenio do vozila Hitne pomoći. Sva četvorica heroja su migrantskih korijena i muslimanske vjeroispovijesti. Nisu, kažu, dvojili.
- U tom trenutku čovjek ne osjeća strah. Netko je u opasnosti i treba tvoju pomoć. Kako da pobjegnemo? Strah, valjda od previše adrenalina, nismo osjećali. Nemaš vremena razmišljati o opasnosti. Također, nadamo se kako smo svojim činom dokazali da u Beču žive muslimani koji nemaju ništa s terorom. Iz dubine srca osuđujemo ovaj čin. Moji prijatelj i ja smo rođeni u Beču. Volimo Austriju i Austrijance, ovo je naša domovina. Distanciramo se od terora i jako nam je važno da se naš glas čuje i da ljudi u Austriji to znaju - ispričao je za austrijske medije Recep Tayyip.
Austrijanci su putem društvenih mreža za mladog Palestinca i Sirijca zatražili da im se zbog humanosti i zasluga za austrijsku državu dodijeli austrijsko državljanstvo. Bečanima je danas najporaznije saznanje da je uz pravilnu reakciju na dojavu slovačkih obavještajaca ovaj napad najvjerojatnije mogao biti spriječen. Slovačka je obavještajna služba, naime, upozorila austrijske kolege na mladića koji je pokušao kupiti veću količinu streljiva. Nisu reagirali, iako se radi o čovjeku koji je kratko bio u zatvoru osuđen za islamski radikalizam. Sirijske su ga vlasti uhitile pri pokušaju ulaska u zemlju s namjerom da se pridruži IS-u.
Iz zatvora je pušten prije isteka pune kazne od 22 mjeseca. Ni izdržavanje cijele kazne ne bi ga spriječilo u krvavom pohodu. Iz zatvora bi izašao u srpnju. Međutim, pravodobna reakcija na slovačku dojavu mogla je spriječiti Kujtima Fejzulaija. Obavještajna služba svoja saznanja, tvrdi se, nije prenijela ni austrijskom sudu, ni udruženju Derad. Austrijski ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer novinarima je u srijedu rekao da je policija dobila informaciju o pokušaju kupnje streljiva u Slovačkoj.
Kako se, zaista, moglo dogoditi da 23. srpnja Austrija dobije informaciju o pokušaju kupnje oružja, 10. rujna kao kupca identificira Kujtima Fejzulaija i - ne poduzme ništa? To će istražiti nezavisna komisija. U međuvremenu se ministri međusobno optužuju, što austrijska oporba oštro osuđuje. Promatramo okupljene. Svatko je u nekom svom svijetu. Zamišljen. Puno njih je suznih očiju.
Bečki gradonačelnik dr. Michael Ludwig je na društvenim mrežama objavio: "Teroristi uvijek imaju jedan cilj. Uništiti naš zajednički život i podijeliti nas. To im u Beču neće uspjeti. Mi u krizi ostajemo zajedno, i to je prioritet i u ovoj teškoj situaciji". Prepričavamo to dok na Rupre-chtsplatzu, jednom od mjesta napada, ispred nas prolaze lica različitih boja.
- Za mene je najgore što je atentator rođen i socijaliziran u Austriji. Da je to bio netko tko je pobjegao iz rata i nasilja, traumatiziran, psihički oskrnavljen, bio u zoni sumraka... Ovako... U Beču sam se uvijek jako sigurno osjećala, ali nakon ovog terorističkog napada to je definitivno prošlost. Moram iskreno reći da se moja paranoja i ksenofobija kroz teror pojačala. Mislim da je politika premalo učinila i da porast migracije, posebice konzervativnih, religijskih i patrijarhalnih elemenata, ne čini austrijskom društvu ništa dobro. Nedovoljna integracija, nedostatak školovanja, bez perspektive i poslovne budućnosti predstavlja za jako puno mladih, pogotovo onih koji imaju migrantsku pozadinu, velik problem. I onda su takvi, nezadovoljni i frustrirani, u potrazi za smislom života, vrlo lak plijen za ekstremizam i radikalizam. Očekujem od politike jasne i odlučne korake. I zatvaranje džamija koje radikaliziraju mlade ljude. Dosta smo stajali po strani i gledali što se događa. Naravno da su to pojedinačni slučajevi, ali osjećaj da među nama žive pojedinci koji žele uništiti našu slobodu, demokraciju i ravnopravan položaj muškaraca i žena za mene predstavlja prijetnju. Sve u svemu, strašno sam žalosna, ali život ide dalje - osobno je razmišljanje austrijske kolegice, novinarke ugledne redakcije, koja prema pravilima poslodavca ne smije javno istupati bez dozvole.
I austrijsku javnost muči isto pitanje. Kako se ovakav teroristički čin uopće mogao dogoditi? Kako je moglo doći do toga da se mladić koji je ovdje rođen i odrastao toliko radikalizira da cijeli grad zavije u crno? Oni koji su ga poznavali, kažu da je Kujtim Fejzulai bio vrlo miran, pristojan. Susjedi ga opisuju kao mladog čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći, povučen, ustvari neprimjetan. Trener, koji ga je na jednom tečaju nekoliko tjedana trenirao i savjetovao, kaže za Jutarnji da je bio vrlo vrijedan i miran.
- Uvijek je svoje zadatke obavljao na vrijeme, s njim nikad nije bilo problema uobičajenih za mladiće njegovih godina na takvim tečajevima. Iskreno, bio sam uvjeren da ga čeka pozitivna budućnost - rekao je.
Jutarnjem su poznati i podaci trenera i o kakvom se tečaju radi, ali nitko, sad nam je to sasvim jasno, ne želi ni na koji način biti povezan s teroristom i terorizmom.
'Potpuno drugi čovjek'
I odvjetnik koji je branio Kujtima Fejzulaija kad se pokušao pridružiti IS-u kaže: - Za mene je to bio tipičan mladi čovjek koji je jednostavno imao peh da naleti na krive prijatelje. Da je umjesto džamije odlazio na trening boksa, danas bi bio boksač a ne terorist. Prevario je i iskusne članove udruženja Derad.
Kujtim Fejzulai je nakon izlaska iz zatvora dobio probacijskog službenika i pristupio obaveznom programu za deradikalizaciju. Navodno je svojim izjavama i ponašanjem dokazao da je deradikaliziran i "potpuno drugi čovjek". Krajem listopada izrekao je osudu terorističkog napada u Francuskoj. U udruženju je posljednji put bio samo pet dana prije nego što je naoružan posijao smrt u Beču.
Rami Ali studirao je islamske i političke znanosti na bečkom sveučilištu, a posljednjih nekoliko godina radi na prevenciji od nasilja i ekstremizma. Vodeći čovjek Udruženja Turn pokušava mlade Bečane zaštititi od džihadističkog radikaliziranja. Rami Ali pridružuje nam se na Morzinplatzu.
- Teroristi za zločine biraju iznimno frekventna mjesta jer na njima smo često pa ćemo se jednako često i sjetiti njihova terora. I automatski osjetiti strah. Poruka je jasna: nigdje niste sigurni. Terorizam je zapravo komunikacijska strategija - kaže. Rami Ali radi s djecom i mladima raznih nacija koji se, kaže, boje mogućnosti budućeg rasizma. Smatra da se mladi ljudi najčešće radikaliziraju kad prolaze emotivno nestabilnu fazu života.
- Ne vide životni smisao ni perspektivu. Otprilike je 300 uglavnom vrlo mladih ljudi iz Austrije otišlo u Siriju boriti se na strani IS-a. Od toga broja, jedna je petina djevojaka. Privučeni su vrlo profesionalnom propagandom - objašnjava politolog.
Napokon odlazimo do "malog Istanbula". Favoriten, 10. bečki bezirk, dom je mnogih migranata. Beč je, zahvaljujući promišljenoj politici dodjele stanova, uspio spriječiti getoizaciju tipičnu za europske metropole. Favoriten je mjesto gdje pokraj Foot Looka stoji Pascha, a pokraj Türkisa Tezenis. Šarolika izmiješanost. Deseti bezirk drag je kozmopolizmu sklonim Bečanima. Atraktivna je ta raznolikost.
Na jednom uglu dobiješ kebab, malo dalje burger, pa onda kinesko ili indijsko jelo i onda wiene snicel ili burek. Ako i postoji, nema osjećaja netrpeljivosti među nacijama. Hoće li i kako teroristički napad utjecati na suživot, pokazat će vrijeme. Danas je tu neki drugi svijet od onoga u središtu grada. Dok se u centru i te kako osjeća utjecaj terorističkog napada, Favoriten je kao paralelni svemir. Život je tu već krenuo dalje. Mnoštvo ljudi privučeno suncem špancira po Favoritenstrasse. Jedni gledaju izloge, drugi sjede na klupi i motre prolaznike.
15 osoba uhićeno
Dvojica umirovljenika turskog podrijetla žustro gestikuliraju i glasno raspravljaju. Prekidamo ih. Nadamo se da govore barem malo njemački. Gledaju nas sa zanimanjem pa počinje bujica.
- Jeste vidjele vidjeli kako su naši mladići spasili policajca? I Erdoğan im je čestitao. On je najbolji - oni kažu, mi ne negiramo. Spomen Erdoğana ignoriramo. Boje li se zaoštravanja odnosa između muslimana i kršćana u Beču? Energično mašu glavama.
- Pa, mi smo ovdje doma. I nije bitno koju religiju netko ima. Bitno da je čovjek - zaključuju. Odlaze svojim poslom.
Bečka je policija dosad uhitila 15 osoba za koje postoji sumnja da su povezane s napadom. Svi su migrantskog podrijetla. Dva su muškarca, stara 18 i 24 godine, uhićena u Švicarskoj. Sumnja se da su kontaktirali s Kujtimom Fejzulaijem. U napadu su ubijeni Makedonac (21), Njemica (24), Austrijanac (39) i Austrijanka (44). Ranjene su 23 osobe, stare između 21 i 43 godine.
Iako je ministar Nehammer apelirao na medije da sa svojih portala maknu sve snimke terora, osobito snimku ubojstva mladića na Seitenstettengasse - snimljenu sigurnosnom kamerom sa sinagoge - neki su se od njih na taj apel oglušili. Svoju su bešćutnost, kako objavljivanje snimaka redom kvalificiraju Bečani, platili otkazivanjem oglasa velikih austrijskih tvrtki. Billa, Interspar, Hervis... otkazali su medijima suradnju. Lista otkaza svakim je danom sve duža.