A je li, šta je novo s onim nesretnim mladićem u Beogradu? Jaooo, tuga je to. Pratimo mi to ovde svaki dan. Čitamo sve, pa i one gluposti šta pišu – odmah će recepcionarka novinarima Slobodne Dalmacije u banjolučkom hotelu.
– Šta ima kod vas, kako ste? – pitali su.
– Onako. Bilo nam tu sad za Novu godinu turista, najviše Slovenaca došlo, krcato. Bila gostiju puna Banja Luka. Ne znam, valjda od korone ljudi malo da se odmore. Kako je kod vas s koronom? Isto vel'ke brojke, je l' te... A onaj potres što je bio kod vas, ja bogme osjet'la. A kad se samo sjetim onog našeg potresa, a bila sam mala, jaooo, onaj linoleum ovako se dizo, ko valovi. Ne ponov'lo se...
Razgovor je to kakav su poslije vodili gotovo sa svakim Banjolučaninom kojeg su sreli, još samo rečenica-dvije više i već smo bili na Đokoviću. Al' prije svega doznate za poneko sjećanje iz mladosti s naše obale, s ljetovanja ili s odsluženja vojnog roka. One vojske, JNA, čija ulica i danas postoji u ovom gradu.
Bila su to vremena kad se iz naših krajeva dolazilo ovdje da se obiđu ljepote uz Vrbas, pogotovo ako se išlo iz pravca Jajca jer usput su brzaci, bukovi i slapovi. Današnje središte jednog od entiteta u Bosni i Hercegovini bilo je i odmorište na putevima iz raznih pravaca.
ŠUTLJIVA VEĆINA
Sjećam se jedne preslasne kajgane u hotelu "Palace", gdje smo na proputovanju iz Splita prema Srbiji prije više od 45 godina stali na doručak. Hotelu je danas dodano ime "Zepter", ali stoji na istome mjestu u centru grada koji se po malo toga razlikuje od svih ostalih urbanih sredina ovog dijela svijeta. U pješačkim zonama mame vas izlozi potpuno istih brendova odjeće i obuće kao u svim gradovima Europe, posvuda su rasprodaje, živahno je i okićeno. Ovih dana tu je i klizalište za djecu, vrte se autići u lunaparku, i knjige su na štandovima, prodaju se suveniri, i lutrija je tu da uplatiš...
Ono po čemu znate da ste upravo u Banjoj Luci jest "Boska", što je pradavna ovdašnja robna kuća i njezin naziv na ćirilici i latinici nije se povukao pred New Yorkerom, Mangom, Dieselom... da bi centar postao neki od bjelosvjetskih molova, gejtova ili sitija. Nekako se strogi centar grada smjestio tako da mu je s jedne Saborna crkva Hrista spasitelja, a s druge Ferhadija džamija, inače porušena za vrijeme posljednjeg rata te naknadno i obnovljena kao spomenik kulture. Iz nje upravo izlazi grupa mladih i nasmijanih, a preko puta su kafići iz kojih dopire "nedostajeeš mi ti i oveeee noći, nedostaješ mi ti...". Oliver je vrlo često na glazbenom repertoaru ovdašnjih kafića.
Koji korak dalje po glavnoj šetnici dovest će vas do štanda po kojemu ne možete smetnuti s uma gdje ste jer nudi majice, crne uglavnom, s printanim đeneralom Dražom Mihailovićem, Ratkom Mladićem, s natpisima "Bosna je Srbija", s Putinom i Rusijom...
– Pošto su?
– Petnajs maraka.
– Idu li kako?
– Slabo. Otkud ste vi?
– Iz Splita.
– Aaa, čujem odma. Odem ja do Makarske tamo, lijepo je. Bio sam i ranije često. A je l', jesu našli onog nesretnog malog?
– Nisu još, nažalost. Kako se živi ovdje kod vas?
– Onako, ko i svuda – slegne prodavač ramenima i izmakne se. Vidi se da radije ne bi ništa dalje govorio. Većina ih tako reagira, inače će vam vrlo susretljivo objasniti kako ćete stići do ćevabdžinice "Kod Muje".
– Ah, to je kod nas uobičajeno, ne čudi nas. Da vidite kako se mi namučimo da dobijemo izjavu ljudi s ulice – kažu kolege s portala Buka magazin. Malo dalje od sjaja u centru vidjeli smo i redove pred javnom kuhinjom. Kažemo, nema neke razlike između nas. Na tržnicama je skupoća, a očekuje se još veća. Deset jaja tri KM, to vam je 12 kuna. Fažol tetovac 4 KM, krumpir 1,80 KM, kapula je marku i pol, gorivo do 2,26 KM...
Zastavice Republike Srpske, njih bezbroj, vise po glavnoj aveniji. Po onim metarskima, koje su nas s rasvjetnih stupova pratile na cesti iz Mrkonjić Grada, ne možeš pogriješiti u kojem si entitetu. Upozori vas da ulazite u Republiku Srpsku i veliki jumbo plakat s dobrodošlicom.
No, osjećaju li se svi oni koji tu žive stvarno dobrodošli, pogotovo nakon posljednje proslave Dana RS 9. siječnja, koji se u ostatku Bosne i Hercegovine smatra neustavnim?
UOBIČAJENA MATRICA
Poruke s proslave u kojima je, među ostalim, Milorad Dodik raspad BiH proglasio neminovnim te je ona uspoređena s NDH, pa ono spominjanje žrtava Jasenovca i mimohod temeljne i posebne policije, uz konjanike i helikoptere, zbilja straše i mirišu na 92. godinu. Straše ili strše?
– Pa ne znam – reče jedan Bošnjak koji nije htio s imenom i prezimenom u javnost. Po njemu, ratnički pokliči hordi mladih jastrebova koji su samo prije neki dan prodefilirali Prijedorom, Janjom, Fočom i ostalim mjestima gdje žive povratnici Bošnjaci i Hrvati izazivaju jezu i opravdano pitanje je li Bosna korak do novog rata.
– Ma ovdje ljudi nisu raspoloženi za ratovanje. Srećom, materijalno smo nemoćni za neki novi rat, ali smo s druge strane nesposobni za neki bolji mir od ovoga – kaže novinar Aleksandar Trifunović, glavni urednik Buka magazina. Njemu je potpuno jasno da je ratnohuškačka retorika u službi ostanka moćnika na vlasti. To je, kaže, uobičajena matrica za mobilizaciju građana. Ugroženost, obrana i zaštita su riječi koje su potrebne makijavelističkoj politici Milorada Dodika, kojemu nikada nije dovoljno moći i vlasti, smatra Trifunović.
Od čega se brani? Tko napada? Iz kojeg pravca? Pa ovdje penzioneri mirno igraju ulični šah, napad na kraljicu je očit i protivnik gubi topa.
– Šah! Pa ti vidi, dečko – obraća se zadovoljno "bijeli" "crnome".
– Auuu, sad si me. Ček, ček, imam rješenje...
Prošetali smo do Predsjedničke palače, gdje stoluje Željka Cvijanović. Čuva je jedan policajac. Razgovorljiv i opušten.
– Bio sam u vojsci s jednim iz Dugopolja, bio sam poslije često kod njega, pravi mi je prijatelj. Inače sam iz Glamoča. Ljetovao sam i u Kaštelima. Lijepo je kod vas...
– Naiđe li Dodik ovdje nekada?
– Tu je Željka, on bude tamo dalje u zgradi Vlade – uputi nas.
A to je moderno zdanje od sedamnaest katova, što je ujedno i najviša zgrada u Banjoj Luci, za koju su građani RS zadnju ratu otplatili 2019., nakon dvanaest godina, a koštala je 220 milijuna konvertibilnih maraka.
Gradonačelnik Draško Stanivuković smješten je u Banskoj palači, koja je kulturno-povijesni spomenik. Umotana je ovih dana u crveni fjok kao golema bombonijera, pred njom se izdaju električni bicikli, preko puta je Saborna crkva obnovljena 1993., a s druge strane Kulturni centar, na kojemu se među plakatima ističe onaj da je novogodišnji gala koncert odgođen zbog koronavirusa.
– Stanivuković je zanimljiv po tome što je kao politički klinac uspio Dodiku upropastiti političke planove. Dodik je toliko bio ljut da se uzrok čak i u ovom njegovom ponašanju tumači kroz gubitak Banje Luke. On skreće probleme s lokalnog na entitetski nivo da bi Banja Luka postala beznačajna. On je toliko nadležnosti skinuo s gradonačelnika da praktički ništa nije ostalo, a istovremeno se bori za vraćanje nadležnosti RS s BiH. Dakle, potpuno ih je oduzeo lokalnoj vlasti, koja bi trebala biti ključ razvoja – objašnjava Trifunović.
ČUDAN SPOJ
– Imate čudne situacije ovdje. Na primjer, kada gradska inspekcija reagira na korupciju u gradnji i naredi rušenje, tada dođe entitetska vlast i kaže da nema rušenja!
– U nas Stanivukovića smatraju "početnikom" – podsjećamo sugovornika.
– On koristi aktualne mitomanije da učvrsti svoj položaj i želi se predstaviti kao "revolucionar sam, ali uz to sam i Srbin, i to veliki"'. I onda vadi te teme, te toponime kojih se drži i često govori i kad ga se ne pita ništa, o ratu, i o Srebrenici... Osobno se trudim da ne budem previše oštar iz jednog prostog razloga što je on dijete generacije koja je toj djeci upropastila život. Od njega se stalno očekuje da promijeni ono što smo mi i generacija njegova oca zasrali. Očekivati od Stanivukovića da riješi ono što nije riješeno zadnjih 30 godina nije pošteno! A taj nacionalni sentiment on distribuira kako mu politički odgovara i, naravno, potreban mu je da mobilizira svoje biračko tijelo – uvjeren je urednik Buka magazina.
Djeci koja gledaju nazive ulice i institucija u Republici Srpskoj izmiješani su junaci Drugog svjetskog i posljednjeg rata, kao i zločinci jednog i drugog. Banja Luka je markirana muralima Ratka Mladića na svakom koraku, na nekima je pomalo neprirodno debeljuškast. Ili ga to samo mi nismo odavno vidjeli. Kažu da ga svako toliko prebrišu pa opet osvane, naročito se umnožio posljednjih dana. U gradu, kao ni u cijeloj Republici Srpskoj, nisu uništena spomen-obilježja borcima iz NOB-a, ali ima i novih, poput ulice kontroverznog majora Milana Tepića. Udžbenici obiluju u Srbiji rehabilitiranim Dražom Mihailovićem, pa je mnogima ovdje potpuno nejasno zašto bi se netko zgražao na taj spoj partizana i četnika. Nama, koje su učili da su jedni na ispravnoj, a drugi na pogrešnoj strani povijesti, taj frankenštajnski miš-maš je potpuno sumanut. Vrhunac tog miksa doživjeli smo u mjestu Rudo, o čemu pročitajte u sljedećem nastavku, piše Slobodna Dalmacija.