SAD smatra da je jutrošnji izraelski napad na Iran bio "proporcionalan" i fokusiran "samo na vojne ciljeve" pa ne bi trebalo doći do iranskog protunapada koji bi vodio eskalaciji.
Izjava koja dobro oslikava sadašnje stanje na Bliskom istoku, dva arhineprijatelja više ne ratuju preko posrednika ili tajnim operacijama već je to sada otvoreni sukob, još od travnja kad je Islamska Republika Iran prvi put izravno napala Izrael.
Tako izgleda novo normalno u kojem Izrael objavljuje da su nastavljene vojne operacije u pojasu Gaze i na jugu Libanona, prva protiv palestinskog militantnog pokreta Hamas, druga protiv šijitskog pokreta Hezbolah, oba teroristička.
Sirijska agencija SANA objavila je i da su izraelske snage izvele nekoliko napada na njihovom ozemlju.
Trump poručio: Radi što moraš
Benjamin Netanyahu, izraelski premijer, pokazao je zavidnu razinu obzirnosti prema Sjedinjenim Državama vjerojatno jer su izbori pred vratima (republikanski kandidat Donald Trump s njime je razgovarao telefonski i, prema izvorima upoznatim s razgovorom, rekao mu: “Učini što trebaš”).
Bibi, kako Netanyahua zovu u Izraelu, pričekao je da američki državni tajnik Antony Blinken napusti regiju, da prođe petak, dan velike tjedne molitve u islamu, javio je SAD-u da će napasti i pobrinuo se da informacija o napadu pravovremeno stigne i do Teherana.
Pomno režirano kao i prijašnja tri udara, iranski u travnju, blag izraelski odgovor i napad Irana 1. listopada balističkim projektilima.
U izraelskom ratnom kabinetu i dalje ima dovoljno razboritosti pa su odbacili ideju napada iranskih nuklearnih postrojenja što bi bio težak udarac režimu te energetskih postrojenja što bi utjecalo na cijene nafte. Napali su vojne ciljeve i jer je Iran prije 25 dana gađao izraelske.
Nekoliko elemenata napada dovodi iranski režim u neugodan položaj. Teheran je poziciju regionalne sile s ambicijama prerastanja u srednju silu – pojam koji definira novi međunarodni poredak u nastajanju – gradio na sustavu militantnih skupina koje su mu trebale osiguravati mehanizam odvraćanja izraelskog napada: logika je glasila, ako se Izrael drzne napasti, tada će mu snažno odgovoriti Hezbolah i Hamas. Taj je segment obrambenog sustava pretrpio tešku štetu i nije više sredstvo odvraćanja.
Sposobnost Izraela da ratuje istodobno u više smjerova, opasna jer dovodi ne pretjerano velike ljudske potencijale do napregnuća, potvrđuje da je u ovom trenutku židovska država prema svim pokazateljima, unatoč godini dana sukoba koji je ostavio traga na ekonomiji, vodeća vojna sila u regiji.
Osobito je važna informacija da je izraelski napad išao preko arapskih zemalja, a iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi obišao je upravo te države te ih molio, pače prijetio, da to ne dozvole.
Gubitak lokalnih milicija doveo je Teheran u tešku, ali očekivanu situaciju, hendikep kad je riječ o saveznicima – Rusija pokazuje dobru volju, ali mora se baviti agresijom na Ukrajinu, a jačanje vojnog utjecaja u Africi joj je važnije iako je potvrđeno da jemenske hutiste opskrbljuju podacima koji im omogućuju precizno gađanje brodova koji plove Crvenim morem. Kina se ne bi štela mešati.
Arapske zemlje nastoje graditi odnose s Iranom koji nisu suparnički, ali će u svakom trenutku pomoći bilo kome, pa i Izraelu, kad je riječ o slabljenju utjecaja šijitske Islamske Republike u regiji. SAD je prije napada Saudijskoj Arabiji dao jamstva da će ih braniti u slučaju odmazde Irana ili neke od milicija, najveća su prijetnja hutisti.
Priznali da je napad bio uspješan
Iranska je vojska objavila da je “protuzračna obrana zaustavila napade cionističko režima na neke vojne centre”. Pomak je to jer se priznaje da su neki centri pogođeni.
Dodatni pritisak na Teheran predstavlja vijest o pogibiji dva vojnika u napadima što ne mogu prešutjeti. Konačna odluka ovisit će o prevlasti neke od struja, a više ih je (vojna, teokratska konzervativna i pragmatična – reformske snage ne postoje u vlasti).
Glavni ograničavajući čimbenik ekonomska je ranjivost Irana koji je suočen s visokom inflacijom (oko 40 posto) pa bi jači vojni angažman negativno utjecao na životne uvjete stanovništva koje je u više navrata pokazalo da nije spremno podržati borbu u korist Libanona ili Palestinaca.
U situaciji kad je nacionalni imperativ sačuvati stabilnost da se provede tranzicija vlasti jer će sadašnji vrhovni religijski vođa Ali Hamenei u nekom trenutku napustiti ovaj svijet, unutarnji prosvjedi posljednje su što je vlastima potrebno.
Ipak, na umu treba imati da se sve navedene struje u vlasti najviše boje gubitka percepcije regionalne sile. Teheran je već pokazao niz slabosti, nije nepokolebljivo stao u pomoć Hamasu nakon izraelske agresije, nije u stanju pomoći Hezbolahu u mjeri u kojoj to treba jer Izrael kontrolira logističke pravce dopreme oružja, nije uspio preko Jordana izazvati pobunu na Zapadnoj obali, a i Sirija prestaje biti neupitna saveznica po tom pitanju jer predsjednik Bashar al-Assad ne želi biti uvučen u sukob.
Na odluku o eventualnoj reakciji - analitička tvrtka Stratfor smatra da će Iran reagirati ako je nanesena veća šteta vojnim bazama Revolucionarne garde iako, lukavo kako to analitičari rade, navodi da bi okvir u kojem se odigravao napad mogao dati prostor Teheranu da ne krene putem eskalacije - utjecat će procjena Teherana koliko je opasnije po sigurnost i budući status ne reagirati od ugroza koje dolaze uz snažnu reakciju.
Važan element, kad je riječ o ovoj posljednjoj opciji, vijest je da je američki proturaketni sustav THAAD u Izraelu, s njim i oko 100 vojnika te da bi mogući udar na njih izazvao reakciju i dalje najveće globalne vojne sile što si Iran ne može dozvoliti jer bi razotkrilo slabost njegovih proturaketnih i inih obrambenih sustava što je posljedica sankcija.
Na Bliskom istoku, kako kažu ondje, uvijek treba prije očekivati negativan nego pozitivan scenarij. Upustit ću se ipak u ocjenu: mislim da su izgledi iranskog odgovora 35 posto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....