Ovaj naš treći kamenčić od Sunca iz svemira izgleda kao čarobno plavo oko te se ne nalazi bez razloga na špicama televizijskih dnevnika. Zurenje u njega na nas djeluje magično, privlačno, gotovo koliko zurenje u vatru. Potpuno je, dakako, nadmeno napisati da je "naš", jer nije ničiji. Sve što postoji, takvo je mimo našeg pogleda, ili s njim, svejedno.
Nadalje, sve što postoji kreće se, živo i neživo, subatomske čestice, fotoni, atomi, ljudi, crvi, stabla, stijene i kontinenti. Ništa u ovome svemiru ne stoji u mjestu niti trajno zadržava oblik. Svakoga dana tisuće potresa izazovu goleme ploče koje se taru jedna o drugu. Živimo na tim pločama, slikovito rečeno, kao žabe na lopočima te uopće ne razmišljamo da ispod nas nema i nikad nije bilo takozvanog čvrstog tla.
Izgubiti tlo pod nogama česta je metafora u mnogim jezicima, a sve su metafore proistekle iz stvarnih događaja: doista je netko nekad zasjekao sjekirom u med i doista je neko upao u jamu koju je drugome iskopao i doista je netko, uostalom mnogi od nas, posrnuo kad se tlo zaljuljalo.
Veliki potres u južnoj Turskoj i sjevernoj Siriji zatresao je u najgore doba noći, kad su ljudi u najdubljem snu, pred zoru. Tako snažan nije zabilježen u Turskoj od 1939., kad je poginulo groznih 33 tisuće ljudi. Sada se žrtve opet broje u tisućama, ali neće ih na koncu, nadamo se, biti opet toliko.
Misao čovjeka uvijek svrne na samoga sebe. Koliko se sami moramo plašiti? Sućut prema stradalima možemo izraziti jedino tako da pošaljemo pomoć, da uplatimo koji euro, da spakiramo neki paket, da primimo u svoju kuću nekog tko je ostao bez doma. Isto tako i država. Neka šalju sve što imaju, neka krenu za Tursku i avioni i kamioni, i tragači i spasitelji, ljudi i psi. Sve drugo jest zdvajanje nad ničim.
Bilo kako bilo, toliko snažan potres u nas nije nikad zabilježen. Skala jačine po Richteru jest logritamska, što otprilike znači da je svaki stupanj deset puta razorniji, odnosno potres jačine šest po Richteru jest deset puta slabiji od potresa od 7 stupnjeva po Richteru.
Slabiji od ovoga bijaše čak i koban dubrovački potres iz 1667., koji je, do neke mjere, zauvijek onemogućio napredak grada i drastično promijenio arhitekturu. Prema različitim zapisima rekonstruirano je da je oslobodio energiju od 7.6 stupnjeva po Richteru. Bijaše poginulo oko tri tisuće ljudi, stijene su se odvaljivale sa Srđa i kotrljale na grad, a trajao je kratko. Neki franjevac koji je služio misu ustvrdio je da je potres trajao točno koliko mu je bilo potrebno za na oltaru na latinskom jeziku izgovoriti iduće riječi: "Muka našega Gospodina Isusa Krista". Drugi su preživjeli, pak, uspoređivali duljinu trajanja s vremenom koje je potrebno za izgovoriti Očenaš; treći s duljinom trajanja molitve Vjerovanja. Poslije potresa, izbili su požari a u gradu zavladali, nakratko, pljačkaši. Sunovratila se cijela civilizacija. Nestalo je nezamislivo blago i povijesni spisi. A opet, Dubrovnik je danas jedan od najljepših gradova na svijetu. Jak potres zatresao ga je i 1979., 7 stupnjeva po Richteru, a obnova traje do danas.
Izvan Dalmacije katastrofalni potresi su gotovo nemogući, tako su se ploče ispod nas posložile. Ali čak i Taj je potres bio osam puta slabiji od ovoga jutros. Potres u Petrinji iz prosinca 2020., iza kojega je i danas pusta i razrušena Petrinja, imao je snagu od "svega" 6.2 stupnja po Richteru. Među prvima tad su na Baniju stigle pošiljke pomoći iz Turske, a ubrzo i kontejneri.
Kad smo pak opet mi u pitanju, uza svu moguću sućut, trebali bismo prije svega pitati zašto bi nas takav potres mnogo više dotukao nego što će Tursku.