Stvaranje novog poretka: ‘SAD je nevidljiv, a Macron si samo utvara da njegova magija djeluje‘

Ponekad nije moguće uočiti velike tektonske pomake, dok je u drugim slučajevima to izrazito moguće i svatko tko stoji s obje noge na zemlji može osjetiti kako se tlo pomiče. Tako je u ovom trenutku s usponom Kine i padom Sjedinjenih Država, piše u svom komentaru za The Telegraph Douglas Murray, navodeći da u tom smislu treba razmotriti događaje posljednjih tjedana.

Sjedinjene Države su po njemu posljednjih tjedana bile usredotočene samo na jednu priču - podizanje optužnice protiv bivšeg predsjednika Donalda Trumpa po optužbama koje je, kako navodi autor, "zakuhao ambiciozni ljevičarski okružni tužitelj koji želi steći svoje ime tako što će Trumpa strpati u zatvor". Na Manhattanu i Palm Beachu mediji su platili helikoptere da se iz njih snima svaki pokret bivšeg predsjednika. Ulice su bile prepune fotoreportera koji fotografiraju druge fotoreportere, svi čekajući da se nešto dogodi, navodi komentator.

Nakon daljnjih poprilično oštrih i pretjeranih, čak i uvredljivih te diskutabilnih ocjena o predsjedniku Joeu Bidenu i vladavini Demokrata u SAD-u, koje bi očito trebale sugerirati ‘impotentnost‘ trenutačne američke politike u sadašnjim međunarodnim okolnostima, Murray navodi da u međuvremenu Komunistička partija Kine ima svoje planove. Posljednjih tjedana, kineski predsjednik Xi Jinping pojavio se na Bliskom istoku kako bi posredovao u dogovoru između Saudijske Arabije i Irana. Velika podjela na Bliskom istoku između sunitskog bloka, kojim dominira Saudijska Arabija, i šijitskog bloka, predvođenog Iranom, iznenada se počela smanjivati.

Autor smatra da, iako su se glavni izaslanici Saudijske Arabije i Irana ponovno sastali ovaj tjedan u Pekingu kako bi pozirali za još jedno fotografiranje, to ne znači nužno da će sadašnji odnos potrajati, ali i da to nije ključna stvar - poanta je, po njemu, u tome da je Peking preuzeo ulogu koju je Washington nekoć imao u posredovanju pri takvom dogovoru.

Kinezi preuzeli inicijativu

Tako je bilo i krajem prošlog mjeseca kada se Xi pojavio u Moskvi kako bi predstavio kineski plan za okončanje rata u Ukrajini. To bi Rusiji omogućilo da zadrži teritorijalne dobitke koje je stekla tijekom svog agresorskog rata. To, navodi Murray, nije dobar plan, a Amerikanci su ga, između ostalih, odmah odbili. No, poanta je u tome da su Kinezi opet preuzeli inicijativu, paradirali svjetskom pozornicom, govorili i predstavljali se kao zaštitnici međunarodnog sustava.

Stoga je, kako se navodi, bilo neizbježno da će drugi svjetski vođe na kraju doći na dvor novoga cara, misleći na kineskog predsjednika, i odnositi se prema njemu na način na koji on sada očekuje. Ranije tijekom tjedna Emmanuel Macron otputovao je u Peking kako bi Xiju odao počast, smatra autor. Navodi se kako je postojalo vrijeme kada bi francuski predsjednik koji je želio zasluge za zaustavljanje rata kao što je ovaj u Ukrajini otišao u Washington na važne razgovore, dok se danas francuski predsjednik pojavljuje u Kini zbog besmislenih.

Macron je na zajedničkoj konferenciji za novinare objavio kako zna da se može osloniti na Xija da dovede Moskvu za pregovarački stol. S druge strane je Xi, koji je, kako procjenjuje komentator The Telegrapha, izgledao kao da mu je jako dosadno, jednostavno rekao da je "Kina voljna zajedno s Francuskom apelirati na međunarodnu zajednicu da ostane racionalna i mirna". Potom su u petak objavili dvosmisleno formuliranu zajedničku izjavu o tome.

I to je, navodi Murray, u biti bilo to. A budući da je riječ o Kini, na konferenciji za novinare, koju autor spominje pod navodnicima, nije bilo pitanja novinara. Uostalom, kako navodi, mora se poštovati običaje zemlje u kojoj se čovjek nalazi, a običaj pod vladavinom komunista u Kini je da mediji pišu ono što im vlada kaže pa pitanja, zaključuje, nisu ni potrebna.

Murray ocjenjuje da dok na Zapadu vladajuće strukture i društvo raspravljaju, kao u Velikoj Britaniji primjerice, o tome može li žena imati penis ili koliko su građani ovoga tjedna bili "rasisti", kineski vodeći političari i izaslanici užurbano putuju svijetom sklapajući trgovinske dogovore. Otkako je 2001. godine Pekingu "dozvoljeno" članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) - što je odluka koja već sad, smatra autor, izgleda nerazborita - Peking je koristio svoju financijsku moć kako bi istovremeno iskorištavao pravila i kršio ih.

Peking ne krije namjere

U Pekingu, kako navodi, više niti ne skrivaju želju da osiguraju kinesku ekonomsku dominaciju u 21. stoljeću, niti skrivaju svoju želju da iza sebe ostave financijski sustav kojim dominira američki dolar. Samo ovaj tjedan Kina je, ističe autor, ponovno bila u američkom dvorištu. Nakon niza pregovora, najavljen je novi sporazum između Kine i Brazila. I ovdje je glavni čimbenik to da dogovor u potpunosti zaobilazi američki dolar, koji je nekada bio standard za takve pregovore. Brazil i Kina najavili su da će se sporazumom juan izravno mijenjati za reale, bez potrebe za pretvaranje u američke dolare.

Brazilska agencija za promicanje trgovine i ulaganja (ApexBrasil) priopćila je da bi to "smanjilo troškove" i promicalo bolju bilateralnu trgovinu i ulaganja između dviju zemalja. To je, kako se navodi, ono što je rečeno, a neizgovoreni dio je bio - ne trebamo Ameriku ni njezinu valutu. Na više načina, smatra autor, to nije iznenađujuće je niz američkih vlada svih političkih smjerova učinio mnogo u posljednjim desetljećima da umanje ugled američkog dolara. Bez obzira je li predsjednik demokrat ili republikanac i tko ima većinu u Zastupničkom domu ili Senatu, potrošnja i dug američke vlade stalno rastu. Kad su demokrati na vlasti, zadužuju se i rastrošni su kad su u pitanju njima važni i dragi projekti. Kad su republikanci na čelu, čini se da su vječno iznenađeni događajima, a uvijek imaju isti odgovor – povećanje državnog zaduživanja, ocjenjuje Murray.

Tijekom posljednjeg predsjedničkog mandata, to se prvenstveno dogodilo kao posljedica pandemije covida-19, kada se vlada počela razbacivati isplatama kako bi američka kućanstva i tvrtke podigla na noge. Sada se, kako navodi, vodi se velika rasprava o tome je li to bila prava stvar. O činjenici da je veliki dio tog novca jednostavno nestao, nema nikakve rasprave. Za Kinu, pak, kako se navodi, stvar nije mogla bolje ispasti. Ona je, smatra autor, bilo zbog ‘bijega‘ iz laboratorija ili prodaje živežnih namirnica na tržnicama, pustila novi koronavirus u svijet i uzrokovala gašenje američkog i globalnog gospodarstva.

Nakon toga, u zemljama poput Britanije, ekonomija se tek sada stvarno vraća u život. No, učinci na obrazovanje iduće generacije, akumulirani dug i još mnogo toga znači da će Britanci, kako piše autor, živjeti s učincima kineskog virusa do kraja života. U međuvremenu, procjenjuje, Peking neće nimalo surađivati u otkrivanju kako je do toga došlo jer Peking, kako navodi, ništa ne može omesti i odvratiti mu pozornost od njegovog ‘dnevnog reda‘.

Kina igra na Macrona?

"I dok sami sebi odvlačimo pažnju smiješnim i loše informiranim glasinama o navodnim nezakonitostima svega u našoj prošlosti, Kina jednostavno nastavlja sa svojom budućnošću. Dok se naše institucije trude da budu što ‘raznolikije‘, kineske institucije jednostavno pokušavaju postati što dominantnije. Od uspona kineskih kompanija do sve agresivnijeg ponašanja Kine prema Tajvanu, Peking je usredotočen na svoj plan, dok se Zapad koleba", ocjenjuje Murray.

"Pada mi na pamet stara rečenica o Neronu koji svira dok Rim gori. No, ono što naši vođe rade je gore od toga. Naša društva - i vlade - izvode glupe male plesove, ponekad na TikToku, ponekad, poput Macrona, u Pekingu, dok Komunistička partija Kine pomiče tlo ispod naših plešućih nogu. Ako gledate dugoročno, stvari koje su naši čelnici dopuštali, poticali i kojima su bili ometani u proteklih 20 godina, čine da car Neron izgleda kao model odgovornosti", zaključuje Murray.

Dok se Douglas Murray u svojem komentaru na poprilično osebujan način bavi pitanjem Kine u današnjim međunarodnim okolnostima, usput kritizirajući neke fenomene zapadnog društva - po njemu čak i trivijalnosti - koje očito smatra bitnim čimbenicima u navodnoj, ne nužno nepostojećoj letargičnosti Zapada kada je u pitanju odnos prema Pekingu i njegovim aktivnostima i namjerama, Politico se fokusiranije i pribranije bavi pitanjem Kine u kontekstu posjeta francuskog predsjednika Pekingu.

Taj se utjecajni portal pita zašto Kina želi da Macron zabije ‘klin‘ između Europe i SAD-a te procjenjuje kako Xi Jinping smatra da Francuska može zaustaviti dalje potpadanje Europske unije pod utjecaj Joea Bidena. Kineski čelnik Xi, piše Politico, imao je jednu važnu poruku za svog francuskog kolegu Emmanuela Macrona, a ta je - ne dopustite da Europa bude uvučena u igru Amerike. Peking želi izbjeći da EU još više padne pod utjecaj SAD-a, u vrijeme kada Bijela kuća provodi odlučniju politiku suprotstavljanja geopolitičkoj i vojnoj snazi Kine.

Ruski rat protiv Ukrajine ojačao je savezništvo između Europe i SAD-a, uzdrmao globalnu trgovinu, ponovno osnažio NATO i prisilio vlade da razmotre što bi još odjednom moglo poći po zlu u svjetskim poslovima. To nije dobrodošlo u Pekingu, koji i dalje vidi Washington kao svog strateškog neprijatelja, navodi Politico.

Ovog se tjedna, smatra Politico, kineska protuofenziva ubrzala, dodajući tome i šarm. Xi je, naime, poželio dobrodošlicu Macronu u najveličanstvenijem okruženju u Velikoj dvorani naroda u Pekingu, zajedno sa šeficom Europske komisije Ursulom von der Leyen, što je u oštrom kontrastu s trenutačnim naporima Kine da zadrži visoke američke dužnosnike na odstojanju, posebno otkako je američki državni tajnik Antony Blinken otkazao put u Peking tijekom napetosti u vezi špijunskog balonom ranije ove godine.

Rastući europski skepticizam

I američki i kineski dužnosnici znaju da je europska politika prema Pekingu daleko od dogovorene. To je prilika, ali i rizik za obje strane. Posljednjih su mjeseci američki dužnosnici upozorili na spremnost Kine da pošalje oružje Rusiji i govorili o opasnostima dopuštanja kineskim tehnološkim tvrtkama da dobiju nesmetan pristup europskim tržištima, i to s određenim uspjehom.

TikToku, koji je u kineskom vlasništvu, zabranjen je pristup vladinim i administrativnim telefonima na brojnim područjima u Europi, uključujući institucije EU-a u Bruxellesu. Američki pritisak također je naveo Nizozemce da uvedu nove kontrole prodaje napredne poluvodičke tehnologije Kini. Ipak, kako navodi Politico, čak je i Ursula von der Leyen, tvrdokornog stava kad je Kina u pitanju, odbacila ideju o potpunom odvajanju Europe od kineskog gospodarstva. Iz perspektive Pekinga, kako se navodi, ovo je još jedna značajna razlika u odnosu na neprijateljsko poslovno okruženje koje promoviraju SAD.

Samo ovaj tjedan, 36 kineskih i francuskih tvrtki potpisalo je nove ugovore pred Macronom i Xijem, za što je kineski državni medij naveo da je znak "da ne opada povjerenje europskih tvrtki u kinesko tržište", što je spoznaja koja odiše popriličnim samopouzdanjem.

Posljednjih nekoliko godina europski su čelnici postajali sve skeptičniji prema smjeru kojim ide Kina, izražavajući zgražanje načinom na koji se Peking nosi s pandemijom koronavirusa, tretmanom prosvjednika u Hong Kongu i Ujgurima u pokrajini Xinjiang, kao i kineskim sankcijama europskim političarima i vojnim prijetnjama Tajvanu.

Potom su Xi i ruski predsjednik Vladimir Putin objavili prijateljstvo "bez ograničenja" netom uoči ruske invazije na Ukrajinu. I dok je Zapad uveo oštre sankcije Moskvi, Kina je postala posljednje veliko gospodarstvo koje je još uvijek zainteresirano za održavanje - pa i jačanje - trgovinskih veza s Rusijom. To je šokiralo mnoge zapadne dužnosnike i izazvalo žestoku raspravu u Europi o tome kako kazniti Peking i u kojoj se mjeri povući iz trgovinskih odnosa s Kinom.

Peking je, ocjenjuje Politico, prepoznao Macrona kao prirodnog partnera koji će mu pomoći da izbjegne pad u odnosima EU-a i Kine, pogotovo jer Angela Merkel - prijašnji kineski favorit - više nije njemačka kancelarka. Macronova spremnost da surađuje sa bilo kime - uključujući njegove oštro kritizirane kontakte s Putinom uoči pokretanja rata - učinila ga je posebno privlačnim u trenutku kada Peking pokušava zabiti klin između europskih i američkih strategija prema Kini.

Macronova strateška autonomija draga je Pekingu

“Jako mi je drago što dijelimo mnoga identična ili slična stajališta o kinesko-francuskim, kinesko-europskim, međunarodnim i regionalnim pitanjima”, rekao je Xi Macronu tijekom ispijanja čaja u petak u južnoj metropoli Guangzhou, prema kineskom državnom mediju Xinhua.

Strateška autonomija, taj fokus francuske vanjske politike, navodi Politico, draga je Pekingu, koji na taj koncept gleda kao na dokaz distanciranosti Europe od SAD-a. Sa svoje strane, Macron je dan ranije rekao Xiju da Francuska promiče "europsku stratešku autonomiju", nije sklona "blokovskom sučeljavanju" i vjeruje u to da se stvari rade na svoj način. "Francuska ne bira strane", rekao je on.

Francusko stajalište, pak, navodi Politico, osporavaju neki u Europi koji smatraju hitnim zadatkom zauzimanje oštrijeg pristupa prema Pekingu. "Macron je lako mogao izbjeći turobnu sliku europske i transatlantske razjedinjenosti", kaže Thorsten Benner, direktor Instituta za globalnu javnu politiku u Berlinu. "Nitko nije prisilio Macrona da se pojavi tamo s golemim poslovnim izaslanstvom, ponavljajući već opovrgnute iluzije o reciprocitetu i zavaravajući se da uspijeva primijeniti svoju osobnu magiju na Xiju kako bi natjerao kineskog vođu da se okrene protiv Putina".

Holger Hestermeyer, profesor europskog prava na Kraljevskom koledžu u Londonu, kaže da će se Peking truditi da razbije transatlantski savez. "Ukoliko Kina želi uspjeti u izgradnji novog svjetskog poretka, odvajanje EU-a od SAD-a - čak i manjoj mjeri - bio bi vrijedan poen - i uzmite u obzir, vjerojatno nedostižan", rekao je Hestermeyer. "Upravo sada EU jača svoju obranu, posebno zato što se Kina u prošlosti pokušala igrati s EU-om u stilu podijeli pa vladaj".

Xijevo fokusiranje na Ameriku bio je, kako se navodi, nepogrešiv potez u težnji da skrene na temu koja je bila daleko od glavnog prioriteta Europe tijekom sastanka s Macronom i von der Leyen. Tjedan dana ranije Bidenova administracija održala je svoj drugi "Summit for Democracy", na kojem su Rusija i Kina prikazane kao glavne prijetnje.

"Širenje (narativa) tzv. ‘demokracije protiv autoritarizma samo bi donijelo podjele i sukobe u svijet", rekao je Xi svojim europskim gostima u četvrtak, zaključuje Politico u svojoj analizi.