BEOGRAD Novinar i bivši nogometaš Marko Grujić, za srpsko izdanje online magazina Vice napisao je tekst u kojem se prisjeća neuspješne nogometne karijere i brojnih namještenih utakmice u kojima je sudjelovao.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Prošli su dani kada sam bezuspješno jurio za loptom i zamišljao da ću možda jednog dana zarađivati novac od najvažnije sporedne stvari na svijetu. Pošto sebe vidim kao nogometnog romantika, mazohistički sam se igri posvetio do neke dvadeset i treće, iako sam i u prvim danima punoljetnosti znao da samo gubim vrijeme. Imao sam kapacitet pluća kao kolibrić, a realno, i progurati kroz noge, izvesti prekid i pustiti loptu u kanal, ali opet nedovoljno često da bi me netko nekad pogurao kako bih postao kučkica raznim Ramadanijima.
Nije mi bilo bitno čiji sam grb nosio na srcu (a nisam ih previše mijenjao, svega tri), mrzio sam rivale sa druge strane tih 90 minuta kao da su mi pred očima silovali sestru i majku. Ako bi mi netko uskratio pravo na mržnju tih sat i po vremena, pitao sam se zašto uopće igram.
A igrao sam i namještene utakmice. I osjećao sam se kao govno.
Kratkotrajni nogometni vijek proveo sam uglavnom po vojvođanskim terenima. Svi znamo kakvo je stanje u srpskom nogometu, i koliko god se oni debelokošci iz FSS-a trudili da promoviraju regularnost lige, nema normalne osobe koja će u to povjerovati. Mešetarenje tipa 'ja tebe sačuvam ove sezone, ti ćeš meni pomoći slijedeće' i slične manipulacije događaju se i u najvišim rangovima, a ne treba ni da napominjati koliko su izražene kako se sve više spuštaš ka beton ligama.
Pošto ne postoji kladioničarski lobi, uglavnom se sve namještaljke 'šteluju' isključivo zbog nagona za preživljavanjem, čist zakon prirode po kojem u ligi ostaju najsposobniji. Tako da se ništa niti ne pitaš. Bar se ja nikada nisam pitao. Dođu ti i kažu idemo tamo izgubiti. Ili pobijedit ćemo. A ti jebeš majku sebi što moraš biti loš glumac u još lošijem filmu, umjesto da za promjenu zapravo zablejiš i naždereš se kao car na obiteljskom ručku.
Rekoh da sam igrao samo za tri kluba, a ovaj u kojem se sve negativno dešavalo u stvari nikada nisam ni volio. Novi trener me je dovukao kao svog igrača, još sam išao u srednju školu i uspijevao čak i da zaradim dovoljno za džeparac od nogometa. Zato me je pola tog mjesta i pola tima osporavalo, tvrdeći da ne dajem i donosim dovoljno. Jebiga, svima im je smetalo što sam uzimao mjesto nekom tamošnjem djetetu i kasnije sam to nekako i razumio. Dovoljno me umaralo to što sam iznova sebe motivirao igrajući za nezahvalna goveda, plus sam morao igrati i namještenu tekmu po prvi put u životu.
Otišli smo u Žitište, malo banatsko mjesto poznato po spomeniku Rockyju Balboi. Ja nisam imao toliko sreće da mi dobrodošlicu pruži Sylvester Stallone, jer je predstavljen tek godinu dana kasnije. Vraćali smo bodove iz prvog djela prvenstva pošto su klubovi bili u prijateljskim odnosima, pa nas je čekao i kotlić i roštilj nakon tekme. Valjda je u ćevapu trebalo da pronađem utjehu što sam na teren izašao skinutog šorca.
U ćevapu bih nekada možda pronašao i suštinu života, ali ovoga puta ne. Da sam barem mogao da kažem ortacima da opelješe neku kladionicu, ali ova utakmica nikoga nije interesirala, pa čak ni tamošnje mještane. Jednostavno ih nije bilo. Sasvim je normalno da se uvijek okupi između pedeset i sto gledalaca, ali kada se na stadionu nitko ne pojavi, onda zapravo dobiješ potvrdu koliko si bijedan tog dana.
Da ne bi sve ličilo na montipajtonovski skeč, dogovorili smo da prvo poluvrijeme igramo 'for real', ali nisam video niti jedan razlog zašto bih se pomaknuo. Blejao sam na terenu, vukao se kao slina, a jedan od protivničkih 'jazavaca' mi je utisnuo krampone po cjevanici. Na namještenoj tekmi!
Kao da to nije bilo dovoljno, jedan od najvećih idiota sa kojima sam ikada igrao, u tom trenutku bar 15 godina stariji od mene, koji me je psihički maltretirao svaki dan, urlao je kao da igramo finale Lige šprvaka. Nisam nikada znao kako objasniti takvo ponašanje osim seksualnom apstinencijom kod kuće, ali kada me je i u ovih 45 minuta uspio nazvati pičkom jer me nije interesirala utakmica, shvatio sam ─ čovjek je jednostavno debil.
Ako nekoga interesira, prvo poluvrijeme se završilo bez golova, a poslije toga smo se sklonili s terena i u 70. minutu primili jedini gol. Na večeri sam popio dva velika piva i relativno se zgazio samo da ne gledam više te goveđe glave.
Tjedan dana kasnije, igrali smo utakmicu i trebalo je da pobijedimo. Ne mogu reći da tako nešto nikada nisam vidio, jer sam viđao smijehotresne situacije u kojima su se našli razni klubovi iz bivše Jugoslavije. I ovo je bila jedna od njih, iako ponavljam, mi nismo birali da namještamo te tekme. Sjećam se samo da se tim zvao Sutjeska, više se ni ne sjećam iz koje vukojebine, i vodio je 3:1 u dvadesetoj minuti. Više nisam znao što se događalo, pa sam krenuo da se zapravo trudim jer sam mislio da su nas likovi preveslali, međutim, bek koji me je čuvao je bio u fazonu: 'Što zapinješ, burazeru, pa polako'.
Volio bih da sam već tada imao oštar predmet u ruci i da prerežem vene na nogama i nikada više ozbiljno ne udarim loptu. Pošto smo preokrenuli na 5:3, sjećam se da je protivnički golman skinuo rukavice, napucao loptu i pičkarao sve oko sebe: „Što ste me doveli ovdje da me blamiraju i pune?"
To je i suština. Radio sam nešto tako jadno, a nisu mi prijetili porodici, nisu željeli da mi pucaju u koljena, niti sam bio govno koje će namjestiti tekmu iz osobne koristi. Zapravo, nisam ni dogurao dalje od trećeligaških i četvrtoligaških terena. Da sam barem došao u situaciju da namjestim nešto od čega će netko imati koristi. Možda je to neki poseban rad, pa je toliko konstantan na ovim područjima. A možda samo ljudi rade što moraju kako bi zaradili neki novac jer ga u srpskom nogometu definitivno nema.
-
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....