Sramota za Italiju: Zbog nebrige vlasti zgrade u Pompejima se urušavaju

RIM - Schola armaturarum iuventis pompeiani poznata i kao „Gladijatorski dom“, zgrada u Pompejima u kojoj su mjesni mladići vježbali oružanu borbu i koja je iznutra bila oslikana jedinstvenim freskama, srušila se u subotu. „To je sramota za Italiju. Zahtijevam objašnjenje odmah i bez licemjerja“, reagirao je indignirano Giorgio Napolitano, predsjednik Talijanske Republike. Pompeji su kulturno blago ne samo Italije, nego i čovječanstva, uvršteni na prvi popis svjetske kulturne baštine koji je sastavio UNESCO.

Neposredan uzrok kraha te dvokatnice je infiltracija vode od obilnih kiša koje su natopile Italiju, izazivajući teške poplave u nekim njezinim dijelovima. Glavni uzrok je, međutim, nebriga za to blago. Tko posjećuje Pompeje lako se može uvjeriti da je sve više ulica pregrađeno daskama da se spriječi ulaz turista, jer im prijeti opasnost da im se crijep ili opeka sruše na glavu, sve više zgrada je izvana poduprto gredama da se ne uruše.

Terme su zatvorene već godinama, Antiquarium je u izgradnji decenijima a statue i drugo blago koje bi u njemu imalo biti izloženo leži u nekadašnjoj žitnici, nedostupnoj posjetiteljima, koji samo izdaleka mogu ukrasti poneki snimak. Apolonov hram je u jadnom stanju, komadići otpadaju sa svoda a stupovi su ispucani.

Čuveni mozaik „Cave canem“ u Kući tragičnog pjesnika odavna je nedostupan i pod ključem. Nedostupan je i čuveni Prijap u čuvenoj Kući Vetija, koja se, doduše, restaurira, ali dvaput dulje od predviđenoga. Nije ni čudno: kad sam bio ondje, radnika ni na vidiku.

Sudbina gladijatorskog doma već sutra ili preksutra može zadesiti još neku od zgrada koju je pepeo piroklastične erupcije Vezuva (79) sačuvao od I do XX stoljeća, ali je Italija nije kadra sačuvati u XXI.

Sandro Bondi, ministar kulturnih dobara i koordinator vladajuće stranke Puka sloboda, tvrdi da je kulturna baština Italije golema i da jednostavno nema dovoljno fondova. Štoviše, sjekira štednje se survala najviše na kulturu, obrazovanje i istraživanje, što je jedinstven odabir u Evropskoj uniji, i k tome u državi koja ima najveću koncentraciju svjetske kulturne baštine.

Prije mjesec dana, na ogorčeni komentar Sergia Rizza u Corriereu della Sera i na Facebookovu grupu „Stop killing Pompei ruins“, Bondijev podtajnik Giro je mrtav hladan izjavio da se „iskopine u Pompejima diskreditiraju samo da bi se napalo ministra“.

Berlusconijeva vlada je, štoviše, prije dvije godine stavila Popmpeje pod nadzor Civilne zaštite, koristeći pomalo nebulozno objašnjenje da bi iskopine mogle biti ugrožene erupcijom Vezuva.

Civilna zaštita, pod decenijskim vodstvom Guida Bertolasa (koji u četvrtak ide u mirovinu), odlikovala se u nekoliko prirodnih katastrofa, ali je služila i kao pokriće za dodjelu poslova bez natječaja u povodima koji nisu imali veze s nepogodama (npr. Svjetsko prvenstvo u plivanju lani u Rimu) i kao kanal za izvlačenje novca u takvim i drugim slučajevima (vodi se istraga o zloporabama pri obnavljanju L'Aquile, pogođene potresom lani u travnju, a da ruševine ni do danas nisu uklonjene).

Sada se tvrdi da Civilna zaštita ništa nije učinila u te dvije godine – ali zato pompejanski zavod za zaštitu spomenika ne smije ništa učiniti bez odobrenja Civilne zaštite, što je dodatno usporilo korištenje i ono malo novca koje još dotiče.

Rušenje u Pompejima je tako simbol jedne Italije, one koja se vadi „lukavim improvizacijama“ i poziva na „tehnička vremena“ kako bi odgodila neodgodivo.