Gotovo šest godina prošlo je otkako je u Siriji počeo građanski rat, koji uz povremeno primirje i dalje traje. Prema različitim procjenama više nevladinih organizacija, koje prilično variraju, u tom je periodu ubijeno između 320.000 i 450.000 osoba, a ozlijeđeno je preko 2 milijuna ljudi.
Manje-više svi su složni da je oko 45 posto predratne populacije Sirije koja se kretala oko brojke od 23 milijuna ljudi, u ratu izgubilo svoj dom - ti su ljudi ili izbjegli po drugim dijelovima Sirije ili su pobjegli izvan države, najviše njih u Jordan i Tursku odakle je jedan dio otišao i prema Zapadnoj Europi.
Nakon što su snage sirijskog predsjednika Bašara al-Asada uz pomoć ruskih zračnih snaga i brojnih šijitskih milicija u prosincu 2016. godine slomile otpor preostalih pobunjeničkih skupina u istočnom Alepu, krajem godine je uz posredstvo Turske, Irana i Rusije dogovoreno primirje između Asadovih snaga i niza pobunjeničkih grupa. Iz tog primirja, koje je trajalo do 14. veljače ove godine nakon čega se urušilo u nizu napada, bile su isključene džihadističke grupe Islamska država i Fatah al-Šam (nekadašnja al-Nusra, svojedobna podružnica al-Qaide u Siriji).
Istovremeno, u svijetu se stekao dojam da je osvajanjem Alepa Bašar al-Asad prokrčio svoj put prema konačnoj pobjedi u ratu i kontroli nad Sirijom, pogotovo u kontekstu opadanja moći Islamske države čiji se teritorij u Siriji i Iraku postojano smanjuje. No, je li to zaista tako?
U velikoj reportaži koju je nedavno objavio ugledni njemački list Der Spiegel novinari Fritz Schaap i Tobias Schneider otkrivaju kakvo je zapravo stanje u Siriji na područjima nominalno pod Asadovom kontrolom.
Opljačkana radionica
Na samom početku reportaže novinari nas upoznaju s čovjekom koji na ulici Alepa danas prodaje kavu iz automata. Prije nekoliko tjedana se vratio u svoju četvrt nakon što su je zauzele snage Bašara al-Asada kako bi vidio što je ostalo od njegove radionice za popravak motocikala. Čim je došao do nje vidio je da je brava razvaljena, a unutra je našao naoružane muškarce s oznakama paravojnih postrojbi vjernih Asadovu režimu kako uzimaju motocikl, njegov njemački alat i rezervne dijelove iz garaže. Da mu slučajno ne bi palo na pamet prosvjedovati, dvojica od tih muškaraca priprijetila su mu kalašnjikovima dok su njihovi "suborci" tovarili stvari u svoj kamion.
Kako je muškarac pričao novinarima o sudbini svoje radionice, tako su do njih došli i drugi građani koji su odreda podijelili slične priče kako su ostali bez svojih stvari koje su opljačkali pripadnici paravojnih postrojbi. No, čim su vidjeli dva muškarca s oznakama Pustinjskih sokola, jedne od dviju najmoćnijih šijitskih milicija odanih predsjedniku Asadu, odmah su od straha ušutjeli, pišu novinari za Spiegel.
To je uvod u priču koja objašnjava kako je zapravo Asadov režim došao u pobjedničku poziciju. Za početak, tu je pomoć Rusa, koji su svoju intervenciju vrlo javno reklamirali, a koja se uglavnom sastojala od zračne podrške, donacija oružja sirijskoj vojsci i šijitskim milicijama i slično. Još veću ulogu imao je Iran pod čijim je nadzorom Asadu poslano ono što mu je najviše trebalo - naoružane borce koji su se pridružili brojnim šijitskim milicijama (prema Charlesu Listeru s Instituta za Bliski istok, prije početka intervencije u rujnu 2015. Rusi su procijenili da službena Sirijska vojska ima samo 6000 borbeno spremnih vojnika).
Ključ uspjeha
Upravo su te milicije (ili paravojne postrojbe) bile ključne za Asadov vojni uspjeh, budući da su mu naoružani borci najviše nedostajali, zbog čega je sirijska vojska spala na regrutiranje ljudi iz zatvora. Dok je prilikom osvajanja istočnog Alepa Asadov režim u svijet slao slike sirijskih vojnika, najveći dio borbe zapravo su iznijeli pripadnici milicija.
Kako su milicije postale neophodne, tako su se i otele kontroli. Uz dvije najmoćnije grupe, Pustinjske sokolove i Tigrove iz Hame, tu su stotine drugih naoružanih grupa koje u ovom trenutku zapravo vladaju velikim dijelovima teritorija koji je nominalno pod kontrolom Asada i sirijske vojske. Nekažnjeno pljačkaju, zlostavljaju civile, ubijaju, a nitko ih u tome ne može zaustaviti, čak ni Asad. Prema novinarima Spiegela, milicije su moćnije od Bašara al-Asada, a njihovi zapovjednici su ti koji zapravo vladaju Sirijom.
Odnos snaga
Ovakav razvoj situacije i nije toliko neočekivan s obzirom na religijski "odnos snaga" u Siriji prije rata. Naime, Bašar al-Asad, kao i njegov pokojni otac Hafez, svoju poziciju na moći održavali su prvenstveno uz podršku i lojalnost alavita (riječ je šijitskim muslimanima, s određenim specifičnim elementima u vjeri) kojima i sami pripadaju - no, oni su i prije rata činili između 12 i 15 posto sirijske populacije. Većinu, oko 75 posto populacije su činili sunitski muslimani, dok je kršćana bilo oko 8 posto, a druza 3 posto.
Iako su prosvjednici u početku pobune protiv Asada tražili pravedniju raspodjelu bogatstva i posredno demokratičnije društvo, kako su se prosvjedi pretvorili u oružanu pobunu, a potom i u otvoreni rat, na površinu su izašle zatomljene religijske podjele u kojima su većinski suniti i manjinski šijiti stajali na suprotnim stranama. Kako je rat odmicao tako je Asadova pozicija bila teža zbog činjenice da su mnogi ljudi napustili vojsku, a oni koji su mu ostali vjerni umirali su u teškim borbama. Stoga, da bi sačuvao svoje regularne postrojbe, Asad je dopustio sebi lojalnim naoružanim borcima da formiraju vlastite milicije.
Šverceri i kriminalci
U mnogim slučajevima, vođe švercerskih i kriminalnih bandi postali su lokalni šerifi, koji su u zamjenu za lojalnost Asadu nesmetano mogli proširi svoja poslovna, zapravo kriminalna carstva bez da ih itko dira. Dvije najveće milicije, Pustinjski sokolovi s bazom u gradu Latakiji i Tigrovi iz Hame imaju svaka između 3000 i 6000 naoružanih boraca, a osim njih tu su stotine manjih pro-režimskih milicija.
Kao što to biva u ratnom stanju, te paravojne skupine kapitalizirale su nestašicu kruha, lijekova i benzina - grupe koje kontroliraju ta dobra na njima dobro zarađuju, što im omogućuje da kupuju još više oružja i unajmljuju nove borce. Direktna posljedica toga je stanje u kojem su takozvani gospodari rata zamijenili državni sigurnosni aparat u cijelim regijama i gradovima.
Veće plaće
Za razliku od sirijske vojske kojoj kronično fali novih regruta, borci se milicijama pridružuju svojevoljno, što nije čudno kad se uzme u obzir da kod njih imaju i do tri puta veće plaće nego što ih imaju redovni vojnici, a k tome im je pružena i znatno veća sloboda. Između ostalog, mogu izmišljati i ubirati takse na kontrolnim točkama, prodavati drogu po vlastitom nahođenju, švercati benzin ili naprosto pljačkati po pokorenim gradovima i selima.
Jedan od oglednih gradova za ovu situaciju u Siriji je Hama, koji je 1982. bio poprište pobune Muslimanske braće protiv Hafeza al-Asada koji je u samo tri tjedna, prema procjeni britanskog novinara Roberta Fiska, pobio 20.000 osoba. Tijekom aktualnog građanskog rata u Hami su formirani spomenuti Tigrovi, a njihovi osnivači su bili službenici iz obavještajne službe zračnih snaga (koja je bila strah i trepet u državi), lokalni plemenski vođe i kriminalci. Tijekom 2011. bili su ključni faktor u gašenju pobune u provinciji Hame, a danas imaju pravu mrežu baza u cijeloj Siriji.
Dva najvažnija čovjeka
Dva najvažnija zapovjednika te paravojne skupine su poznati kriminalac Ali Shelly i izvjesni Talal Dakkak, za kojeg se priča da svoje protivnike baca lavovima koje čuva kao ljubimce. Njih dvojica stoje iza mnoštva otmica, krađa, šverca nafte i benzina koje prodaju i notornom ISIS-u, sunitskoj terorističkoj organizaciji koja bi trebala biti njihov prirodni neprijatelj i protiv koje se Asadove snage službeno bore. Tako je zabilježen slučaj iz ljeta prošle godine u kojem su pripadnici redovne sirijske vojske presreli nekoliko cisterni punih benzina koji je bio namijenjen trupama ISIS-a, ali koje nisu konfiscirali iz straha od Dakkakove osvete. Na kraju su cisterne predane lokalnom ogranku obavještajnih službi zračnih snaga, blisko povezanih s Tigrovima, te su nastavile svoj originalni put.
Asad, uostalom, nije u poziciji da im se suprotstavi. S jedne strane ovisi o njihovim borcima na prvoj liniji fronte, s druge su milicije premoćne i prebogate. Kad je u veljači ove godine u Alep hitno trebalo dovesti novu pošiljku lijekova, šijitske milicije, koje kontroliraju jedinu cestu prema gradu i na njoj ubiru takse, konfiscirale su lijekove namijenjene za grad te su ih kanije preprodavali po znatno višoj cijeni. Štoviše, prema podacima sirijske vojno-obavještajne službe Ali Shelly je 2015. godine prodavao oružje pobunjenicima u Alepu, istim onima protiv kojih su se borile njegove vlastite postrojbe, da se ne spominje službenu vojsku Asadova režima (sirijska vojno-obavještajna služba je u velikom sukobu s obavještajnom službom zračnih snaga, koja je, kako je rečeno, u dobrim odnosima s Tigrovima).
Samo profit
Ako se može zaraditi, za ove milicije ne postoje prijatelji i neprijatelji, samo profit. A ti su ljudi glavni faktor u Asadovoj borbi protiv pobunjenika.
S vremena na vrijeme vojska ili vojno-obavještajna služba su pokušale srezati moć lokalnih gospodara rata, ali njihove akcije bi uvijek završile fijaskom. Kada su u ožujku prošle godine Asadove jedinice uhitile vođu jake kršćanske milicije bili su ga prisiljeni osloboditi nakon nasilnih protesta njegovih pristalica. Novinarima Spiegela je čak i ministar za pomirenje u Damasku priznao da režim ima probleme s milicijama, ali da nemaju potrebnu moć da ih riješe.
Uz Tigrove, druga najjača milicija su spomenuti Pustinjski sokoli bazirani u Latakiji, obalnom gradu u samom srcu alavitskog dijela države. Njihov zapovjednik je Mohamed Jaber koji je novinare čak i proveo kroz jedno od svojih skladišta oružja u kojem su, između ostalog, i stari sovjetski tenkovi T-72, njih osam smještenih uz raznu tešku artiljeriju. U njihovim redovima bore se mladići od kojih neki imaju tek 15 godina, a mnogi su se nedavno vratili s bojišnice u Alepu. Sam Jaber pak vrijeme provodi u svojem luksuzno uređenom stambenom kompleksu s pogledom na luku u Latakiji.
Crne ovce
Nakon što je sat vremena proveo hvaleći se vojnim uspjesima svoje milicije, Jaber je napokon priznao novinarima da su njegovi borci pljačkali osvojene gradove i sela, ali samo u rijetkim slučajevima. Kaže, svatko ima crnih ovaca.
- Mi smo velika grupa. Neki su dobri, a neki loši. Ali najvažnije je da se svi bore za našu zemlju. Milicije su u Hami, oni su otmičari, pljačkaši i ubojice - rekao je Jaber u jasnoj aluziji na Tigrove, najveće rivale Pustinjskih sokola. Štoviše, dvije su paravojne skupine u ožujku prošle godine, tijekom bitke za Palmiru, međusobno pucale jedna na drugu zbog čega je iz Damaska poslana visoka vojna delegacija kako bi brzo izgladila stvari. Od tog trenutka Asadovi generali nastoje dvije skupine držati na odvojenim fontovima.
Usluge na cijeni
Mohamed Jaber, inače, ima dugu i živopisnu karijeru švercanja naftom, koju je 1990-ih dopremao iz Iraka i na tome se obogatio sa svojim bratom - poslije su milijune uložili u industriju čelika. Kad je 2011. počeo rat i kad su nastupile sankcije, režim je odmah zatražio njihove švercerske usluge, u tom trenutku na vrlo visokoj cijeni. Kako bi zaštitili konvoje koji su vozili kroz pustinju braća Jaber su angažirala stotine bivših vojnika, ali i kriminalaca - napokon, Asad je 2013. godine potpisao uredbu kojom je privatnim poduzetnicima dozvolio da imaju vlastite snage za "održavanje sigurnosti", čime je od kleptokrata de facto stvorio gospodare rata.
Jaber, doduše, tvrdi da ga ni moć ni novac ne zanimaju jer ima oboje. On samo želi pomoći Asadu, kaže, i rado će položiti oružje kad rat završi. Pa ipak, dodaje:
- Kad bi nam bilo dozvoljeno, mogli bismo kontrolirati 60 posto zemlje!
Rusi
I dok Asad ne može učiniti ništa po ovom pitanju, Rusi imaju prilično pragmatičan pristup - kako im je koji lokalni gospodar rata potreban, tako mu dijele oružje, medalje ili selfije s ruskim vojnicima. Privatno, ruski generali su užasnuti stanjem na terenu i potpunim kaosom koji vlada između milicija.
Da se milicije neće zaustaviti samo na kriminalu, pokazuje i podatak da je na izborima u 2016., kakvi god oni bili, u parlament ušao velik broj kandidata povezanih sa zapovjednicima paravojnih skupina - što prijetnjama, što mitom. Jer ti izbori ne pokazuju volju naroda, nego moć onoga koji želi da se određeni kandidati izaberu.
Asada se u zapadnim medijima često prikazivalo kao užasnog diktatora odgovornog za smrt tisuća "svojih" građana i ta je reputacija u jednom dijelu bila zaslužena. No, koliko god je Asad užasan, on je bio jedini privid autoriteta u Siriji. Čini se da je i to bila samo iluzija, završava tekst Spiegela.