Kako izgleda “model života” na američko-meksičkoj granici u eri Donalda Trumpa? Američka javnost konačno je doznala odgovor na to pitanje nakon što su vlasti povele grupu novinara u razgledavanje najvećeg službenog prihvatilišta za maloljetne migrante u Sjedinjenim Američkim Državama - Casa Padre u Brownsvilleu u Teksasu.
Riječ je o bivšem, oko 23.300 četvornih metara velikom Walmartovu kompleksu, koji je danas privremeni dom za 1500 dječaka u dobi od 10 do 17 godina.
Zapuštenost
Trump je, naime, nedavno jasno i glasno naredio provođenje politike “nulte tolerancije” prema ilegalnim migrantima, čime je okončana dosadašnja “uhvati i pusti” praksa, koja je prije svega vrijedila za one s djecom. Prema novim pravilima, svi koji su granicu prešli ilegalno postaju predmet kaznenog progona, a odrasle se, u tom slučaju, često odvaja od djece koja zatim potpadnu pod skrb nadležnih službi.
Casa Padre je, piše New York Times, dio rastuće industrije prihvatnih centara koji trenutačno pucaju pod teretom Trumpove imigrantske politike.
Federalni ured za ponovno naseljavanje izbjeglica trenutačno nadgleda oko 100 prihvatilišta u 17 država. U njima živi, prema procjenama, više od 11.000 maloljetnika, a jedna od najvećih koncentracija takvih prihvatilišta je upravo u Teksasu, u dolini Rio Grande, nedaleko od same granice. Riječ je o jednoj od najsiromašnijih regija u SAD-u.
U tri je tamošnja okruga 10 prihvatilišta, većina njih u okrugu Cameron, kod gradova Harlingena, San Benita i spomenutog Brownsvillea. Upravo su skloništa blizu Brownsvillea postala veliki posao. Zapošljavaju, piše New York Times, stotine tamošnjih stanovnika i “oživljavaju” napuštene objekte, primjerice spomenuti Walmartov.
Iako tako posredno znače život za to osiromašeno područje, kritike su brojne. Prije svega odnose se na način kako vlasti nadziru i upravljaju tim ustanovama, pogotovo sada kad su ona pod teretom Trumpovih odredbi. Postojala su, dakako, i prije, prvenstveno za maloljetnike bez pratnje koji su prešli granicu, no otkad je Trump nagazio na migraciju, broj štićenika prihvatilišta drastično se povećava. Sada onamo dolaze i djeca koju se odvaja od roditelja jer je aktualna administracija uvjerena da je praksa, prema kojoj su se ilegalni migranti s djecom puštali na slobodu s ukazom da se kasnije pojave na sudu, samo poticala migrante da uzmu djecu i prijeđu granicu. Ministrica domovinske sigurnosti Kirstjen Nielsen u svibnju je, primjerice, rekla u Kongresu da se broj obitelji koje su uhvaćene u ilegalnom prelasku granice povećao za gotovo 600 posto u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. “Glas se proširio”, ustvrdila je.
Smiješak
No što se točno događa s maloljetnicima bez pratnje koji su ilegalno prešli granicu ili pak onima koji su je prešli s roditeljima te su sada odvojeni do njih, do ovog je tjedna bio misterij. Casa Padre, osnovan u ožujku 2017. godine, također je bio izvan dohvata javnosti, čak i za predstavnike vlasti, sve dok ovog tjedna konačno skupina novinara nije otišla u organizirani 90-minutni obilazak centra, u kojem nedaleko od ulaza stoji mural s Trumpovim likom, američkom zastavom i Bijelom kućom, praćen predsjednikovim citatom “ponekad, kad izgubiš bitku, upravo uz pomoć toga pronađeš novi način da pobijediš u ratu”.
Jedan od novinara koji su ušli unutra bio je Jacob Soboroff, dopisnik MSNBC-a, koji je o istoj temi dao intervju za Esquire.
“Šokantno je. Ulazite u stari Walmart koji je zapravo pretvoren u dječji zatvor”, tvrdi on.
Mediji, i on, izvještavaju kako je sklonište prenapučeno. Imalo je kapacitet za 1186 ljudi, no sad je povećano na 1500. Centar ima ukupno 313 spavaonica. Nijedna nema vrata. Zaposlenici tvrde da ne mogu više nikoga primiti. U kompleksu su i bolnica, kuhinja, imaju sportske aktivnosti, frizerski salon, kino, djeca od ponedjeljka do petka svaki dan imaju nastavu u trajanju od šest sati. Na dan izlaze van na dva sata. Ostalo su vrijeme zaključani unutra. Sve se svodi na strogo regulirani raspored, tvrdi on.
“Dio djece je bio na rekreaciji, dio je igrao videoigrice, bilijar, neki su bili na nastavi. Neki su čekali red na tuširanje. To je kao mašina koja konstantno radi. U devet se svjetla gase, pale se opet u šest ujutro. To je mali grad unutar Walmarta: u Walmartu ste, ali ne možete izići”, ispričao je.
Tvrdi da su djeca, iako nisu u ćelijama, zapravo u pritvoru. Sve o njima odlučuje netko drugi i ne mogu otići. Pod ključem su, tvrdi. Kad ih je pitao kako su, odgovarali su s “dobro”. Neki od voditelja obilaska ga je, rekao je, zamolio da se nasmiješi djeci. Osjećaju se kao male životinje u kavezima koje se gleda, rekla mu je jedna žena, dodaje.
Soboroff tvrdi kako je uvjeren da je osoblju doista stalo do djece (iako je općenito u prihvatilištima bilo prijava incidenata, među ostalim i u Case Padreu), no također objašnjava kako nisu znali što će se dogoditi. Vlasti su ignorirale njihova pitanja o politici nulte tolerancije, a onda se broj djece naglo povećao i morali su nabaviti više kreveta.
Statistika
Samo u prva dva tjedna od proglašenja nove politike “nulte tolerancije” u sustav skloništa upućeno je oko 650 djece koja su odvojena od roditelja. Gotovo jednak broj, njih 700, bio je upućen u sustav u razdoblju od šest mjeseci prije toga. Prije se smatralo da svaki od štićenika ima 3,7 četvornih metara za sebe. Sada se taj broj, tvrdi Soboroff, definitivno smanjio. Zbog aktualnog nedostataka prostora, vlasti navodno čak razmišljaju o uspostavljanju šatorskih gradova. Dječaci u prihvatilištu Casa Padre ondje u prosjeku provedu 49 dana prije nego što završe kod rođaka, budu ujedinjeni s roditeljima ili deportirani.