‘Sječa glava‘ u Kijevu, Zapad sprema novi udar na Rusiju, velika promjena u - Švicarskoj

Petak 27. siječnja ujedno je i 338. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Posljednji dani ondje su bili bez padalina, obilježeni laganim zahlađenjem koje ipak nije bilo dovoljno da učvrsti tlo dovoljno za bitnije vojne operacije. Pa ipak, na kompletnoj se bojišnici registriralo brojna topnička sučeljavanja, dok je ruska strana ovoga tjedna intenzivno nastojala održati pritisak na ukrajinske branitelje. Iako se tu nije radilo o nekim velikim i bitnim ofenzivnim pokretima, kakve se očekuje u narednim mjesecima, ipak se na brojnim odsjecima bojišnice bilježilo aktivne ruske napade – od kojih su neki izgleda radili određenih problema ukrajinskoj obrani.

Čini se da se i dalje bilježi ukrajinska borbena inicijativa na sjeveru Donbasa, na pravcu od Kupjanska prema okupiranom ruskom uporištu Svatove, dok su napadi agresora barem privremeno zaustavili napredovanje prema okupiranom gradu Kremina nedaleko rijeke Siverski Donjec. Iako je baš taj dio bojišta duže djelovao kao perspektivan za ukrajinske branitelje (koji su se kroz šumska područja na jugozapadu moguće primakli do samih prigradskih naselja) – ondje izgleda nema većih pomaka. Dapače, ruska pojačanja i protunapadi kao da su stabilizirali bojišnicu, zadržavši pod agresorskom kontrolom ili u „ničijoj zemlji“ i naselja Dibrova te Kuzmine za koja su se duže vodile borbe jugozapadno od Kremine. Ponešto južnije, odmah preko rijeke Siverski Donjec, čini se da nisu uspjeli ruski žestoki protunapadi na mjesto Bilogorivka – iako je time izgleda zaustavljeno ili barem ozbiljno usporeno i ukrajinsko napredovanje na istok te sjeveroistok (prema naseljima Šiplivka i Privilja koja otvaraju prolaz i dalje na istok prema nedalekom okupiranom Lisičansku). Jednako je tako, obilježeno ruskim protunapadima, posljednjih dana bilo i dalje na jug – na bojišnici od Siverskog Donjeca, uz administrativne granice Luganske i Donjecke oblasti do okupiranog naselja Berestove i (opet) Bilogorivke, kao i dalje uz cestu T-1302 do sada okupiranog Soledara. Taj cestovni potez od 10 km sada je u ruskom zaleđu, budući je u toj zoni sjeverno od grada Bahmuta posljednjih tjedana fronta pomaknuta na zapad oko 10 km (potez Bilogorivka-Vesele-Rozdolivka), pa od Rozdolivke na jug do Bahmuta prati trasu pruge Bahmut-Siversk te njoj usporedni tok rijeke Bahmutovka. Na ovom su se području ukrajinske snage nakon žestokih borbi postupno povukle na zapad, gdje su sagrađene i nove utvrđene pozicije uzduž grebena koji obilježava zapadnu obalu Bahmutivke. Takav visoki položaj omogućava dobar pregled nad nedavno izgubljenim naseljima i gradom Soledarom – što osvajače stavlja u neugodnu poziciju trpljenja konstantnih gubitaka od ukrajinskog topništva navođenog brojnim izviđačkim dronovima.

Bahmut se drži

Što se tiče samog Bahmuta, izgleda da se njegove obrambene crte u prigradskim naseljima i dalje drže, iako se s ruske strane čuje kako osvajači svojim napadima te topništvom ipak uspijevaju uvelike blokirati dvije od preostale tri pristupne ceste (one na sjeverozapadu i jugozapadu, do čije okolice su barem načelno stigli i njihovi kopneni prodori). Pri tome nije do kraja jasno stanje južno od Bahmuta, gdje je izgleda bilo osvojeno ukrajinsko uporište Klišćivka, iako su možda u rukama branitelja ostale pojedine poljske utvrde zapadno i jugozapadno od sela. Pa ipak, tu se zadnjih dana bilježe intenzivni napori agresora na prodoru dalje na zapad, prema selima Ivanivske i Stupočki na cesti T-0504 od Bahmuta prema Kostjantinivki – što je postalo dovoljno ozbiljno da i pojedini ukrajinski izvori ipak priznaju za nadolazeće vrijeme mogućnost ruskog prilaza i prema samom gradu Kostjantinivka (kojeg se vjerojatno već duže utvrđuje po uzoru i na sam Bahmut).

Uz sve to treba napomenuti i oživljavanje ruskih napadnih djelovanja oko okupiranog Donjecka – kako prema ukrajinskom uporištu Avdiivka, tako i južnije oko Marinke, te posebno još tridesetak km na jugozapad, oko ukrajinskog uporišta Vugledar. Ondje se zadnjih dana bilježilo nastavak agresorskih nastojanja usmjerenih na zauzimanje Vugledara – kako s istoka (upad u naselja s istočne strane Magistralne ulice), tako i jugoistoka (iz naselja Mikilske Dače), te s juga iz okupirane Pavlivke. Sva su ova borbena nastojanja bila vođena uporabom i ruskih postrojbi mornaričkog pješaštva, te praćena relativno velikim gubicima – koji izgleda ipak nisu uzdrmali obranu Vugledara, koja osim u samome mjestu ima svoj temelj i na uzvisinama sjeverozapadno od mjesta, s kojih ukrajinsko topništvo dobrim pregledom pokriva to bojište. Slično – uz mnogo napora, ponešto gubitaka, te vrlo umjereni učinak – izgleda da teku i ruska oprobavanja ukrajinske obrane u oblasti Zaporižje, na oko 70 km poteza od Gulajpolja do rijeke Dnjepar. Usprkos manjim napredovanjima kroz „ničiju zemlju“ ondje – tijekom zadnjih desetak dana izgleda da agresori ondje nisu postigli ništa bitnoga ni trajnijega.

Smjene i zračni napadi

Nakon što je početak ovoga tjedna bio obilježen nizom smjena i ostavki visokopozicioniranih ukrajinskih političara, sve radi navodne korupcije – nastavak tog događanja bilježi se i sredinom ovoga tjedna. Prvo je u srijedu bilo smijenjeno još i pet čelnika pojedinih regionalnih tužiteljstava (Zaporižje, Kirovograd, Poltava, Sumi i Černihiv), da bi u Ministarstvu obrane uz prijašnju smjenu zamjenika ministra s položaja odletio i čelnik odjela za javnu nabavu – sve u sklopu rješavanja sumnji na preskupu opskrbu vojske namirnicama skupljim čak i od onih u ukrajinskoj maloprodaji. Ujedno je iz stranke „Sluga naroda“ predsjednika Volodimira Zelenskog izbačen Mikola Tiščenko, koji je pritom izgubio i mjesto zamjenika šefa frakcije u Vrhovnoj, a sve to radi upitnih detalja oko njegovog nedavnog putovanja u Tajland – čime je on postao i drugi viđeniji političar te stranke pokošen u nedavnim antikorupcijskim promjenama. Sve je to možda i pomoglo smiriti javnost i smanjiti troškove, ali nije utjecalo na tijek ratnih događanja.

Dapače, dok je ponešto hladnije vrijeme postupno povećalo i ukrajinsku potrošnju struje – naprežući dodatno ionako teško oštećeni elektroopskrbni sustav – svi njegovi popravci jedva da su osiguravali polovicu potreba, čak i uz objave sustavnog uvoza struje iz Europe (oko 500 milijuna kWh mjesečno). Na sve to su u noći od srijede na četvrtak onda stigli i novi valovi ruskih zračnih napada na tamošnju energetsku infrastrukturu – po prvi put nakon 14. siječnja ove godine. Prvo se čulo o noćnom napadu 24 kamikaza-drona Shaheed-136/131, lansirana s istočne obale Azovskog mora, koji su navodno svi bili oboreni. Pa ipak, već i njihova pojava uzrokovala je izvanredna preventivna gašenja strujnog sustava, a navodno je poslužila i ruskome oprobavanju ukrajinske protuzračne obrane – koja se onda samo nekoliko sati kasnije našla izložena i velikom novom raketnom napadu. Prisutnost ruskih strateških bombardera objavljena je oko 9 sati, da bi onda oko sat kasnije stigle i rakete te krenulo djelovanje proturaketne obrane. Napadi su izgleda bili koncentrirani na Kijev, Odesu te Viniciju, pogođeno je nešto objekata kritičke infrastrukture čija će obnova potrajati, a ukupno je bilo riječi o 55 projektila različitih tipova (do 2 X-47 "Kindžal", do 40 Kh-101/555", do 9 raketa 3M-54 "Kalibr", te 4 Kh-59) ispaljenih iz zrakoplova Tu-95, Su-35, MiG-31K, te s brodova u Crnom moru – od čega je ukrajinska protuzračna obrana navodno uništila 47 krstarećih i vođenih projektila, među njima i tri od ukupno četiri vođene rakete Kh-59. Uz to, u tim je napadima ubijeno 11 ljudi, dok ih je još 11 ozlijeđeno, a razni oblici redukcija struje i danas su pogađali čak devet ukrajinskih oblasti (Harkiv, Donjeck, Zaporižje, Kirovgrad, Kijev, Čerkasi, Žitomir, Volin, Lviv i Rivne).

Tenkovi, tenkovi, tenkovi

Gotovo se ne može pričati o stanju aktualnog sukobljavanja u Ukrajini bez da se spomene razvoj po pitanju vojne pomoći zapadnih saveznika vlastima u Kijevu – novosti koje su došle u vrijeme velikog pritiska ruskih agresora na ukrajinsko uporište Bahmut, te ujedno i pred nadolazeće doba većih vojnih ofenziva obiju strana, koje brojni promatrači već neko vrijeme najavljuju. Još se u utorak 24. siječnja tek nagađalo o skorom otvaranju pristupa Ukrajine njemačkim tenkovima Leopard 2 – što se iz službenog Berlina uvjetovalo i dogovorom s ostalim saveznicima te sudjelovanjem Sjedinjenih Država i njihovom donacijom tenkova Abrams – da bi onda najednom krenuo razvoj stvari. Dok su pojedini dužnosnici još anonimno u medijima raspredali o potencijalno dostupnim kvotama pojedinih njemačkih tenkova (320 tenkova Leopard 2 serije A5, A6 i A7 u vojnoj službi te još oko 139 na raznim zalihama kod proizvođača), u srijedu 25. siječnja se prvo u njemačkom Bundestagu i službeno čulo o promjeni smjera, da bi samo nekoliko sati kasnije slične vijesti došle iz Washingtona – čime se Njemačkoj dalo da sama otvori vrata, nasuprot širokim nagađanjima o pritisku iz SAD).

Njemačka je tada odlučila na raspolaganje ubrzo staviti satniju od 14 tenkova Leopard 2 A6, spominjući ujedno i uspostavu barem dvije bojne takvih oklopnih sredstava. Nije tu ostalo jasno misli li se na kasnije dodatne donacije iz Njemačke, ili se tu računalo i na brojne druge europske partnere. Naime, odmah se iz Nizozemske čulo nagađanja o doniranju 18 komada tenkova Leopard 2, iz Norveške možda o 8 komada, 14 komada iz Poljske te 4 komada iz Portugala (od njihovih ukupno 12 operativnih) i Kanade. Nije još jasno ni koliko će tenkova tog tipa dati Norveška (možda 4 do 8 komada), Španjolska i Finska, koje također još nisu izašle s konkretnim brojem – jednako kao ni Švedska, koja izgleda promišlja doniranje određene kvote njihovih prilagođenih tenkova Leopard 2 lokalne oznake Stridsvagn 122. Pa ipak, dok se iz Njemačke čulo o organiziranju obuke za ukrajinske korisnike ovog oružja u trajanju možda i do 6 tjedana, uz masovniju isporuku tijekom iduća tri mjeseca – Poljska je sa svoje strane najavila početak obuke za koji dan, te predaju tenkova u ukrajinske ruke odmah po savladavanju njihove uporabe.

Istoga dana, ali ponešto kasnije, Bijela kuća je objavila i američku donaciju tenkova M1A2 Abrams, njih 31 primjerak (za potrebe „jedne ukrajinske bojne“) – uz naznake da će njihova isporuka ipak trajati dugo. Ova donacija vrijedna oko 400 milijuna USD bit će praćena i programom obuke osoblja te uspostavom potrebne logistike – no izgleda da će za nju potrebna vozila tek trebati biti proizvedena nanovo za ukrajinske potrebe. Zato i ne čudi trajanje posla – za razliku od francuske donacije oklopnjaka AMX-10RC koji bi u Ukrajini trebali osvanuti tijekom veljače, ili britanske donacije tenkova Challenger 2, za koje obuka Ukrajinaca počinje početkom idućeg tjedna, dok bi naoružanje trebalo biti isporučeno prema Kijevu u ožujku. Do tada ostaje vidjeti i najavljenu poljsku isporuku još 60 tenkova istočnog podrijetla (među njima barem 30 dorađenih modela PT-91 Twardy), dok o slanju svojih tenkova T-72 (ali i borbenih aviona Mig-29) nastoje opet sa zapadnim saveznicima pregovarati i iz Slovačke.

Jednako tako, navodno je Estonija od Njemačke tražila proizvođačku dozvolu za slanje put Ukrajine kasetnog topničkog streljiva kalibra 155 mm, dok se i iz Turske zadnjih dana čulo o dvije donacije bespilotnih letjelica Bayraktar TB2 – prvo dva komada za potrebe OS Ukrajine, a onda i još jedne temeljem dragovoljnih priloga prikupljenih u Poljskoj. Sve je to samo dio zadovoljavanja ogromnih ratnih potreba koje Ukrajina ima u svakodnevnoj obrani od velike ruske vojne agresije – gdje će svoje mjesto vjerojatno naći i američke najave o povećanju tamošnjih proizvodnih kapaciteta za topničke granate kalibra 155mm, s dosadašnjih oko 14,4 tisuće komada godišnje na barem oko 90.000 komada, što ipak sada odgovara tek mjesečnim ukrajinskim potrebama. Pa ipak, takav bi rast kapaciteta značio povratak na stanje koje nije viđeno „od Korejskoga rata naovamo“, ostavljajući tek za nagađanje pravu gornju granicu za zadovoljavanje ratnih potreba i popunu istrošenih savezničkih skladišta.

Jačaju i sankcije

Svi ovi donacijski te proizvodni napori ujedno su praćeni i dodatnim sankcijskim mjerama međunarodne zajednice prema Ruskoj Federaciji i raznim poslovnim ispostavama njihove ekonomije. Tako se u utorak 24. siječnja čulo kako je iz poslovanja američkim dolarom isključena ruska banka Gazprombank – koja je temeljem sankcija prema većini ostalih velikih ruskih banaka igrala ulogu glavnog posrednika za dolarska plaćanja velikog dijela ruske ekonomije, a o daljnjim mjerama protiv Rusije razgovaralo se i na G7 razini. Dapače, nakon dugih mjeseci inzistiranja na neutralnom statusu, i Švicarska je izgleda tu krenula mijenjati pristup stvarima – ne samo da su u srijedu 25. siječnja primijenili mjere u skladu s 9. paketom EU sankcija prema Rusiji, nego su usvojili i zakonske izmjene koje bi im omogućile davanje dozvola za izvoz streljiva ili vojne opreme švicarske proizvodnje na strana ratišta, ako su ta sredstva u vlasništvu nekih trećih država. Takva će inicijativa riješiti probleme na koje su do sada po pitanju vojne pomoći Ukrajini nalijetali barem Njemačka i Španjolska, a ujedno ta promjena prema švicarskom gledanju „neće kršiti načelo neutralnosti konfederacije”, budući da se ne dira u pravne režime vlastitih isporuka roba na ratišta.

Jednako tako su do 31. srpnja ove godine produžene i sve ekonomske sankcije Europske unije protiv Ruske Federacije, prvi put uvedene 2014. godine te u više navrata postrožavane tijekom proteklih godinu dana. Dapače, planira ih se u punini proširiti i na Bjelorusiju, koja je i do sada bila pod EU sankcijama, ali u manjem opsegu. Dok bi nove mjere trebale obuhvatiti tehnologije dvojne namjene, naftu, ugljen, čelik i zlato, luksuzne proizvode i razne usluge, te zrakoplovni i energetski sektor općenito – ipak se razmišlja o izuzecima za pojedine farmaceutske i poljoprivredne proizvode. Sve to bi trebalo donijeti uskoro, po mogućnosti prije predstojećeg 10. po redu paketa sankcija Ruskoj Federaciji koje se tek dogovara.

Do tada ostaje činjenica kako je jučer i službeni Washington kao posebnu sankcijsku mjeru uveo karakteriziranje ruske privatne vojne kompanije „Wagner“ kao „transnacionalne kriminalne organizacije” – što će itekako otežati njihovo poslovanje u inozemstvu (posebno širom Afrike), a da je danas i Japan svoju izvoznu politiku uvelike uskladio s ograničenjima iz EU i SAD, zabranivši za 49 ruskih organizacija nabavu roba s potencijalnim vojnim uporabama. Ponešto drugačije od većine ostalih opet se postavila Turska – iz koje se čulo kako ove godine planira izvoz u Rusiju oko 25.000 tona motornih ulja za strane automobile – ulja proizvedenih "prema europskim tehnologijama koristeći osnovne sirovine i aditive vodećih svjetskih proizvođača”, koji su svi mahom zadnjih mjeseci prestali sami poslovati u Ruskoj Federaciji.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize