Dragan Kobiljski, otac učenice Osnovne škole "Vladislav Ribnikar" E. K. (14) koju je zajedno s još osam drugih učenika i čuvarem škole 3. svibnja ubio 14-godišnji Kosta K., objavio je na društvenim mrežama otvoreno pismo u kojem se dotaknuo spomenute tragedije, javlja Blic.
Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:
Kako misliti i kako živjeti? Zašto nas zovu roditeljima "stradale" djece? Nisu naša djeca stradala nesretnim spletom okolnosti, naša deca su ubijena (streljana, likvidirana) s vrlo jasnom namjerom, planom i željom za fatalnim ishodom... ništa se tu slučajno nije dogodilo... slučajno su se samo neki spasili...
I kako sada žive, dišu i uopće postoje roditelji ubijene djece? Kakvo je djetinjstvo i mladost braći i sestrama, kakva je starost bakama i djedovima? Kakav je život ranjenih i kolike su traume preživjelih?
Koliko je tu zapravo svjetova razoreno?
Može li se ovo popraviti? - ne može! Mogu li se djeca vratiti? - Ne mogu!
A je li važno ipak utvrditi odgovornosti u ovom zlodjelu? - Važno je! Važno je kako se nikad ovako nešto ne bi ponovilo.
Niko od nas nije sudac ni na ovom svetu, a ponajmanje na "onom" svetu i nitko ne pokušava to da bude, ali da zlo ne bi ostalo samo zlo, morala bi se makar pouka iz ove tragedije ponijeti.
Utvrđivanje odgovornosti i zakonska kazna ne predstavlja našu osudu. Ona predstavlja stav društva da su radnje koje su do zla dovele neprihvatljive i da za cilj ima njegovo uređenje.
Ni pokajanje ni oprost nemaju za posljedicu oslobođenje od odgovornosti, niti bi s tim trebalo miješati.
Bog će prihvatiti iskreno pokajanje, naš oprost će značiti nastavak života bez bijesa i gnjeva, a podnošenje odgovornosti i izricanje kaznenih mera imaju za cilj stvaranje i gajenje društveno prihvatljivih normi ponašanja.
Mi još nismo stavljeni na iskušenje, niti je od nas neko tražio oprost, ni s kim nismo zagrljeni plakali nad slikama ili tijelima naše ubijene djece - kažu neprijatno im je da gledaju... i uporno se trude objasniti kako je sve bilo u redu:
- dijete s potpunim odsustvom empatije izlagano od strane roditelja sadržaju neprimjerenom njegovom emocionalnom razvoju i obučavano u streljani - ne bi trebalo da je u redu,
- djetetu dostupno oružje u kući - ne bi trebalo da je u redu,
- oglušenje roditelja na savjete o potrebnoj psihološkoj podršci i detaljnom ispitivanju djeteta uslijed "krize svesti" - ne bi trebalo da je u redu, jer je za posljedicu imalo zataškavanje slučaja djeteta koje je zapravo trebalo da se liječi,
- promjena smjene i razreda bez i jednog pisanog traga u vidu Molbe/Zahtjeva i Odobrenja, gdje će jasni razlozi za poduzimanje takvih mera biti navedeni i nadalje proceduralno praćeni...- ne bi trebalo da je u redu, jer dokazuje odsustvo sistematičnog i organiziranog pristupa,
- plasiranje neistina o vršnjačkom nasilju i viktimizacija zločinca - ne bi trebalo da je u redu, jer dovodi do stvaranja idola pogubnih za ovo društvo,
- video snimci i skrnavljenje identiteta žrtvi, njihovih obitelji i potencijalnih žrtvi - ne bi trebalo da je u redu iz svih moralno etičkih i sigurnosnih normi.
Toliko toga nije u redu... Nepravda boli, izvrtanje činjenica boli, jeziva realnost boli, pokušaji izbjegavanja odgovornosti bole, a mi?
Mi trebamo nastaviti podnositi komentare o zločinu, o pravnom postupku, o nama i našoj pobijenoj deci, podnositi javno dostupne video snimke gdje našu djecu u crnim vrećama smještaju u kamion, imati stalno pred očima foto dokumentaciju naše streljane djece uporno uvjeravajući sebe da imaju spokojan izraz lica, da se utješno i sa zahvalnošću vraćamo posljednjim poljupcima i dodirima u Gradskoj kapeli gdje smo makar imali prilike posljednji ih put usnule vidjeti... da gutamo suze, suzbijamo krike, jer su nam ruke na pola ostale prazne... i da podnosimo svoju bol...
I znamo mi da nitko "osim" zločinca "nije htio" loše, ali loše (ne)činjenje je imalo ključnu ulogu u ovoj nezapamćenoj tragediji.
Podnošenje odgovornosti za izabrane postupke je minimum na koji društvo, koje želi bolje, ima pravo.
Nekadašnjeg odbojkaša, a danas trenera kluba Zalau, vijest o ovoj nezapamćenoj tragediji zatekla je u Rumunjskoj. Kobiljski je tijekom igračke karijere nosio dres Partizana, a kasnije bio glavni trener Crvene zvezde.
Njegova supruga Nina Borović Kobiljski obratila se krajem svibnja roditeljima Koste K. pismom koje je naslova "Roditeljima neliječenog dječaka". U njemu je iznijela niz dotad nepoznatih detalja o životu djece iz razreda koji su dijelili s masovnim ubojicom.
Njezino pismo prenosimo u cijelosti:
Roditeljima neliječenog dječaka
....ako nas ikada budete tražili i poželjeli kazati "Molim vas oprostite, nismo znali bolje i puno nam je žao..."
Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo... ali se trudimo nastaviti vjerovati u ljudskost i u istinu...
Vjerujem da vam je dobro poznata činjenica da je naš razred VII2 bio jedno izuzetan razred, ne zato što je bio sastavljen od odličnih učenika, već zato što su to bila dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. Oni su u školu odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.
Sjećate li se da su nam djeca išla zajedno na jezični kamp u Francusku... pa smo dobivali njihove video snimke kako pjevaju pored kamina, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete... znate i da su se svi zajedno kartali i smijali u sobama do kasno u noć.
Kako ne biste znali, kada ste puni zahvalnosti zvali razrednika i zahvaljivali se što vam je sin tako lijepo prihvaćen od strane kolega u novom razredu u koji ste ga izabrali prebaciti.
Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete svih 7 dana spava sklupčano na fotelji, umjesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?!
Znate li da je tom djetetu bila neophodna pomoć, i vas roditelja, i stručnih osoba?
Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i nepojmljiva, da se svakodnevno borimo za udah.
Misli koje će nas doživotno moriti su: Zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi našu djecu vodili na satove umjetnosti i sporta?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u nezapamćenoj tragediji od 3. svibnja 2023. godine, onda biste se morali osvijestiti i shvatiti da se nažalost ovdje suočavamo s tragedijom nakon tragedije koja poprima svjetske razmjere. Jasno nam je da javno mnijenje traži neki smisao - razlog s ciljem da se ovakav zločin na neki način obrazloži i shvati kako je do njega došlo?
Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi se ono zaustavilo.
Ali se u ovoj tragediji ono nije dogodilo, niti biste se smjeli ponovo obmanjivati i kriti iza neistine.
Ispričavam se, dogodio se na najpogubniji mogući način, ali od strane vašeg djeteta prema našoj djeci.
Jeste li svjesni činjenice da preživjeli i ranjeni dobivaju životne prijetnje iz cijelog svijeta jer će "netko završiti ono što je započeto", u bolesnom uvjerenju o zadovoljenju pravde za "maltretiranog" dječaka.
Vi dobro znate da su ga djeca VII2 naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla učiniti... Sve drugo je bilo na vama, koji ste za njega odgovorni, i stručnim službama koje su morale zadržati objektivnost onda kada nastupi roditeljska slabost.
Znate, 21. stoljeće je nažalost stoljeće bez srama.... Ne bi trebala u ovom stoljeću biti sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice.
Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: "Nisam kriv" ili ćete makar reći: pogriješili smo, nismo znali bolje...
Tada možda niste znali, ali je sada bolna istina iza svih nas i trebali biste moći bolje... makar reći: "Oprostite, jako nam je žao, vaša djeca ni za što nisu kriva!"
Ovdje nije u pitanju samo osobna tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su s nesuđenim vlastitim obiteljima trebali biti zalog ovom društvu.
I dalje se molimo za spasenje vaših duša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....