Dvadeset godina se Fata Orlović (79) iz Konjević Polja kraj Srebrenice borila da makne pravoslavnu crkvu iz svog dvorišta, koju su srpske vlasti izgradile nakon što su protjerale Fatu, ubile joj muža i brojne rođake.
Vlasti Republike Srpske godinama su je ignorirale, ali seljanka s maramom na kraju se izborila za presudu na Europskom sudu za ljudska prava.
U subotu je njezin sarajevski odvjetnik objavio snimke bagera koji ruši crkvu. Pravda je spora, ali dostižna, to vrijedi barem u nekim slučajevima.
Haaški sud je izrekao pravomoćnu presudu Ratku Mladiću, zapovjedniku JNA u Kninu u ljeto 1992. i glavnom zapovjedniku vojske pobunjenih Srba u BiH od 1992. do kraja rata 1995. Da su sjednicu bar još malo odgodili, moglo je biti punih 30 godina otkako je 3. srpnja 1991. pukovnik JNA Ratko Mladić postavljen za zapovjednika 9. korpusa JNA u Kninu. Srpska pobuna u Hrvatskoj tada je već u punom jeku, u svibnju je proglašena Republika Srpska Krajina, a Milan Babić imenovan za prvog premijera, prvi okršaji uvod su u rat koji će punom snagom izbiti u rujnu.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju 1992., Hrvatska će biti međunarodno priznata, potpisuje se sarajevsko primirje, linije ostaju praktički nepromijenjene do 1995. i oslobodilačkih operacija Bljeska i Oluje.
Četvrtina Hrvatske tri i pol godine ostala je pod okupacijom, Hrvati su masovno protjerani iz gradova i sela osvojenih u naletu srpskih snaga u jesen i zimu 1991., s okupiranih područja gotovo neprekidno puca se na hrvatske gradove.
Haag je Mladiću sudio za genocid i druge zločine srpske strane počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH. Nisu mu sudili za zločine u Hrvatskoj, naprimjer one počinjene tijekom napada na Šibenik i Zadar 1991.
Međutim, Mladić je kao član udruženog zločinačkog pothvata imenovan među ostalim u presudi bivšem šefu RSK Milanu Martiću: tu su još Slobodan Milošević, Milan Babić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić te šefovi Miloševićeve tajne službe Jovica Stanišić i Frenki Simatović, kojima se još sudi u Haagu.
Trideset godina puno je vremena. S gotovo trećinom teritorija pod okupacijom, i još toliko pod direktnim ratnim djelovanjem, s više od pola milijuna registriranih branitelja, Hrvatska je iz rata izašla s velikim traumama. Neliječene traume nasljeđuju se i prosljeđuju novim generacijama.
Mala svijetla točka za koju se žrtve mogu uhvatiti jest pravda: odluka suda da kazni zločin, pa makar 30 godina kasnije. To znači da je netko prepoznao patnju, i barem simbolički ispravio zlodjelo i dao zadovoljštinu žrtvi.
Sjajna je vijest da je Ratko Mladić pravomoćno osuđen. Mladić i Karadžić dugo su bili simbol slabosti međunarodne pravde, godinama izbjegavavši uhićenje usprkos desecima tisuća stranih vojnika u BiH. Sad se to preokrenulo. Šepava i krnja, pravda je ipak stigla.