Si vis pacem para bellum (Ako želiš mir, pripremi se za rat), poručuje umirovljeni general pukovnik Ben Hodges, bivši zapovjednik kopnene vojske Sjedinjenih Država u Europi, komentirajući NATO summit u Vilniusu, prijestolnici Litve. S okupljenim premijerima koji trenutačno raspravljaju u Vilniusu, savezničke zemlje bi se, smatra Hodges, bez sumnje željele naći na zajedničkom stajalištu koje projicira jedinstvo, snagu i stratešku jasnoću.
No, umjesto toga, zapadni vojni savez je u stanju neslaganja. Pristupanje Švedske NATO-u riješeno je trgovinom od strane američkog predsjednika Joea Bidena, no put Ukrajine prema nekom budućem pristupanju i nova obećanja većeg izdvajanja za obranu i dalje vise u zraku. Ukoliko se ta pitanja jasno i uspješno ne riješe u Vilniusu, navodi umirovljeni general pukovnik, mnogi će ovaj NATO summit smatrati neuspjehom.
Zapadni vojni savez će najvjerojatnije prevladati političke nesuglasice, održat će relativno solidan summit i polako početi gledati prema jubilarnom summitu u Washingtonu iduće godine. No, samo političko jedinstvo u Vilniusu neće riješiti stvarne izazove borbene spremnosti koji još uvijek muče NATO - prednja obrana saveza neće biti ni prikladno napredna ni adekvatno pripremljena za učinkovito odvraćanje ukoliko sve europske prijestolnice ne postanu svjesne ozbiljnosti zadatka.
Po svemu sudeći, vrhovni saveznički zapovjednik (SACEUR - Supreme Allied Commander Europe), general Christopher Cavoli, predstavio je zemljama saveznicama najprofinjenije vojne prijedloge u više od 30 godina o tome kako zapravo obraniti NATO. Dok je zapadni savez pričao o spremnosti još od 2014. godine, od Akcijskog plana spremnosti (RAP) do Inicijative spremnosti za NATO (NRI), sve do summita u Madridu prošle godine nije došlo do pravog pomaka u strateškom smislu.
Zanemarivanje nacionalne i kolektivne obrane
Rizici i prijetnje za NATO partnere samo se povećavaju i ne manjka suparničkih sila voljnih koristiti i nevojne i vojne alate za rušenje najmoćnijeg i najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti. Kao odgovor, NATO se i dalje nastavlja oslanjati na nezamjenjivu predanost SAD-a s jedne strane te spremnost Europe i Kanade na pravednu podjelu tereta s druge. Uz kolektivnu obranu i odvraćanje uskraćivanjem (strategije odvraćanja uskraćivanjem nastoje odvratiti neprijateljsku akciju čineći je neizvedivom ili malo vjerojatnim da će uspjeti, uskraćujući na taj način potencijalnom agresoru povjerenje u postizanje njegovih ciljeva - primjerice, raspoređivanje dovoljnih lokalnih vojnih snaga za poraz invazije, op.a), koji su sada u prvom planu kako bi se odvratila ili porazila ruska vojna prijetnja, europska nedovoljna ulaganja i nezadovoljavajuća razina uspješnosti kada je obrana u pitanju više neće biti dovoljni i na predsjedniku Bidenu je, navodi Hodges, da to istakne.
Mnoge su javne osobe bile i previše revnosne u tome da ukažu na nedostatke ruskog vojnog učinka u Ukrajini. Te procjene, iako obično točne, često također kreiraju zaključak da će ruska vojna prijetnja dugoročno biti znatno manja. No, ističe Hodges u svojem komentaru za The Telegraph, žalosno je što puno tih glasova dolazi iz europskih prijestolnica koje su predugo zanemarivale nacionalnu i kolektivnu obranu u pravom smislu riječi. Paradoksalno, ali NATO-ovo razumijevanje snage i slabosti Rusije često je bolje od razumijevanja vlastitih snaga i slabosti. Strateškom komunikacijom možda se može zavarati vlastita javnost, ali ne i vojni planeri ruskog Glavnog stožera.
Svaki SACEUR tijekom proteklog desetljeća mučio se s jednim jednostavnim pitanjem - imam li potrebne borbeno spremne i borbeno učinkovite postrojbe s odgovarajućim zapovjedništvom i kontrolom, pokretačkim snagama, logistikom i zalihama streljiva, za obranu svakog saveznika? Naime, trošak vojnog odvraćanja mnogo je jeftiniji od rata i ponovnog osvajanja teritorija. U tom smislu, ne treba gledati dalje od trenutačnog ruskog rata u Ukrajini - neuspjelo odvraćanje izgleda upravo kao taj skupi, krvavi rat.
Stavljanje potrebnih resursa na raspolaganje SACEUR-u, posebice trenutačno manjkavih ratnih zaliha i streljiva, jedan je od ključnih izazova s kojima će se NATO suočiti ukoliko u bliskoj budućnosti započne operacija kolektivne obrane. Pozitivno je to što je NATO upravo pristao znatno povećati ciljane sposobnosti kada je u pitanju streljivo, no pitanje je može li se NATO izjednačiti i čak nadmašiti ruski industrijski kapacitet s današnjim razinama ulaganja i proizvodnje. Osim SAD-a i zemalja istočnog europskog krila, koji ulaganja u obranu podižu daleko iznad dogovorenih 2 posto BDP-a, čini se da razinu hitnosti po tom pitanju još uvijek ne dijele svi saveznici.
S praznim skladištima kakva su sada, također je malo vjerojatno da su saveznici sposobni u bliskoj budućnosti osigurati potrebno streljivo i opremu za jačanje najranjivijeg dijela NATO-a, pogotovo ne u kratkom roku. To bi predstavljalo strateški rizik za planove svakog SACEUR-a. Stoga zapadni savez treba ojačati i djelovati u skladu sa svojim strateškim konceptom.
Sat otkucava, a NATO nije spreman
Tijekom proteklih 20 godina, NATO se kontinuirano re-brendirao i povećavao svoje snage visoke pripravnosti. Glavni tajnik Jens Stoltenberg čak je najavio povećanje snaga visoke pripravnosti za više od sedam puta - sa 40.000 na 300.000, neposredno prije summita u Madridu. U stvarnosti, apsolutne brojke ne govore o stvarnom stanju. Mjerenje istinskog uspjeha i vjerodostojnosti u borbenoj učinkovitosti je broj dobro obučenih i za borbu spremnih postrojbi usklađenih s novim regionalnim planovima NATO-a.
Dok je NATO polako, ali postupno prešao s manjih taktičkih jedinica kao mjera uvjeravanja na veće formacije kao kredibilne obrambene mjere, očito je ‘koprcanje‘ kada su u pitanju savezničke kopnene snage, čak i na razini brigade. Stoga čelnicima saveznika, ističe Hodges, treba postaviti teška pitanja - kolika je stvarna borbena učinkovitost vaših brigada, divizija i korpusa te pridruženih pokretačkih snaga i kada SACEUR može računati da će oni biti spremni za najzahtjevnije scenarije? Mogu li SACEUR i drugi vojni zapovjednici adekvatno provoditi te planove s određenim formacijama, kako bi pokazali namjeru, sposobnost i kapacitet zapadnog saveza da uspješno brani svaki centimetar savezničkog teritorija?
To je ono o čemu se radi kod odvraćanja uskraćivanjem i prednjom obranom, a NATO na to nije spreman.
Tijekom 74 godine postojanja, NATO se kontinuirano uspijevao prilagoditi i reagirati. No, kako navodi Hodges, najbolji način da predvidite budućnost i pripremite se za nju jest da je vi kreirate. Čelnici zemalja saveznika i vlada, ističe, moraju u Vilniusu pokazati strateško vodstvo povijesnih razmjera kako bi umrežili i učvrstili sve elemente savezničkog jedinstva i snage. Odlučnost Ukrajine u svojoj borbi dala je NATO-u dodatno vrijeme da napravi domaću zadaću, posebno u Europi.
Sat otkucava, a vrijeme ne ide u prilog transatlantskom savezu, zaključuje Hodges na kraju svog komentara.