Sarajlija Džemil Hodžić pokretač je projekta Sniper Alley u kojem je htio napraviti arhiv fotografija opkoljenog Sarajeva, ali i pronaći koju fotografiju brata ubijenog u ratu, piše Klix.ba.
Dvije godine poslije, bratovu fotografiju je pronašao, ali projekt time nije završen jer su fotoreporteri iz čitavog svijeta, ali i obični građani, poslali brojne fotografije koje su dostupne na stranici Sniper Alley.
Kad je započinjao projekt, Džemil je kazao kako mu je žao što nema fotografije iz opkoljenog grada.
"Volio bih pronaći bratove fotografije. Možda ih imaju njegovi školski drugovi ili neki prijatelji, a da toga nisu ni svjesni. Pitam se koliko ima neobjavljenih fotografija. Sjećam se da nam je, kad je ubijen, trebala njegova fotografija za novine. Imali smo samo neke iz njegove rane dobi, a onda se moj pokojni otac sjetio da je moj brat dobio neku stipendiju i da su ga fotografirali", navodi osnivač projekta.
Na stranici projekta Sniper Alley objavio je lijepe vijesti. Naime, fotograf Thomas James Hurst poslao mu je fotografiju koja je nastala 1993. godine, a na kojoj je njegov brat Amel.
"Fotografija je napravljena nekoliko metara od mjesta na kojem je mog brata 3. maja 1995. godine ubio srpski snajperist sa Špicaste stijene", kazao je Džemil.
Kako je Jutarnji već pisao, Špicasta stijena bila je mjesto gdje su već dulje vrijeme boravili srpski snajperisti. Jedan od njih pogledao je kroz okular, ugledao tinejdžera kako igra tenis s prijateljima i ispalio mu hitac u prsa.
Džemil je prestravljenim dječjim očima gledao kako se njegovom bratu, koji je pogođen zločinačkim metkom krv slijeva niz prsa. Na ulici je zavladao potpuni kaos. Djeca su vrištala, majke su ih očajnički dozivale, a Amel je bio jedini pogođen. Godinama kasnije Džemil je shvatio zašto - bio je najviši i u godinama kada bi uskoro mogao postati ratnik.
Otrčao je po majku, koja je u šoku izjurila iz kuće i pokušala ga reanimirati. Upravo je pripremala ručak za svoju obitelj nakon što se vratila iz noćne smjene u bolnici.
Spasa nije bilo. Amel je preminuo.
- Taj trenutak vjerojatno nikad neću zaboraviti. Njegov sat bio je obliven krvlju. Uzeo sam ga. Danima ga nisam htio oprati, danas više ne znam zašto. Ali sjećam se brojnih detalja. Sjećam se našeg posljednjeg obroka, posljednje čokolade koju smo podijelili... - rekao je Džemil.
Amelova majka nije više mogla podnijeti pomisao na život u ulici u kojoj je izdahnuo njen prvorođeni sin. Sam pogled na ulicu izazvao bi napadaje plača. Obitelj se nakon samo petnaestak dana preselila.
Džemil je danas videomontažer. Ima sina kojeg je nazvao Amel.
- Moja misija izgleda završena, ali projekt nastavlja dalje. Naše putovanje se nastavlja, i dalje ćemo prikupljati i objavljivati foto-dokaze o životu djece u opkoljenom Sarajevu, govori Džemil.
- Naš projekt je argument za budućnost. Danas gledamo kako ratni zločinci iz zatvora pišu knjige u kojima propagiraju mržnju. Pritom nisu sami. Na tim knjigama rade lektori, izdavači, a netko ih na kraju i pročita. Netko će za pedeset godina možda reći da nije bilo genocida u Bosni i Hercegovini jer će čitati te knjige. Ti će 'dokumenti' postati činjenice u budućnosti, netko će tako reći. Ne smijemo to dozvoliti. Ujedno, želim da ovaj projekt bude jedno veliko priznanje ratnim fotoreporterima koji su riskirali svoje živote kako bi nam donijeli te fotografije. Mnogi od njih imaju teške posttraumatske poremećaje nakon onog što su vidjeli i fotografirali u BiH i ne žele o tomu razgovarati, teško im je prisjećati se, i teško je dobiti njihove dozvole da se objave njihove fotografije, kaže Džemil.
Hodžić naposljetku dodaje kako su u sklopu projekta prikupljene 82 galerije, te kako poziva sve one koji su tijekom rata boravili u Sarajevu da ih prelistaju i pokušaju pronaći sebe, članove obitelji, prijatelje i poznanike.