SAD na dva tjedna od bankrota, recesija prijeti i planetu, Biden: ‘Meteor se približava našoj ekonomiji‘

Čini se da su suradnici upozorili američkog predsjednika Joea Bidena kako je (ne)sposobnost države da plaća svoje račune ipak vrlo važno pitanje jer se početkom tjedna napokon oglasio o pitanju podizanja limita zaduživanja koje bi, ako se ne dogodi, moglo odvesti Sjedinjene Države putem ekonomske katastrofe te u recesiju povući značajni dio planeta.

Problem je u tome što prema američkim pravilima podizanje limita zaduživanja mora proći i kroz Kongres i kroz Senat, a u gornjem domu republikanci blokiraju izglasavanje akta bez kojeg bi Amerika, prema procjenama Treasuryja, mogla bankrotirati (defaultirati) 18. listopada.

Stoga je Biden upozorio kako je republikanska blokada izglasavanja povećanja limita zaduživanja „neodgovorna“ i „nečasna“ te je poručio sugrađanima Amerikancima kako bi njihova „…štednja i novčanik već ovaj tjedan mogli biti pod utjecajem republikanske podvale“. Uz to je upozorio: „Meteor se približava našoj ekonomiji“.

Iako ostaje otvoreno pitanje zašto je američki predsjednik, ako se „meteor približava ekonomiji“, toliko dugo čekao kako bi javno adekvatno adresirao problem podizanja limita zaduživanja, to sada postaje manje važnim pitanjem jer republikanci vjeruju anketama koje govore kako će više građana za moguću katastrofu svaliti odgovornost na Bidena i vladajuće Demokrate, pa se čini mogućim da su doista pod svaku cijenu odlučili ne učiniti ništa.

Ekstremne posljedice

Treba podsjetiti da je šefica američkog Treasuryja Janet Yellen puno prije Bidena upozorila kako će posljedice mogućeg defaulta biti ekstremne, kako na domaćem planu tako i internacionalno, dok guverner Federalnih rezervi Jay Powell također nije utješio američku naciju porukom kako centralna banka neće moći iskontrolirati mogući financijski kolaps u slučaju da Amerika prestane plaćati svoje obveze.

S obzirom na to da se američka politička scena pokazuje istodobno neodgovornom i nesposobnom adresirati ključno nacionalno financijskom pitanje u stručnim krugovima i medijima, analiziraju se svi mogući alternativni scenariji koji mogu spriječiti katastrofu kolosalnih razmjera. Zajednički nazivnik svih tih alternativnih pristupa jest krajnja ekstravagantnost – u Sjedinjenim Državama trebalo bi se dogoditi nešto što se nije u cijeloj njezinoj povijesti.

Jedna od tih ideja jest ukinuti limit zaduživanja kao takav. Tu ideju već je podržalo nekoliko uglednih ekonomista, pa i neki bivši sekretara Treasuryja. Problem je u tome što politički eksperti smatraju kako bi za tako nešto opet trebalo osigurati podršku više od 60 senatora, te opet sve ovisi o inatljivim republikancima.

Spas u 14. amandmanu

Pojedini pravni stručnjaci pak vide nadu u 14-om amandmanu američkog ustava koji je usvojen 1868. godine, a koji poručuje kako „validnost javnog duga Sjedinjenih Država, autorizirana zakonom… ne smije biti upitna“. Oni tumače kako taj amandman zapravo govori da američki predsjednik sam može podići limit zaduživanja. No, skeptici smatraju da bi američki predsjednik takvim činom ušao u pravnu bitku s nepredvidljivim ishodom. Obama, primjerice, svojedobno je odluči ne ići tim putem.

Jedna od najzabavnijih i najekstravagantnijih ideja, o kojima se sasvim ozbiljno raspravlja, jest svojevrsna monetarna spačka: Treasury (pandan europskom ministarstvu financija) mogao bi izdati novčić nominalne vrijednosti od 1 tisuću milijardi dolara te taj novčić pohraniti na računu kod Federalnih rezervi kako bi potom s tog računa plaćali državne obveze bez povećanja razine javnog duga. Iako to otvara pitanje zašto sve države ne bi monetarno (ex nihile) plaćale svoje obveze, nekoliko je uglednih političara i ekonomista podržalo tu ideju. Zasada se čini kako ova egzotična ideja nema podršku Janet Yellen. Zapravo je Yellen poprilično jasna: „Vjerujem kako je jedini način da riješimo pitanje limita zaduživanja jest da ga Kongres podigne te tako pokažemo svijetu, financijskim tržištima i javnosti, da smo zemlja koja plaća svoje račune“.

Ako Kongres ipak ne podigne limit zaduživanja, Treasuryju neće preostati ništa drugo nego da bira račune koje će platiti. Tako su, primjerice, već zaustavili uplate u mirovinske i zdravstvene fondove državnih zaposlenika. No, ta strategija noćna je mora svake javne politike jer je nemoguće objasniti zašto ste, recimo, dali prednost plaćanju za socijalnu sigurnost pred uplatama plaća federalnih službenika, ili obrnuto. No, to će možda biti skora američka budućnost jer je jasno kako će Treasury morati prvo platiti glavnicu i kamate na federalni dug kako bi spriječili urušavanje financijskih tržišta.

Što spremaju Federalne rezerve?

Postoji, naravno, i ideja da Federalne rezerve jednostavno kupuju dospjele vrijednosnice koje Treasury ne može platiti te ih potom preprodaje. Takva praksa plaćanja fiskalnih dugova od strane centralne banke luda je opcija, a guverner Powell u 2013. je takve ranije zamisli nazvao „odvratnim“.

Federalne rezerve još ne žele otkriti koje su sve mjere pripremili u slučaju američkog defaulta.

Jedan dio stručne javnosti i dalje mirno vjeruje kako političari neće otići toliko daleko da dopuste klizanje zemlje u financijski potop, ali zabrinutost raste.

Zaseban je problem što demokrati, republikanci, struje u obje stranke i administracija američkog predsjednika istodobno vode nekoliko različitih sukoba oko fiskalnih pitanja te još, k tome, komuniciraju niz dilema s izrazito snažnom lobističkom industrijom. Nejasno je da li se u svim silnim milijardama i interesima još mogu koncentrirati na bitni detalj kao što je limit zaduživanja, ili je i on postao samo poluga u ostalim krupnim političkim igrama.

Primjerice, prema podacima Open Secretsa više od 4000 lobista trenutačno radi na pitanjima proračunske potrošnje. Deset vodećih industrija potrošilo je oko 700 milijuna dolara samo na to da ti lobisti opsjedaju kongresnike i senatore. Samo je, recimo, Američka trgovinska komora potrošila 30 milijuna dolara na lobističke aktivnosti s ciljem sprečavanja dizanja poreza. Farmaceutska industrija potrošila je pak 15-ak milijuna dolara na to da spriječi donošenje akta koji bi srezao izrazito visoke cijene lijekova u Sjedinjenim državama. S druge strane, grupa pod nazivom Building Back Together, formirana za podršku Bidenovim planovima, obvezala se potrošiti 150 milijuna dolara na reklame.

Ako, dakle, samo farmaceutska industrija ima angažirana po tri lobista na jednog kongresnika te ako uz to troši milijun dolara na TV oglašavanje kako bi održali cijene lijekova, stignu li se uz takav pritisak američki zakonodavci fokusirati na nešto tako trivijalno kao što je plaćanje računa?