Svatko tko misli da je uzgoj marihuane prijateljska, pomalo hipijevska djelatnost povezana s principima ‘prirodnog’ i ‘organskog’, trebao bi pročitati iskustvo ‘Stephena’, siročeta iz Vijetnama koji je u osjetljivoj dobi od samo 10 godina prokrijumčaren u Veliku Britaniju i prisiljen da radi na plantaži kanabisa, piše Guardian.
Stephen je stigao u Veliku Britaniju u stražnjem dijelu kamiona hladnjače i to nakon dugog putovanja iz Hanoija, što pješke, što u kojekakvim kamionima. U Hanoiju je bio beskućnik, siroče, a u Britaniju ga je prokrijumčarila vijetnamska banda gdje je zatočen u kući pretvorenoj u plantažu kanabisa i prisiljen da čak četiri godine skrbi o biljkama.
Stephen je na koncu ipak imao sreće. Sa 16 godina je uhićen u policijskoj raciji, no policija je ubrzo shvatila da je žrtva krijumčarenja ljudima. Potom ga je udomio vikar iz Durhama gdje je naučio engleski, a vješt kuhar je postao gledajući YouTube kanale. Nada se da će jednoga dana postati kuhar u kakvom kineskom ili vijetnamskom restoranu.
No, kad je napunio 19 godina Ured za imigrante odlučio je da se mora vratiti u Vijetnam, iako mu ondje ponovno prijeti opasnost od bandi koje bi ga mogle prokrijumčariti natrag u Britaniju. Unatoč zalaganju same premijerke Therese May, Ured za imigrante je odlučio da Stephen nema pravo na azil bez obzira što je žrtva krijumčarenja ljudima. U međuvremenu je pokrenuta velika kampanja kojom je prikupljeno više od 100.000 potpisa za ostanak Stephena u Britaniji.
Ovaj slučaj pružio je uvid u težak život djece žrtava krijumčara ljudima te u način kako se zapravo uzgaja većina kanabisa u Velikoj Britaniji.
Iako je poznato da postoje djeca-robovi koja uzgajaju marihuanu, većina bivših uzgajivača boji se otvoreno govoriti o svojem iskustvu jer se plaše da bi tako mogli dovesti u opasnost svoju obitelj u Vijetnamu. No, kako Stephen nema obitelji, nada se da bi njegov javni istup mogao promijeniti odluku vlasti o njegovoj deportaciji.
Stephen je napušten odmah po rođenju i potom još jednom kad mu je bilo devet godina kad je žena koja se o njemu brinula umrla od raka. U potrazi za boljim životom, otputovao je u Hanoi gdje je radio kao čistač cipela i prodavač novina prije nego ga je ugrabila krijumčarska banda.
‘Obećali su mi bolji život u Velikoj Britaniji, no samo su lagali’, ispričao je Stephen.
Uslijedilo je mučno putovanje preko Azije i Europe do Londona gdje je zarobljen u kući bez ijednog komada namještaja i pretvorenoj u plantažu marihuane.
‘Zalijevao sam biljke nekom mješavinom kemikalija. To je bio opasan i nezdrav posao. Kad bih miješao te tekućine, znalo mi je biti zlo i vrtjelo mi se. U kući je bilo i 40 velikih lampi za biljke. Morao sam biti jako oprezan sa žicama i nekoliko me puta stresla struja. Nisam mogao gledati kroz prozor jer su bili prekriveni slojem plastike. Nisam znao je li noć ili dan i jesu li prošli tjedni ili mjeseci. Kad bih učinio nešto loše i biljke bi uvenule, moji čuvari bi se naljutili i tukli me. Život mi je bio puno gori nego da sam ostao u Vijetnamu’, priča Stephen.
Ponekad bi vidio dilere kako dolaze po marihuanu i ostavljaju velike količine novca, a jednom se dogodilo i da je netko provalio u kuću, svezao ga i odnio sve biljke. Nakon toga, plantažu su preselili na drugu lokaciju.
‘Živio sam dan za danom. Nisam nikad pokušao pobjeći jer nisam znao kamo bih išao. Sve u svemu, radio sam u 20 različitih kuća za uzgoj kanabisa. Kad mi je bilo oko 14 godina, policija je napravila pretres kuće. Nisam govorio engleski i bio sam vrlo uplašen. Bojao sam se da će me ubiti. No, umjesto toga, stavili su me da živim s jednom engleskom obitelji. Ali moji tamničari pripremili su me na takav slučaj i dali mi broj na koji sam se trebao javiti. Doista sam im se i javio nakon par dana i oni su došli po mene. Sad uviđam da je to bilo jako glupo, no nisam znao bolje, bojao sam se.’
Stephenovi tamničari su mu davali da puši marihuanu, pije votku i viski uz svaki obrok, a davali su mu i neki prašak za koji misli da je kokain.
‘U početku mi od toga nije bilo dobro. No, kad sam se navikao, osjećao sam se snažno i mogao sam više raditi.’
Stephen u početku nije znao što to znači biti rob, no kasnije je shvatio da se upravo njemu to dogodilo.
‘Bio sam rob. Dugo sam radio za njih, a ništa nisam zaradio. Rekli su mi da im dugujem puno novca za put te da zato ne dobivam ništa, a kad im jednom otplatim dug, mogu ići kamo želim. Rekli su mi da im dugujem 100.000 funti, no ja uopće nisam znao koliko je to.’
Nakon druge policijske racije, kad mu je bilo 16 godina, dodijeljen mu je prevoditelj koji mu je objasnio njegovu situaciju. Bio je oduševljen kad mu je omogućeno da ostane kod obitelji vikara i zauvijek napusti svoje tamničare.
Stephen je svjestan i da njegov slučaj nije jedinstaven. Susreo je mnogo mladih, neki su još bili djeca, koji su bili u sličnoj situaciji.
‘Jedan od najmlađih dječaka koje sam sreo imao je oko 10 godina. Bio je jako nesretan i plakao je. Nedostajali su mu roditelji i obitelj.’
Stephen razumije zašto su djeca iz siromašnih obitelji tako lake mete.
‘Kriminalci ne bi tako lako mogli kontrolirati Britance’, misli Stephen.
Sada kad prolazi londonskim četvrtima, kaže da skoro može prepoznati kuće u kojima se uzgaja marihuana. Te kuće nemaju snijega i leda po krovovima zbog jakog grijanja i rasvjete potrebne biljkama.
Diljem Velike Britanije mladi Vijetnamci su prisiljeni raditi u sličnim uvjetima kao Stephen. Sve donedavno, ako bi ih uhitili, stavljali bi ih u zatvor za mlade, no sada se sve više uviđa da su oni zapravo žrtve trgovanja ljudima.
No, unatoč tome, najčešće im se odbija zahtijev za azilom i bivaju deportirani natrag u Vijetnam gdje su ponovno u opasnosti da ih ugrabe trgovci ljudima.
Organizacija koja se bori protiv krijumčarenja ljudima, Ecpat, nada se da će Stephenov slučaj pokrenuti promjene u sistemu koje će omogućiti bolju zaštitu žrtvama. Nedavno je snimljen i kratki film namijenjen ljudima u Vijetnamu u kojem se objašnjavaju opasnosti krijumčarenja ljudima. Što se pak Stephena tiče, on još uvijek čeka odluku o svojoj sudbini. Obitelj vikara s kojom živi kaže da su na njega počeli gledati kao na člana obitelji i da nikako ne žele da se vrati u Vijetnam.