DIJETE-VOJNIK

'S 12 godina su mi dali pušku i rekli: ubijaj. Bio sam dijete kad su mi pobili obitelj. Zato želim pomoći mladima koji su dio rata'

UNICEF me spasio od rata, naučio me da postoje dječja i ljudska prava. Posvetio sam svoj život pomaganju jer želim da što prije u svijetu prestane ono što se događalo meni
 UNICEF/UN034131/Torgovnik / V

S nepunih dvanaest godina dječak po imenu Ishmael Beah bio priključen vojsci tijekom građanskog rata u afričkoj državi Sierra Leone. Dali su mu pušku i metke, a imao je i svog komandanta. Drogirali su ga i učili da ubija neprijatelje. Beah nije bio sam, bila je to prava dječja brigada, a najmlađi su bili uključivani u ratne angažmane zbog siline i naleta zloglasne pobunjeničke vojske, Revolucionarne ujedinjene fronte, koja je pobila čitavu njegovu obitelj i u ono vrijeme pokušavala zavladati državom.

Taj sukob trajao je dugih jedanaest godina, od 1991. do 2002., a Beah je kao dijete-vojnik proživio sam početak rata, prije negoli ga je UNICEF zauvijek izvukao iz ralja tog nesretnog svijeta i smjestio u rehabilitacijski dom u Freetownu, glavnom gradu ratom izmučene države. Bio je to potez koji će mu zauvijek izmijeniti život. Ishmael Beah je danas antiratni aktivist, član Human Rights Watch Children’s Rights Division Advisory Committeeja (HRWCRDAC), a i uspješan je pisac, koji je slavu dosegao 2007. godine svojim ratnim memoarima, romanom “Sutra je novi dan: Sjećanja dječaka ratnika”, koji je dostupan i na hrvatskom jeziku. Godinu kasnije, Beah je osnovao i Network of Young People Affected by War (NYPAW), mrežu koja i dalje radi na spašavanju djece-vojnika iz mnogih ratnih zona i svjetskih žarišta.

2014. godine izdaje i svoju drugu knjigu, “Radiance of tomorrow”, koja se bavi poratnim životom u toj državi, a mnogi ga zbog ta dva djela nazivaju najčitanijim afričkim autorom suvremene svjetske književnosti. Ishmael Beah je i kao UNICEF-ov ambasador dobre volje upravo nastupio u Zagrebu tijekom konferencije “Djeca su naš najvažniji posao”, na kojoj su predstavljeni rezultati prvog nacionalnog istraživanja o utjecaju poslovnog sektora na dječja prava u Hrvatskoj te savjetodavno tijelo o dječjim pravima i društveno odgovornom poslovanju.

Bila je to sjajna prilika za razgovor s ovim autorom i motivacijskim govornikom koji u 38. godini ima mnogo za reći, pa smo ga zamolili da se prisjeti svojih ratnih dana i prepriča nam put koji ga je odveo iz rovova Sierra Leonea do svjetskih pozornica, s kojih neumorno poziva na rješavanje problema dječjih ratnika koji, kako kaže, i dalje postoji u raznim dijelovima svijeta, u sukobima o kojima Europa katkad pretjerano i ne razmišlja.

© UNICEF/UN034129/Torgovnik / V

Svijet nasilja i terora

- Kada sam napunio petnaest, iza mene su već prošle tri godine ozbiljnog ratovanja. Kada su mi gerilci pobili čitavu obitelj, bio sam vrlo mlad i mislio sam da mi vojska Sierre Leonea može pružiti sigurnost. Međutim, prisilili su me da ratujem i ubijam ljude. Svjedočio sam jednom strašnom svijetu nasilja i terora, a postojalo je vrlo malo međunarodne zaštite za djecu-vojnike. Neki od nas nisu, tehnički, niti postojali. Nismo imali dokumente, rodne listove, nismo ničime mogli dokazati svoje postojanje - započinje svoju mučnu priču Ishmael Beah pa nastavlja o taktikama kojima komandanti od nedužne, zaigrane djece čine opasne ubojice koje ispunjavaju svaku naredbu.

- Da bi dijete učinio ratnikom, moraš uništiti sve ono što ono poznaje. To se dogodilo meni i mojemu gradu, i kad sam ostao bez svega, bilo mi je lako povjerovati mom komandantu da naš neprijatelj ne zaslužuje živjeti. Vojska kojoj sam bio priključen bila je jedina sigurnost u mom tadašnjem životu. Ona mi je postala zamjenska obitelj - prisjeća se Beah pa nadodaje kako je uz droge “propadao u taj pakao vrlo brzo, a onda započeo i pucati po ljudima”.

- Dvije godine sam samo pucao iz puške. Za koga bi god moj komandant rekao da je loš čovjek, neprijatelj, ja bih pucao po njemu. Nije bilo druge, jer ako postavljaš pitanja, ubit će tebe. Komandanti su se služili strahom, indoktrinacijom, kokainom, marihuanom i drogom brow-brown (kokain miješan s barutom), kako bi nas, dječake, pretvorili u strojeve za ubijanje. Moj mi je komandant uskoro postao očinska figura, a upravo me ta naša veza nekako i spasila. Naime, kada se pojavio UNICEF, on je izabrao nas nekolicinu koje je odlučio zauvijek spasiti od rata. Uzeo nam je oružje i predao nas je tim ljudima, ali ja sam se osjećao kao da me opet otimaju iz moje obitelji - nastavlja Beah, koji je tek nakon nekoliko godina, kad više nije sudjelovao u ratu, shvatio da uopće postoji koncept dječjih prava.

- U Freetownu sam nekako razumio da sam ja premlad da ratujem. Ranije o tome nisam ni razmišljao - govori Beah, koji se preselio u Sjedinjene Američke Države 1998. godine, da bi zadnje dvije godine srednje škole završio u Međunarodnoj školi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Diplomirao je na Oberlin Collegeu 2004. kao prvostupnik političkih znanosti, a danas živi u Kaliforniji. Sjeća li se svoje zemlje prije krvavog rata?

© UNICEF/UN034129/Torgovnik / V

“Želio sam biti primjer”

- Sjećam se, kako ne. Bila je to vrlo mirna zemlja, išao sam u školu, sve se činilo normalno. Ali, politička klima se odjednom počela mijenjati, što je na koncu dovelo do rata. Prije rata smo imali političku stranku All People’s Congress (APC) i oni su promijenili Ustav, tako da je postao jednopartijski, s njima kao jedinom političkom silom. Nakon toga više nismo imali izbore, i država se stubokom promijenila. Mnogi ljudi su postali očajni - obrazlaže Beah, pa spominje i kako je uskoro bio započeo rat. Pojavili su se gerilci, ranije spomenuta Revolucionarna ujedinjena fronta (RUF), koja je uskoro postala poznata po otmicama djece, preprodajom organa i sl. RUF se s Vladinim borbenim snagama nadmetao za kontrolu nad zapadnim dijelom zemlje, bogatom dijamantima. No, čega se Beah sjeća iz UNICEF-ova stacionara?

- Proveo sam ondje osam mjeseci, nastojeći se prilagoditi novom životu. Borio sam se da se prilagodim društvu, jer su me moja ratna iskustva skroz dehumanizirala. Ali, mislim da u nekim slučajevima ne moramo skroz zaboraviti stvari koje smo prošli. Mnogi, kad vide bivšeg dječaka-ratnika, smatraju da on treba zaboraviti sva svoja ratna iskustva. Ipak, ja ne mislim tako. Preživljavanje u tim okolnostima zahtjeva nevjerojatnu inteligenciju.

Također, u ratu možeš saznati do kuda može odvesti ljudska pohlepa. Hoću reći, kroz ratno iskustvo uvidiš mnoge stvari i sigurno ih poslije ne želiš ponavljati. Znaš da su loše, izrazito loše. Sva ta iskustva mogu biti preokrenuta kasnije u životu i korištena u pozitivne svrhe. Mladi ljudi, djeca koja prežive rat u tom smislu imaju nevjerojatnu sposobnost da postanu šampioni mira, bez obzira na horor koji su proživjeli - uvjereno nam govori pisac, aktivist i nekadašnji dječak-vojnik, kojega smo upitali i što ga je poguralo prema antiratnom aktivizmu.

- Htio sam biti primjer, pomoći na neki način svim onim mladim ljudima koji su i dalje dio nekog rata. Posvetio sam svoj život tome, jer želim da što prije u svijetu prestane ono što se događalo meni. Zavjetovao sam se da ću dati glas i nadu svoj djeci čije je živote uništilo nasilje i rat - komentira Beah pa se prisjeća svoje prve UN-ove konferencije na kojoj je nastupio kao govornik. Godina je 1996., Beah ima šesnaest i sve donedavno je ratovao, a sada na svjetskoj pozornici i pred važnim ljudima ima priliku reći sve što misli o tome.

- Sjećam se da sam susreo 57 djece sa svih strana svijeta i počeli smo pjevati, plakati, smijati se i plesati. Bilo je to iznimno poslijepodne. Svoj sam govor bio pripremio unaprijed, no odlučio sam na licu mjesta govoriti iz srca. Govorio sam o mojem iskustvu rata te sam izrekao nadu da će on uskoro završiti u mojoj zemlji. Bio je to jedini način da odrasli prestanu regrutirati djecu u rat. Htio sam istaknuti i da bivša djeca-vojnici ne žele biti sažalijevani, već da žele da se ispoštuju njihova prava i da im se da snage da ostvare svoje pune potencijale - prisjeća se Beah. Kakva je situacija danas u svijetu kad je riječ o brutalnoj temi dječjih vojnika?

Christine Nesbitt / UNICEF

Sudbine tisuća djece

- Tisuće i tisuće djece na svim stranama svijeta i dalje su dio nekih konflikata. Neki ratuju već od osme godine. Broj takve djece udvostručio se od 2012. godine, 2017. bilo je oko 30.000 slučajeva za koje znamo. Raste i eksploatacija ženske djece u ratu, a one su često korištene kao “podrška” ratnicima na frontu, pa se često i ne uzimaju u ove evidencije. Zato ne možemo znati konačan broj djevojčica koje su na ovaj ili onaj način uključene u sukobe. Ono što znamo, međutim, govori nam da je njihov broj učetverostručen u 2017. godini.

Sukobi u tijeku, kakve imamo na Bliskom istoku, u Somaliji, Južnom Sudanu, DR Kongu, Srednjoafričkoj Republici i na drugim mjestima, i dalje uključuju djecu-vojnike. Djeca se koriste kao ratnici, špijuni i seksualni robovi. UNICEF i njegovi partneri adresiraju taj problem kako bi promijenili sudbine tisuće djece zarobljene u ratnim okolnostima. Pružaju medicinsku pomoć, savjetovanje, edukacije i sigurna mjesta za život djeci-vojnicima koji su uspješno maknuti s fronte - komentira Beah, s kojim se vraćamo na temu književnosti. Koliko mu je bilo teško tako mladom napisati ratne memoare?

- Bilo je teško jer je zahtijevalo od mene da oživim neka grozna iskustva. Međutim, upravo sam si tim romanom dao priliku da se vratim tim groznim danima i to mi je pomoglo da razumijem što se sve točno izdogađalo. Htio sam napisati bolnu priču, ali i pokazati ljudsko lice problema dječjeg ratovanja, kako bi ljudi shvatili ne samo kako dijete funkcionira u tim okolnostima, već i prirodu odnosa između nasilja i svega onoga čemu dijete svjedoči, kao i njegove elastičnosti, koja daje ljudskom duhu mogućnost da se oporavi od takvih horora, naravno, ako mu se pruže prava podrška i briga. Kad sam završio roman, nisam ga htio ni izdati jer je bio jako osoban.

/ © UNICEF/UN034129/Torgovnik / V

No, drago mi je da na kraju jesam - komentira Beah, koji je u Zagrebu na UNICEF-ovoj poslovnoj konferenciji entuzijastično nastupio pred djecom i ljudima iz biznisa, rekavši da moraju raditi sve što je u njihovoj moći kako bi dječja prava u svim sektorima bila ispoštovana.

- Na koncu, djeca i jesu i moraju ostati naš najvažniji posao - završava Ishmael Beah, jednom dječak-vojnik, a danas “bestseller” autor i motivacijski govornik, čija priča služi kao inspiracija brojnim ljudima diljem svijeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:29