Subota 2. ožujka ujedno je 738. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Vrijeme na bojištima je i dalje suho i prohladno, povremeno sunčano, s temperaturama oko 0 stupnjeva tijekom noći i u plusu po danu. Zato i ne čudi da kopneni sukobi teku nesmanjenom žestinom. Dok se na sjeveru Donbasa do početka tjedna bilježilo intenzivne ruske napade kod Kupjanska (Sinkivka i Petropavlivka), taj je pritisak oslabio zadnjih dana, među ostalim i pod utjecajem ukrajinskih protunapada. Izgleda da su nakon uspješnog protunapada Ukrajinci došli i do ruba nedavno okupiranog malog sela Tabaivka (oko 20 km jugoistočno od Kupjanska, uz cestu P-07 prema okupiranom gradu Svatove) u kojem se, po nekim izvorima, trenutno vode borbe. Za razliku od toga, zapadno od okupiranog grada Kremina i dalje traju ruski napadi u pravcu ukrajinske obrambene linije na potezu Terni-Jampolivka, no bez nekog bitnijeg rezultata.
Slično je i neposredno južnije, preko rijeke Siverski Donjec oko mjesta Bilogorivka – koju Rusi zadnjih dana intenzivno napadaju s istoka, no opet bez većih rezultata budući da ih ukrajinski protunapadi ili drže na početnim pozicijama ili svako malo vraćaju na početak, prema tamošnjem filtracijskom postrojenju na istočnom prilazu mjestu. Kako izgleda, slična je situacija i otprilike 22 km jugozapadno, kod Rozdolivke na prilazima okupiranom Soledaru, gdje se agresori ne uspijevaju pomaknuti na sjever – jednako kao ni kod nedalekog te nedavno okupiranog sela Vesele. Iako se iz ruskih izvora čulo naznake da je možda uspjela okupacija sela Bogdanivka, ukrajinskog uporišta smještenog oko 4,5 km sjeverozapadno od ruba okupiranog Bahmuta – izgleda da se tu radi tek o još jednoj krivoj informaciji. Doduše, ponešto je teže jednako tako odbaciti i vijesti o borbama u samom selu Ivanivske, na jugozapadnom prilazu Bahmutu, gdje je Rusima uspio ulazak u naselje s istoka, po tamošnjoj cesti T-0504 (Bahmut-Kostjantinivka). Navodno je to selo trenutno podijeljeno po pola, a borbe ondje žestoko traju.
Upravo je jednako tako nepregledna situacija i na zapadnim prilazima sredinom veljače okupiranom ukrajinskom uporištu Avdiivka – gdje branitelji nastoje u selima zapadno od grada zaustaviti rusku navalu. Dok je početkom tjedna postalo jasno da obrana nije stala na prvim prigradskim selima (Stepove-Lastočkino-Severne) – ruska je strana tek u srijedu 28. veljače službeno objavila zauzimanje sela Stepove (Petrovskoje), oko kojeg su se već mjesecima vodile teške borbe na sjeverozapadnim prilazima Avdiivki. Pod pritiskom na čitavoj fronti u ovoj zoni, branitelji su se sredinom tjedna navodno povukli oko 2 kilometra na zapad, najavljujući novu obranu na crti Berdiči-Orlivka-Tonenke. Do kraja ovoga tjedna izgledalo je da ni ta obrana neće izdržati, budući se čulo kako opstaju tek poljske utvrde između ovih naselja, a da su agresori u napad i daljnju eksploataciju dotadašnjeg napredovanja poslali relativno odmorne trupe čuvane za „čišćenje“ gradskog prostora okupirane Avdiiivke.
Pretjerane tvrdnje o ruskom napretku
Ipak, do danas izgleda kako su se pretjeranima pokazale tvrdnje o ruskoj okupaciji sva tri ova naselja – tako da bi se, prema sadašnjem uvidu, moglo reći kako se Berdiči na sjeveru ipak drže (ili su vraćeni u ukrajinske ruke protunapadom), da je Orlivka u centru otprilike podijeljena po pola (pri čemu Ukrajinci nadalje drže njen sjeverozapadni dio), te da je Tonenke kompletno u sivoj zoni te poprište žestokih borbi. U čitavom ovom prostoru ukrajinska se obrana uvelike oslanja na umjetnim branama ispresijecane tokove rijeka Vodjanaja i Durnaja – dok je ukrajinska iduća linija par kilometara zapadno uz tok rijeke Vovča (čije su pritoke dva spomenuta manja vodotoka). Pojedini izvori tu u zadnjih 48 sati spominju i niz ukrajinskih protunapada potpomognutih topništvom ne bi li se konačno ustalilo novu obrambenu frontu.
Izgleda da se nešto slično odvijalo i dvadesetak kilometara južnije, u borbenoj zoni gdje Ukrajinci brane potez Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka. Kao prvo, protunapadom dijelova ukrajinske 3. jurišne brigade zaustavljen je nagli ruski prodor, koji je agresore početkom tjedna cestom od okupirane Marinke na sjever neočekivano doveo u predgrađa ukrajinskog jakog uporišta Krasnogorivka. Usprkos žestokom pritisku, pomaci kod Georgiivke su ispali minimalni, a ni zauzimanje malog sela Pobeda na cesti Marinka-Vugledar nije dovelo do bitnijih pomaka tamošnje fronte budući su branitelji napad zaustavili na zapadnim i južnim prilazima ovom malom naselju (koje je već i ranije povremeno znalo prelaziti iz ruke u ruku). Konačno, ruski ulazak u Novomihaiivku pokazao se manjim od onoga što su javljali ruski izvori, tako da ukrajinska strana izgleda i nadalje drži većinu ovog sela – koje agresori žestoko pritišću s istoka, jugoistoka i juga.
Konačno, ni razvoj situacije u Zaporižju izgleda da nije prošao kako su se Rusi nadali. Naime, ondje su se borbe već desetak dana koncentrirale na prostor glavnog smjera neuspješne ukrajinske ljetne ofenzive – južno od Orihiva, na prostor tada oslobođenog sela Robotine. Nakon prošlotjednih upada u to naselje sa zapada (što je odbijeno), izgledalo je da će ruska navala s juga uspjeti istjerati branitelje pa možda i opet poravnati bojišnicu na stanje prije ljetošnjih ukrajinskih napada. Ipak, izgleda da to sve nije uspjelo i da Ukrajinci i dalje drže Robotine u cjelini.
Dapače, uz protunapade branitelja bilježi se i njihov pritisak južnije, prema ruskom uporištu Novoprokopivka (iako je to najvjerojatnije tek prolazna vijest). Jednako tako, dok su pojedini ruski izvori posljednjih dana opet javljali da su i na donjem toku Dnjepra svladani ukrajinski mostobrani na okupiranoj istočnoj obali – izgleda da se i to nije pokazalo istinom. Doduše, bit će da stvarno nije uspio ni ukrajinski pokušaj desanta specijalnim snagama na prostor Tendrivske kose – izduženog samotnog pješčanog spruda južno od utoka Dnjepra u Crno more, gdje su ukrajinski čamci naišli na rusku obalnu obranu, da bi taj napad čamcima s krutim dnom onda bio odbijen uz žrtve.
Zračni napadi i udari na ruska masovna okupljanja
Tijekom ovog tjedna ukrajinska luka Odesa opet se višekratno nalazila na meti ruskih zračnih napada. U noći od utorka na srijedu 28. veljače taj je prostor napadnut glavninom od deset kamikaza-dronova Shaheed-136/131 lansiranih iz Primorsko-Ahtarska u Rusiji (svih deset uništeno, ali su krhotine nekog od njih u Odesi oštetile transformator pri jednom od kritičnih infrastrukturnih objekata, što je izazvalo lokalni požar). Ujedno su i raketama sustava S-300 s privremeno okupiranog dijela Donjecke oblasti gađani ukrajinski ciljevi, s naglaskom na neposredno zaleđe aktivne fronte.
Zauzvrat, bilježene su ukrajinske bespilotne letjelice iznad ruske oblasti Belgorod (barem dva komada), dok se čulo i o pogotku sustavom HIMARS po smotri pripadnika ruske 155. brigade mornaričkog pješaštva kod okupirane Olenivke (južno od Donjecka, u neposrednom ruskom zaleđu fronte prema ukrajinskoj Novomihailivki) – što je rezultiralo s 19 mrtvih i 12 ranjenih agresora kao još jednom dokazu koliko opasno može biti ikakvo masovnije okupljanje u dometu neprijatelja. Ujedno, ovoga se tjedna nastavilo bilježiti i skoro svakodnevne ruske gubitke borbenih aviona (pretežito Su-34), kojih je do danas srušeno barem petnaestak u 15 dana – što neki izvori pripisuju činjenici kako već nekoliko dana uopće nije bilo izviđanja letećih radara A-50, koji prate ukrajinsku protuzračnu obranu, a onda po tome koordiniraju i ruska zrakoplovna djelovanja.
U četvrtak 29. veljače ukrajinskoj je strani za rukom pošlo i uništavanje velikog skladišta ruskog streljiva kod okupiranog Mariupolja, dok se bespilotne letjelice bilježilo iznad Kurska, Belgoroda, Voronježa (barem 5 letjelica) te okupiranog Krima. Agresori su u noći na petak 1. ožujka uzvratili lansiranjem 5 raketa sustava S-300 iz Belgoroda u Rusiji, te s okupiranog prostora ukrajinske oblasti Donjeck (na Kostjantinivku kod Bahmuta)– kao i slanjem 4 kamikaza-drona Shaheed iz Primorsko-Ahtarska na jugoistoku i Kurska na sjeveru Ukrajine (svi su bili u dolasku uništeni, većina iznad oblasti Dnjepropetrovsk u središnjoj Ukrajini). Istoga jutra Rusi su granatirali sjever Ukrajine (oblast Sumi), dok su pojedina tamošnja mjesta gađana i s ukupno 5 vođenih zrakoplovnih bombi.
Tijekom tog petka, ukrajinske bespilotne letjelice gađale su ciljeve u ruskim oblastima Belgorod (4 komada, među ostalim pogođen i PZO sustav Pancir S-1), Nižnji Novgorod (tri komada, među ostalim oko grada Džeržinska) te Kursk (manje štete na naftnoj infrastrukturi). No, na okupiranim prostorima Ukrajine uspjelo se izazvati veliku eksploziju skladišta streljiva u selu Krinična oko 20 km sjeveroistočno od okupiranog Donjecka, a uspješan je bio i napad na okupiranom Krimu – gdje su gađani ciljevi oko Sevastopolja, Jevpatorije i Gvardejska, što je izazvalo nestanke struje i zastoje prometa u Sevastopolju te višestruke obustave prometa na Krimskom mostu.
Konačno, noć na subotu 2. ožujka obilježilo je rusko lansiranje ukupno 17 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska u Rusiji i s okupiranog Krima (Balaklija). Iako je bilo srušeno njih 14, veliki dio ovog napada opet je bio usmjeren na Odesu – gdje se bilježio udar u stambenu višekatnicu. Tada je uništeno oko 18 stanova, a broj žrtava je uz 8 ranjenih ubrzo dostigao i sedam mrtvih – zbog čega je 3. ožujka u gradu i regiji proglašen dan žalosti. Dok je čitavog dana trajalo izvlačenje žrtava iz ruševina, niz obližnjih zgrada tom je prilikom ostao i bez grijanja, te su njihovi stanovnici evakuirani. Malu su tu utjehu ostavile vijesti o eksploziji na sjeverozapadu Rusije, u Sankt Peterburgu, gdje su ukrajinske bespilotne letjelice gađajući skladišta goriva Ruči na sjeveroistoku grada izazvale požar na jednoj od nedalekih stambenih zgrada"
Međunarodna scena
Međunarodnom politikom još odjekuje smrt ruskog oporbenjaka Aleksija Navalnog – koji je poginuo u zatvoru 16. veljače, da bi 1. ožujka bio pokopan na Borisovskom groblju u Moskvi – a ta je smrt zadnjih dana bila razlogom i uvođenja niza dodatnih sankcija za Rusku Federaciju, kako za pojedince koji su bili povezani s njegovim zatvaranjem i smrću, tako i nizom drugih državnih te privatnih sustava u Rusiji. Sve to Ruska Federacija načelno smatra nezakonitim, uzvraćajući i širenjem vlastitih „crnih lista“ za osobe kojima je zabranjen ulazak u Rusiju.
Za to vrijeme, dok se čuje kako globalno postoji barem desetak nekakvih mirovnih planova za Ukrajinu (šest ili sedam javnih, ostali tajni), a Švicarska o svemu tome uskoro sprema veliku konferenciju – predsjednik Volodimir Zelenski užurbano obilazi svijet tražeći pomoć te reklamirajući ukrajinsku „Formulu mira“. U utorak 27. veljače je zato bio u Saudijskoj Arabiji, da bi u srijedu 28. veljače stigao u Albaniju. Osim potpisivanja Sporazuma o prijateljstvu i suradnji s tamošnjim premijerom Edijem Ramom, Zelenski je u Tirani sudjelovao i na tzv. „Summitu Ukrajina-Jugoistočna Europa“, koji je okupio čelnike niza država šire regije. No dok se od samog Zelenskog čulo o naglasku skupa na obranu Ukrajine i manjak topničkog streljiva, za hrvatskog premijera je glavna stvar bila razminiranje i nastavak humanitarne potpore – dok se Aleksandar Vučić iz Srbije ondje čitav dan borio protiv spominjanja Rusije u lošim kontekstima (??!?), podržavši cjelovitost Ukrajine bez mnogo razumijevanja za građane Srbije koji „izražavaju stavove protiv te zemlje”.
Za to vrijeme Sjedinjene Države, skupina G7 i Europska unija tek smišljaju kako da iskoriste preko 260 milijardi eura zamrznute ruske imovine za jačanje obrane Ukrajine – ostaje činjenica da se takvih mjera u Moskvi posebno pribojavaju. Ipak, još nema suglasja oko zakonitosti potpune zapljene ruske imovine i njenog izručenja u Kijev, čemu se posebno protive Francuska i Njemačka – mnogo je bliže provedbi ideja da se u Ukrajinu pošalju tek prihodi koje i dalje skupljaju takva blokirana ruska sredstva. Uglavnom, službeni Washington navodno puni plan korištenja zamrznute ruske imovine očekuje spremnim do lipanjskog summita država skupine G7, zakazanog za sredinu mjeseca u gradu Fasano u talijanskoj Apuliji.
Orban i Scholz imaju problema
Nije nikakva tajna da mađarski premijer u praksi blokira skoro sve EU poteze po pitanju Ukrajine, pa čak i izražavanje potpore na drugu godišnjicu ruske agresije. Dok traju pripreme Orbanovog službenog posjete Ukrajini, ipak se u utorak 27. veljače iz njegovih usta čulo i kako Mađarska (usprkos svom svojem trudu) zapravo ne bi željela imati zajedničku granicu s Ruskom Federacijom „jer ima loša sjećanja na vremena kada je imala zajedničku granicu s SSSR-om“. Naravno, u stilu kako se nedavno poklopilo američkog propagandistu Tuckera Carlsona, da njegov ulizički razgovor s ruskim predsjednikom Putinom nije bio ozbiljan i čvrst – iz Moskve se sada i Orbanu poručilo kako su njegovi stavovi „neutemeljeni“, jer Rusija ne predstavlja prijetnju „za sve one države koje nisu neprijateljski nastrojene“ i koje „ne pokušavaju postati antiruske“.
Malo je tu pomoglo da su međunarodni mediji u petak 1. ožujka objavili i nacrt mirovnog sporazuma Moskve i Kijeva o kojem se pregovaralo u travnju 2022. godine i koji je u međuvremenu postao popularnom temom među ljubiteljima anti-SAD i anti-NATO gledanja te raznih teorija zavjere. Kako izgleda, ovim se dokumentom tražilo da Ukrajina ostane trajno neutralna (izvan sigurnosti NATO saveza), ograničene vojske, sa statusom pobunjenih pokrajina kojeg bi se odlučivalo kasnije, s ruskim jezikom izjednačenim s ukrajinskim i općom amnestijom za već počinjene ruske ratne zločine. Naravno, u pogledima i ambicijama Rusije malo se promijenilo od tada, čemu je dobro posvjedočio i Andrej Kartapolov, šef Odbora za obranu u ruskoj Državnoj Dumi – kada je 29. veljače izjavio da bi se pregovori s Ukrajinom mogli voditi o „bezuvjetnoj predaji Kijeva“, dok će Rusija dijalog voditi samo na temelju svojih nacionalnih interesa.
U krug tih „antiruskih“ država Rusija je odavno svrstala i Saveznu Republiku Njemačku – čije je nedavno potpisivanje Sigurnosnih jamstava s Ukrajinom iz Moskve karakteriziralo „savezom nacista i banderovaca“. U četvrtak 29. veljače u javnosti se raspravljalo o svježem njemačkom problemu – kako se njemački kancelar Olaf Scholz prošlog tjedna okliznuo u komunikaciji s medijima, te je izveo „flagrantnu zlouporabu obavještajnih podataka“ kada je objavio da Velika Britanija i Francuska imaju osoblje koje u Ukrajini pomaže pri korištenju krstarećih raketa Storm Shadow, odnosno SCALP-EG (objašnjavajući da Njemačka ne može tako za svoje rakete Taurus).
Dodatne komplikacije
Dok je još odjekivala tom prigodom dana izjava bivšeg britanskog ministra obrane Bena Wallacea da je Scholz „krivi čovjek na krivom poslu u krivo vrijeme“ – stvari su se i dodatno zakomplicirale. Naime, u petak 1. ožujka je famozna Margarita Simonjan, ruska državna propagandistica i glavna urednica RT televizije, u javnost pustila audio-zapis telekonferencije koju su izgleda nedavno vodili visoki časnici Ratnog zrakoplovstva SR Njemačke – i to baš o temi raketa Taurus, njihovih tehničkih zahtjeva (od kojih bi neke mogli riješiti Britanci koji su već po sličnom poslu u samoj Ukrajini), mogućnostima napada tim oružjem na Krimski most, vremenu potrebnom za radove i obuku, te mogućim razlozima zašto kancelar Scholz ne daje svoju dozvolu za slanje ovog oružja u Ukrajinu. Iako je u prvo vrijeme njemačko Ministarstvo obrane odbilo komentirati ovu snimku, objava tona i transkripta ubrzo je širom otvorila vrata skandalu.
Razgovor dug gotovo 40 minuta ubrzo je proglašen autentičnim – otpale su ideje o mogućem falsifikatu uz korištenje nekog naprednog sustava umjetne inteligencije, a ispalo je da su njemački časnici sasvim prirodne inteligencije povjerljivu diskusiju izgleda vodili posredstvom nesigurne komunikacijske aplikacije WebEx, dok je jedan od njih izgleda sudjelovao javljanjem iz Singapura posredstvom vlastitog mobilnog telefona. Naravno, dok se iz Moskve moglo čuti kako su se svime time Nijemci „opet pretvorili u zaklete neprijatelje Rusije”, jučer se iz Berlina čulo o pokretanju tematske istrage u Ministarstvu obrane, da bi danas i Vojna obavještajna služba SR Njemačke krenula ispitivati da li takvih snimki ima još – kako iz vrha Ratnog zrakoplovstva tako i iz ostalih grana Oružanih snaga – te kako je ova diskusija na kraju dospjela u krive ruke.