Aman uklanja nagaznu minu s ceste, jedna žena provocira vozača ruskog tenka govoreći mu kako će na njega baciti vještičje čini, a obalna straža na prijetnju bombardiranjem odgovara porukom: "Ruski ratni brodovi, odj**ite". Sve navedeno moguće je vidjeti na viralnim videima koji su proizašli iz ukrajinskog otpora ruskoj barbarskoj invaziji, svi akteri rade isto - pokazuju nevjerojatnu hrabrost u obrani svoje domovine, govore ruski jezik i psuju poput kočijaša.
Činjenica jest da mnogi Ukrajinci, osobito na istoku i jugu zemlje, govore ruski, ali Rusi očito nisu računali s time da to ni na koji način neće jamčiti i njihovu podršku ruskoj državi. A jezik u ovom slučaju igra veliku ulogu s obje strane - on motivira Moskvu kad je invazija u pitanju, a Kijev istim tim jezikom prkosno odgovara.
Kako piše The Guardian, psovanje je itekako zastupljeno u ruskoj kulturi. S jedne strane, govornici ruskog jezika ponose se izražajnošću svojih psovki, koje su, zahvaljujući online igrama, pronašle i svoju međunarodnu publiku. S druge strane, društva ruskog govornog područja zadržala su snažne tabue kad se radi o javnoj vulgarnosti. Cenzorske norme sovjetske sredine sredinom stoljeća postupno su narušene, najprije 1970-ih preko ilegalne literature, a zatim i samim popuštanjem cenzure te priljevom zapadne kulture 1980-ih i 1990-ih, da bi na kraju sve kulminiralo usponom društvenih medija.
No u tom dijelu svijeta i dalje vrijede stroga pravila. Podsjetimo samo da su političari i u Ukrajini i Rusiji 2019., odnosno 2021. godine, uveli zakon protiv psovki. No ista ta psovka sad je dobila određeni stupanj službene potpore u Ukrajini - ruski ratni brodovi koji se šalju u ku**c svojevrsni su nacionalni slogan koji se pojavljuje na majicama, billboardima i putokazima diljem zemlje. Ukrajinska vlada čak je izdala prigodnu poštansku marku na kojoj njihov vojnik pokazuje srednji prst ruskom brodu.
No ovakav način komunikacije ipak nije sasvim nov. Psovke se, naime, već neko vrijeme uvlače u politički diskurs u Ukrajini. "Putin je kreten" (Putin - khuilo) isprva se skandiralo na nogometnim stadionima kako bi se izrazilo protivljenje ruskom imperijalizmu tijekom Euromajdana od 2013. do 2014. (riječ je o tzv. Revoluciji dostojanstva, masovnim prosvjedima protiv tadašnje vlade u Ukrajini). Isti taj slogan svojedobno je citirao bivši ministar vanjskih poslova Andrij Deščicja, a koristio ga je i aktualni predsjednik Volodimir Zelenski 2019. u hit TV emisiji "Sluga naroda" u kojoj je glumio glavnog junaka.
Rat koji od kraja veljače bukti u Ukrajini pokazuje kako je očito došlo vrijeme da se pristojnost ostavi po strani. On također naglašava jaz u komunikaciji između autokrata Vladimira Putina i demokrata Zelenskog. Ukrajinski predsjednik i njegov tim pokazali su svoje majstorske komunikacijske vještine čak i u uvjetima opsade - pametno koriste društvene mreže vješto spajajući domaće i profesionalno, javno i privatno. Zelenski se i na konferenciji za novinare 3. ožujka izravno obratio Putinu - i to na ruskom - koristeći neformalni oblik govora: "Ja sam običan tip, sjedni sa mnom, ja ne grizem".
Ta neformalnost vidljiva je i u ležernom odijevanju Zelenskog i ukrajinske delegacije na mirovnim pregovorima, što je u potpunosti suprotno Putinovu predstavljanju u javnosti - on pak sjedi za bizarno dugim stolovima, neprestano brblja o povijesti i odijeva se kao tipični tehnokrat - uštogljena odijela i kravate glavni su aduti njegove garderobe. Stoga ni ne čudi što ruski državni mediji neprestano izražavaju prijezir prema navodnom neprofesionalizmu Ukrajinaca.
Što se tiče psovki, neke riječi strogo su zabranjene u ruskim publikacijama i na televiziji - sve su, naravno, seksualni tabui, a među njima su i riječi za muške i ženske genitalije. Sad se među tim zabranjenim riječima našla još jedna - rat, pa se invazija na Ukrajinu mora nazivati "specijalnom vojnom operacijom".
Iako je i sam Putin sklon grubim izrazima, on vješto izbjegava opscenost, a tijekom svoje vladavine uzastopno je pokušavao ugušiti svaki oblik javne vulgarnosti, inzistirajući na predanosti "tradicionalnim vrijednostima" i kontroli nad slobodom izražavanja. Slučajno ili namjerno, ove njegove inicijative često su se podudarale s napadima na ukrajinski suverenitet. Godine 2005., nakon što je narančasta revolucija znatno oslabjela ruski utjecaj u Ukrajini, u Rusiji je uveden novi zakon kojim se potvrđuje status ruskog kao državnog jezika. Vlada je također obećala kako će djelovati protiv "riječi i fraza koje ne zadovoljavaju norme suvremenog književnog ruskog jezika". U ožujku 2014., nakon što je aneksiran Krim, Rusija je već postojeću zabranu psovki u tiskanim medijima i na televiziji proširila i na kazalište, kino te glazbu. A od veljače 2021. ista se pravila, barem u teoriji, primjenjuju i na društvene mreže.
Odlučnost države da na ovaj način kontrolira jezik oblikuje i odgovor onih koji mu se protive - jer tabui čine riječi moćnijima, pa je državno vođena disjunkcija između diskursa i stvarnosti otvorila prostor za kreativne "protunapade". Tako su prosvjednici u Rusiji, svjesni zabrane pisanja "protiv rata", zbog čega bi mogli završiti i u zatvoru, na ulice izašli s plakatima na kojima su ispisali doslovce "dvije riječi" ili nacrtali niz zvjezdica. No tih osam zvjezdica mogle bi biti zamjena za "nema rata" (net voine), a mogle bi značiti i "j**i rat" (khui voine). Policajci su privodili čak i ljude koji su u rukama držali prazne komade papira. Apsurdnost, banalnost i brutalnost - sve bi to moglo biti novi moto Rusije.
Proputinovi propagandisti u invaziji na Ukrajinu počeli su tražiti i ikonografiju izvan sovjetske sfere. Rezultat toga je i sveprisutno "Z", slovo koje smo mogli vidjeti na ruskim tenkovima koji ulaze u Ukrajinu. Nitko ne zna što im to točno znači, ali upravo je taj "Z" poslužio kao zgodan alat za stvaranje fleksibilne i sebične mitologije. "Z" nije slovo u ruskoj abecedi, što je vjerojatno i olakšalo njegovu transformaciju u nešto nalik apstraktnom simbolu - time je on odvojen od jezika - slično kao i njegova preteča, svastika, piše The Guardian.
Najveći paradoks ovoga rata je u tome što se ruska država navodno bori za očuvanje ruskoga jezika, a istodobno napada i ubija one koji govore ruski, prlja rusku kulturu asocijacijama i slabljenjem zamišljene veze između ruske riječi i ruskoga tla. Dugoročna posljedica ovoga mogla bi se ogledati u tome da će ruski postati sve veća rijetkost izvan Rusije, nestat će s ulica ne samo Harkiva, nego i Taškenta te Haife. Ruski jezik možda će u budućnosti imati koristi od odbacivanja automatske povezanosti s carskom domovinom, no teško je zamisliti da takva nagađanja u ovom trenutku brinu ukrajinske borce otpora koji govore ruski. Jezična konstrukcija "ruski ratni brodovi, odj**ite" možda doista sadržava sjeme drugačije, kozmopolitske budućnosti za ruski jezik, no dok se Rusi ne povuku iz Ukrajine, Ukrajincima treba puno više od riječi.