Rusi napreduju diljem fronte, Orban zatekao NATO saveznike, u Bruxellesu je na stolu možda i najveća pomoć Kijevu do sada!

Petak 14. lipnja bio je 842. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nepunih 28 mjeseci borbi obilježeno je toplim, ali promjenjivim vremenom kojeg su nad bojištima posljednjih dana tek donekle krenule kvariti povremene oluje s jakim padalinama i vjetrom. Uz sve to, nastavljaju se i redukcije struje, posebno u vrijeme kasnog popodneva i večeri kada potrošnja raste toliko da je ukrajinski oštećeni opskrbni sustav ne može podmirivati ni uz maksimalni uvoz sa Zapada. Uz ratne štete bilježilo se učestale ispade elektrosustava i radi olujnog vremena – što su sve problemi koje remontni timovi u hodu otklanjaju koliko god je to moguće. U četvrtak 13. lipnja tome se dodala i najava izlaska iz uporabe još jednog bloka nuklearne elektrane koji odlazi na redovito godišnje održavanje, dok će se sustav idućih tjedna morati snalaziti bez njegovih 1 GW struje. Do sada je takav remont obavljen na tri takva bloka, a još ih ukupno pet ove godine čeka svoj red za sezonske popravke.

Dok prema riječima Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine, generala Oleksandra Sirskog, žestoke borbe traju uzduž čitave bojišnice (s naglaskom na zone sjeverozapadno i zapadno od Donjecka, ali i poteze od Kupjanska do Kremine i zapadno od Bahmuta) – naglasak je na obuzdavanju neprijatelja te nanošenju maksimalnih gubitaka bez većih proboja linije fronte. To ujedno znači i zaštitu velikih gradova – kako Kijeva u kojem 46 stanica gradske podzemne željeznice funkcionira kao skloništa za tisuće građana, tako i Harkiva gdje se situacija zadnjih dana malo poboljšala. Naime, čulo se o uništavanju raketama višecijevnog sustava HIMARS barem četiri instalacije protuzračnog sustava S-300 u Belgorodskoj oblasti. Riječ je o lanserima raketa koji su skoro svakodnevno svojim masivnim projektilima u balističkoj putanji gađali Harkiv i njegove stanovnike. Iako se još nedavno čulo i o uništavanju takvih sustava i na jugu Ukrajine te prebacivanju pojedinih takvih raketnih sustava s Krima u Belgorodsku oblast ne bi li se ondje nadoknadilo svježe gubitke – izgleda da je ruska protuzračna obrana na jugu završila i ponešto ojačana. Naime, kako se sredinom tjedna čulo od načelnika ukrajinske vojne obavještajne službe Kirila Budanova – na Krim je pristigao najmoderniji ruski protuzračni sustav S-500 vrijedan oko 2,5 milijarde USD. Doduše, kako je riječ o vrlo novom oružju, sve njegove navodno sjajne karakteristike nisu do sada bile isprobane u praksi – za što će uskoro biti i posebne prilike, kada ukrajinske snage njegove terenski raspoređene komponente uzmu na nišan kao primarnu metu.

Napadi na Krimski most?

Dok se zadnjih tjedana višekratno napadalo ruske sustave S-400 na Krimu, jednako kao i trajekte kojima su agresori onamo dovozili vozila i željezničke kompozicije – za očekivati je da će prije ili kasnije opet biti i napada na tamošnji „Krimski most“, Putinov ponos te dobro čuvani ruski strateški objekt ujedno i civilne i vojne infrastrukture. Oko njegove trase postavljaju se užurbano i dodatne barijere učvršćene o morsko dno ne bi li pristup mostu za besposadna plovila bio što teži (pa da se izbjegne i pomorske napade kakav je bio onaj od 17. srpnja prošle godine). Slične obrambene mjere može se uočiti i na posebno bitnim vojnim objektima s ukrajinske strane, posebno po pitanju radova na uređenju pojedinih vojnih aerodroma u sklopu priprema za zaprimanje prvih operativnih borbenih aviona F-16 iz donacija zapadnih saveznika. Dok su takve zračne luke zadnje vrijeme redovito na posebnoj meti ruskih raketnih napada, neki promatrači i naglasak na uništavanju ruskih protuzračnih sustava velikog dometa također promatraju u sklopu skorog pristizanja F-16 – za koje se nastoji donekle omekšati rusku protuzračnu obranu nad Krimom i područjima uz bojište. No za Ukrajinu je jednako bitan i ugovor kojeg su u četvrtak 13. lipnja sklopili predstavnici Ministarstva obrane SAD i tvrtke SpaceX u vlasništvu Elona Muska. Riječ je tu o dodatnih šest mjeseci pružanja komunikacijskih usluga sustava Starlink u Ukrajini, na kojeg se itekako oslanja ukrajinski obrambeni sustav, za oko 14,1 milijun USD do 30. studenog ove godine.

Riječ je tu o obrambenom sustavu koji nakon mjesec dana važenja novog Zakona o mobilizaciji aktivno prikuplja novo ljudstvo – na svakog dragovoljca dižu se 3 vojnika mobilizacijom, a od onih koji se javljaju u regrutne centre oko 15 posto su žene (ukupno ih je 67.285 u Oružanim snagama, od toga oko 5.000 i na prvim borbenim crtama). Ipak, velika se pažnja poklanja i pitanju sposobnog ljudstva koje je već ranije napustilo Ukrajinu. Iako je tijekom prošle godine bilo registrirano 14,1 milijun građana i građanki koji su napustili zemlju, navodno ih je tek oko 142.000 zaista i ostalo u inozemstvu. Tijekom ove godine bilo je zabilježeno 7,8 milijuna prelazaka granice, dok se oko 69.000 građana nije vratilo u zemlju. Zato i ne čudi odluka Kabineta ministara da se građani Ukrajine u inozemstvu moraju do 17. lipnja prijaviti za reguliranje pitanja vojne službe. Pri tome se nastoji onemogućiti odricanje ukrajinskog državljanstva u inozemstvu bez povratka u zemlju, dok u samoj Ukrajini sve više administrativnih usluga za muškarce ovisi o prethodnom prezentiranju dokumenta o reguliranom vojnom statusu i registraciji.

Posebno je to bitno u svjetlu stavova iznesenih od Vladimira Putina osobno – koji je u petak 14. lipnja opet opisao svoje viđenje preduvjeta za pregovore o miru u Ukrajini. Ne samo da on traži kompletno povlačenje branitelja iz regija Donjeck, Lugansk, Zaporižje i Herson (dakle, i iz dijelova koje Rusi još nisu uspjeli osvojiti), već bi Ukrajina za početak pregovora morala odmah odustati i od NATO članstva, postati „neutralna i nesvrstana“, slobodna od nuklearnog oružja (kojeg ionako nema), uz „demilitarizaciju i denacifikaciju“ – baš kako je to Rusija tražila i u vrijeme započinjanja svoje agresije na susjednu Ukrajinu početkom 2022. godine. Naravno, prema Putinu bi uz to trebalo odmah ići i ukidanje svih zapadnih sankcija Rusiji, kao da se zadnje dvije i pol godine ništa posebnoga nije događalo, nikakva ruska kršenja međunarodnog i ratnog prava, nikakvi zločini i bezumna razaranja. Naravno, korijene ovakvih izjava ipak treba tražiti i u međunarodnim događanjima koja su obilježila zadnjih nekoliko dana – kako na sastanku država skupine G7 u Italiji, tako i u Bruxellesu gdje su se sastale države saveznice Ukrajine iz tzv. „Ramstein formata“ – a posebice u Švicarskoj, gdje danas započinje i posebni dvodnevni mirovni summit o Ukrajini. Upravo je to međunarodno okupljanje zadnjih tjedana izazivalo posebnu nervozu Ruske Federacije, budući da se tu ne okupljaju samo članice EU i NATO, već i poprilično širi krug država iz svih krajeva svijeta. Pri tome, već se tjednima iza kulisa međunarodne politike itekako vode borbe oko toga tko će doći, tko će izostati i kako će svaka pojedina delegacija izgledati.

Međunarodna arena

Kako smo spomenuli, zadnjih se dana gotovo paralelno događao niz bitnih sastanaka raznih razina – na kojima se učestalo raspravljalo i o Ukrajini. Kao prvo, u utorak 11. lipnja je u Rigi bio održan sastanak tzv. „Bukureštanskih 9“ – Bugarske, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke – na kojem tema nisu bile samo pripreme za predstojeći NATO summit u Washingtonu, već i pitanje podrške Ukrajini. Budući da je i tu Mađarska blokirala donošenje ozbiljnijih odluka, čak se počelo i na glas zazivati njeno isključenje iz ove sigurnosno-političke grupacije. Ipak, nakon što je glavni tajnik NATO saveza Stoltenberg s ovog sastanka u Rigi 12. lipnja produžio u Budimpeštu na sastanak s Viktorom Orbanom – na opće se čuđenje od mađarskog premijera čulo samo pomirljive glasove. Umjesto još pred koji dan izrečenih stavova kako vodstvo EU želi izravan sukob s Rusijom, koju Zapad želi poraziti u „u sukobu u Ukrajini kako bi se domogao njezina bogatstva, kao što su pokušali učiniti 1990-ih“ – Orban je sa Stoltenbergom uglavio tek da Mađarska ne želi sudjelovati u nizu NATO aktivnosti vezanih uz Ukrajinu, ali im se neće protiviti i time zaustaviti i sve ostale članice koje itekako pokazuju dobru volju sasvim drugog smjera.

Nakon toga, na red je od 13. do 15. lipnja nedaleko talijanskog Brindisija došao summit država skupine G7 na kojem se također raspravljalo i o nizu tema vezanih uz Ukrajinu, radi čega je ondje bio i Volodimir Zelenski, ukrajinski predsjednik. S jedne strane, na dnevnom redu bile su nove sankcije prema Ruskoj Federaciji, koje je onda nacionalno pooštrio i niz ondje prisutnih država. Težište se tu stavilo na sankcioniranje banaka i poduzeća – posebno iz Kine, Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i srednjoazijskih država – koji su Rusiji pomagali u zaobilaženju dosadašnjih sankcija. Među posljedicama ovih mjera računalo se i obustavu trgovine eurima i dolarima na moskovskoj burzi, a onda i val financijske nestabilnosti u Rusiji. S druge strane, raspravljalo se i o korištenju dobiti od sankcijama blokirane ruske imovine za pomoć Ukrajini – gdje je usprkos ozbiljnim dilemama već prvog dana skupa bilo usuglašeno podizanje zajma vrijednog oko 50 milijardi USD za obranu i obnovu Ukrajine. Ta bi sredstva trebala u Ukrajinu stići do kraja ove godine uz otplatu iz kamata na već spomenute sankcijama zamrznute ruske novce, dok tehnička provedba ove odluke tek predstoji. Uz to, bilježilo se i konzultacije po pitanju pribavljanja borbenih aviona te protuzračnih sustava za Ukrajinu, a na marginama summita potpisani su i bilateralni sigurnosni sporazumi Ukrajine sa Sjedinjenim Državama i Japanom. Sjedinjene Države su se obvezale pomagati Ukrajinu daljnjih 10 godina – posebice po pitanju vojne pomoći, obavještajnih podataka, vojne obuke i suradnje na polju vojne industrije. Usporediv sporazum s Japanom, potpisan od Zelenskog i japanskog premijera Kishide, sa sobom nosi oko 4,5 milijardu USD pomoći u ovoj godini, kao i sličnu suradnju tijekom idućih 10 godina. Među ostalim, Japan je svoju pomoć navodno uvjetovao i ukrajinskim ratificiranjem Rimskog statuta te priznavanjem nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda. S ova dva bilateralna sporazuma Ukrajini je uspjelo sklopiti ukupno 17 takvih dokumenata.

Sastanak u Bruxellesu

Tog istog 13. i 14. lipnja u Bruxellesu se održavao sastanak ministara obrane država članica NATO saveza – gdje je opet jedna od glavnih tema bila pomoć ove organizacije agresijom pritisnutoj Ukrajini. Uoči početka ovoga skupa, tijekom četvrtka 13. lipnja Bruxelles je bio domaćinom i 23. sastanka Kontaktne skupine za obranu Ukrajine (tzv. „Ramstein grupa“) – na kojoj je uz dosadašnje članice svježe osvanula i Argentina. Uz sumiranje stanja, ponovljeni su i svi obrambeni te humanitarni doprinosi Ukrajini iz zadnjih nekoliko tjedana (švedskih oko 1,23 milijarde USD, belgijska donacija 1 milijarde USD i dodatnih F-16, njemačko osiguravanje sustava Patriot i IRIS-T, savezničko pribavljanje raketa za sustav Patriot i tako dalje) – a organizirani su i sastanci više savezničkih radnih koalicija za opskrbu Ukrajine pojedinim specifičnim borbenim sposobnostima. Nakon toga, na sastanku ministara obrane NATO članica glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg pokrenuo je i diskusiju o dugoročnom stabiliziranju podrške NATO članica Ukrajini – kroz uže koordiniranje vojne pomoći, obuke ljudstva te dugoročnog financiranja. Riječ je tu posebice o nastojanju da se pomoć Ukrajini ugovori kao fiksna obveza zemalja NATO, uz koordiniranje na razini savezničkih zapovjednih struktura u Europi. Prijedlog je da se propiše godišnja vojna potpora u vrijednosti 40 milijardi USD (umjesto prvotnih ideja o formiranju fonda teškog oko 100 milijardi) – čije bi se prikupljanje i slanje nastavilo sve dok za to postoji jasna potreba. Iznos individualnih doprinosa određivao bi se prema veličini BDP-a zemalja članica, oko polovica iznosa bi pala na SAD, a Mađarska je već najavila svoje izuzimanje iz ovog koncepta. NATO bi ujedno u Kijevu oformio položaj posebnog predstavnika ne bi li se preko njega koordiniralo već spomenutu institucionaliziranu potporu Saveza za Ukrajinu – o čemu će se također odlučivati na NATO summitu u Washingtonu sljedećeg mjeseca.

Konačno, spomenuti Globalni mirovni summit o Ukrajini kojeg Švicarska organizira 15. i 16. lipnja u Bürgenstocku već je tjednima predmet masivnih diplomatskih te političkih igara širom svijeta. Nakon izričitog protivljenja Ruske Federacije, za Kinu se spominjalo kako „suptilno bojkotira“ ovaj skup za račun vlastitog mirovnog plana – dok je prisustvo pojedinih delegacija u Švicarskoj postalo bitno i u svjetlu ruskog nastojanja da se zorno pokaže podjela svijeta po pitanju Ukrajine. Crta bi tu dijelila Europu i SAD koje podržavaju Ukrajinu od ostatka svijeta (posebno tzv. „globalnog juga“), koji bi valjda više podržavao agresora Rusiju na račun općeg međunarodnog pravnog poretka. Iz dana u dan se bilježilo države koje će doći, države koje su otkazale (zadnje Meksiko i Pakistan) te sastave pojedinih delegacija – gdje je posebno odjeknulo da UN neće predstavljati glavni tajnik Guterres, dok će delegaciju SAD voditi zamjenica predsjednika Kamala Harris.

Iako se prvotno govorilo o 106 pozvanih sudionika, koji dan pred skup je bilo govora o 93 delegacije sudionika – da bi taj broj pod zadnje možda pao i prema 78 delegacija. Naravno, s obzirom na sve umiješane emocije i političke udjele, bit će itekako zanimljivo vidjeti pravi broj sudionika koji će u Švicarskoj na temelju „Formule mira“ predsjednika Zelenskog razgovarati o daljnjim koracima potrebnim za postizanje stvarnoga mira u Ukrajini. Za kraj, spomenimo i zanimljivu činjenicu da bi na mirovni summit u Švicarskoj trebao doći predsjednik Argentine Javier Milei. Dok su se o njegovom prisustvu još prije nekoliko dana lomila koplja – budući da je izgledalo da će on nakon sastanka G7 zaobići Švicarsku – izgleda da su se te stvari u zadnjem trenutku ipak promijenile. Naime, ne samo da će Milei biti u Švicarskoj, već postoji mogućnost da Argentina Ukrajini pomogne i slanjem svojih pet starih borbenih aviona Dassault-Breguet Super Étendard – gdje bi se Francuskoj kao izvornom proizvođaču ovih letjelica ostavilo da ih dovede u puno operativno stanje te da Argentini u zamjenu osigura bespilotne letjelice ili helikoptere – uz istodobnu pomoć službenog Pariza i pri rješavanju svih prigovora koje bi takav posao zamjene mogao izazvati iz Velike Britanije na temelju starog sukoba s Argentinom oko Falklandskih/Malvinskih otoka.

Stanje na terenu

Uz sva ova međunarodna događanja koja su Vladimira Putina i njegove suradnike tjerala na učestalo spominjanje nuklearnog naoružanja te ponovljene prijetnje vlastima u Kijevu – stanje na bojištima u Ukrajini bilo je sasvim drugačije. Uz redovitu prevlast u količini topničke vatre te intenzivno i svakodnevno korištenje nadmoći u zraku, ruska borbena inicijativa proteklog se tjedna očitavala i gotovo uz čitavu liniju bojišnice u Ukrajini. Dok je ta prednost možda bila najmanja na sjeveru Harkivske oblasti – gdje su ukrajinski protunapadi branitelje doveli na rub okupiranog sela Gliboke sjeverno od Harkiva, te u centar Vovčanska – ipak se moglo vidjeti i određeno ukrajinsko usporavanje, koje je opet otvorilo prostora za ruske napade. Dok oni izgleda na većini tog prostora i nisu postigli mnogo, u samom Vovčansku se bilježilo napredovanje agresora u prostor tamošnjeg Agregatskog zavoda – malog industrijskog pogona nedaleko centra grada kojeg su Ukrajinci izgleda oslobodili prije desetak dana, da bi prije dan ili dva kasnije u njemu opet osvanuli ruski jurišnici (prema nekim izvorima, opkoljeni).

Borbe su bilježene i na zapadnim prilazima selu Tihe, koje je izgleda i dalje u ukrajinskim rukama kao granica ruskog prostornog osvajanja istočno od Vovčanska. Iako se i na granici Harkivske te Luganske oblasti i dalje vode žestoke borbe – izgleda da Rusima nije pošlo za rukom pomicanje fronte kako kod Kupjanska (Sinkivka i Petropavlivka), tako ni dvadesetak km jugoistočnije, u prostoru oko sela Pišćane, Berestove i Stelmahivka. Jednako su tako stabilne ostale i obrambene linije još 20 km na jug (potez Druželjubivka-Grekivka), kao i desetak km južnije – u prostoru zapadno od okupirane Kremine (potez Nevske-Terni-Torske-Serebrjanske šume) – gdje se također bilježilo svakodnevna žestoka sukobljavanja.

Za razliku od toga, ruski pritisak u borbenoj zoni južno od rijeke Siverski Donjec donio je agresorima napredovanje nedaleko okupiranog Bahmuta – i to na potezu prema ukrajinskim naseljima Viimka i Rozdolivka. Dok se Rusi selu Viimka postupno primiču uz cestu i prugu s jugoistoka, izgleda da im je zadnjih dana uspjelo zauzimanje pojedinih ukrajinskih položaja južno od Rozdolivke – tako da tamošnjim braniteljima prijeti izlaganje napadima ne samo s istoka nego i s juga, čime je ovo ukrajinsko uporište najednom itekako ugroženo. Slično je napeta situacija i zapadno od samog okupiranog Bahmuta, gdje se nastavlja ruski pritisak prema gradu Časiv Jar. Iako još nema vijesti o nekom većem ruskom prodoru preko trase vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ koji priječi lak napredak agresora – ipak je sve izvjesnije da Rusi zauzimaju sve šire položaje uz trasu ovog kanala, te da u međuvremenu možda drže i pretežiti dio gradske četvrti „Novi“, koju ta prepreka dijeli od glavnine mjesta. U spomenuti „Novi“ su ruske snage upale početkom tjedna i izgleda da ih branitelji ovoga puta nisu uspjeli iz tog urbanog prostora izbaciti – tako da se tu radi o ozbiljnoj osnovi za daljnja ofenzivna djelovanja prema zapadu i glavnini Časiv Jara.

Najžešće borbe

Prostor sjeverozapadno od okupirane Avdiivke i dalje je poprište najžešćih borbi u Ukrajini. Iz okupiranog sela Očeretine agresori ondje napadaju sjeverno (Kalinove), te na sjeverozapad – gdje su agresori itekako ušli u selo Novooleksandrivka i prema obližnjem Lozuvatske. To napredovanje na sjeverozapad je posebno bitno jer samo 8 km i nekoliko naselja dalje u tom smjeru leži prometnica T-0504, koja od grada Dnipro pa preko Pokrovska ide do Kostjantinivke i Časiv Jara – čiji bi prekid bio logistički problem za branitelje tog dijela Ukrajine. Slično je neugodno i 5 km jugozapadno od Očeretine, gdje su agresori 13. lipnja navodno uspjeli zauzeti većinu ukrajinskog sela Novopokrovske. Nastavkom tamošnjeg napredovanja u posebnu opasnost dolaze ukrajinski položaji samo 2 km dalje na jugozapad, u selu Novoselivka Perša. Ovom uporištu se agresori sada aktivno približavaju sa sjeveroistoka (Novopokrovske), s istoka (preko otvorenih prostora iz smjera Semenivke), te s juga iz okupiranog Umanske. Dakle, to je također prostor u kojem narednih dana treba očekivati ogorčene borbe. Dok idućih desetak km na jug i dalje načelno odolijevaju ukrajinski položaji uz Vovču i njene pritoke, u srijedu 12. lipnja iz ruskih se izvora čulo o novom ruskom ulasku u Nevelske (nakon upada sredinom ožujka izgleda da su Rusi odande ipak bili izbačeni) – a trenutna situacija je nejasna. Jednako tako je nejasno i stanje u Krasnogorivki (oko 7 km južnije), gdje i dalje traju urbane borbe, baš kao i u istočnom kraju sela Maksimilijanivka – gdje su agresori upali 14. lipnja nakon osvajanja Georgiivke i nastavka kretanja u smjeru većeg ukrajinskog uporišta Kurahove.

Dalje na jug bilježe se žestoke borbe na ukrajinskim položajima uz cestu O-0532, oko sela Kostjantinivka i Paraskoviivka (vjerojatno okupirana s ukrajinskim snagama na rubu mjesta), kao i dalje na jug kod Vodjane i Vugledara. Ipak, napredak agresora zadnjih se dana bilježio južno od Velike Novosilke, na prostoru sekundarnog smjera napredovanja neuspješne ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine. Ondje je izgleda u ruke agresora pao i zadnji dio sela Staromajorske, a iako se susjedno Urožajne još drži, pritisak na tamošnje branitelje će vjerojatno ozbiljno ojačati izbijanjem agresora na rijeku Mokri Jali uz zapadni rub obrambene zone tog sela. Slična je situacija i južno od Orihiva, gdje ruske postrojbe zadnjih dana redovito napadaju obrambene položaje u naseljima Mala Tokmačka i Šćerbaki (dok je sve izvjesnije i da je selo Robotine, poprište velikih borbi od 2023. do vrlo nedavno, ipak nanovo okupirano). Usprkos svega toga, prema ukrajinskim navodima bi se moglo reći da i dalje opstaju ukrajinski mostobrani na donjem toku Dnjepra – posebno onaj kod sela Krinki.

Zračni napadi

Nakon zračnih napada na Harkiv i Kostjantinivku kod Bahmuta, utorak 11. lipnja svjedočio je i sličnim napadima na Dnipro te velikom broju bacanja vođenih zrakoplovnih bombi uz bojište i njeno zaleđe. Za razliku od toga, Ukrajinci su bespilotnim letjelicama intenzivno opet napadali ruske pogranične oblasti (posebno Belgorod), te ciljeve na okupiranom Krimu. Uz udare na tamošnje instalacije protuzračnih raketnih sustava S-300 i S-400 kod vojnih aerodroma (Belbek, Gvardijske), zabilježeno je i uništavanje naprednog sustava za elektroničko ratovanje „Borisoglebsk-2“ nedaleko okupiranog Donjecka. Srijeda 12. lipnja opet je započela ruskim valom zračnih napada – 4 krstareće rakete Kh-101/555 s bombardera Tu-95MS u Saratovskoj oblasti (sve srušene), 1 raketa Kh-47M2 „Kindžal“ (navodno srušena), 1 balistička raketa „Iskander-M“ s okupiranog Krima, te 24 kamikaza-drona Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtaska i Jeiska (navodno svi srušeni). Mete tih napada prvenstveno su bili Odesa i Kijev (gdje se zapalio i veliki požar u neimenovanom „industrijskom objektu“), ali i Novomoskovsk u Dnjepropetrovskoj oblasti te Mirgorod u regiji Poltava. Kasnije u danu izveden je i niz napada na grad Zaporižje („industrijski objekt“), stambeni objekti u Krivom Rihu (9 mrtvih i 15 ranjenih), te instalacije ukrajinske protuzračne obrane u regiji Poltava nedaleko Mirgoroda. To uništenje sustava S-300PT raketama „Iskander-M“ navodno je onda otvorilo prostor i za daljnje ruske napade na vojni aerodrom kod Mirgoroda. Zauzvrat su Ukrajinci izvodili napade bespilotnim letjelicama kako po ruskim regijama Kursk i Belgorod, tako opet i po okupiranom Krimu (blokiran Krimski most).

Dok su u četvrtak 13. lipnja ukrajinske bespilotne letjelice bile rušene nad Jaroslavskom (tri komada) i Vladimirskom oblasti u Rusiji (jedna) – negdje „iza operativnih linija“ stradao je i vrlo moderni ruski radiorelejni sustav R-416GM, navodno po prvi puta u ovome ratu. Nasuprot tome, agresori su iz zraka napadali grad Dnipro, Mikolajev („vojni cilj u četvrti Korabeljni“), opet Novomoskovsk u regiji Dnjepropetrovsk, te Harkiv. Za razliku od toga, petak 14. lipnja bio je bitno žešći – jutarnji ruski zračni napad obuhvatio je 17 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Jeiska na Azovskom moru (sve oborene) i 10 krstarećih raketa Kh-101/555 s bombardera Tu-95MS iz regije Saratovsk (7 oboreno), dok su do svojih ciljeva uspješno došle 3 balističke rakete „Iskander-M“ i jedna hipersonična raketa Kh-47M2 „Kindžal“. Eksplozije su se čule u Zaporižju (3 rakete „Iskander-M“ s Krima), učestalo kod Hmeljnickog (vojni aerodrom Starokonstantiniv), te nedaleko Kijeva. Nasuprot tome, ukrajinske bespilotne letjelice djelovale su iznad oblasti Belgorod (barem dvije), Volgograd (barem dvije), Voronjež i Kursk (barem po 6 u svakoj), jedna iznad Krima i njih 70 iznad ruske oblasti Rostov (napad na zračnu bazu Morozovsk i obližnje energetske objekte). Kasnije u danu Rusi su opet napadali regiju Harkiv (ukrajinski pontonski most kod Starog Saltiva), a i Selidovo u zaleđu bojišnice kod Avdiivke opet je gađano vođenim bombama UMPB D-30SN.