Robin Hood iz Andaluzije: Pljačka markete da bi dao siromašnima, uzima zemlju i već 33 godine je na vlasti

Usporedili su ga s Robinom Hoodom, raspisali su se o njegovim “proleterskim eksproprijacijama” - upadima u samoposluživanja iz kojih se iznose puna kolica hrane za beskućnike u Sevilli (isključivo najnužnije: kruh, mlijeko i grahorice), zauzimanjima zemlje lokalnih latifundista odnosno Ministarstva obrane, okupacijama banaka - kao da je posrijedi osmo svjetsko čudo (uostalom i Robin Hood bi bio čudo, kad bi legenda o njemu bila istinita, jer nikako da se nađe još jedan takav). Ali da je to tako, Juan Manuel Sánchez Gordillo (60) bio bi odavno u zatvoru, ili još vjerojatnije u nekom lječilištu, jer bi ga i većina i struka smatrali poremećenim (na dverima ludnice u Charentonu pisalo je: “Ovdje smo jer smo u manjini”).

Aktivan u sindikatima

Sánchez Gordillo je, umjesto toga, pune 33 godine za redom (od prvih demokratskih izbora) načelnik svoje omanje općine Marinalede (2708 stanovnika) u Andaluziji, od pretprošlih izbora je i zastupnik Ujedinjene ljevice (IU) u andaluskom Parlamentu u Sevilli, predvodi Kolektiv radničkog jedinstva - Andaluski ljevičarski blok (CUT-BAI, koji je jedna od sastavnica i utemeljiteljica Ujedinjene ljevice), te Sindikat poljskih radnika (SOC), a u Ujedinjenoj ljevici je tajnik Prehrambenog suvereniteta.

Pitoreskni izgled

Pitoreskna izgleda, s bradom tek malo potkresanijom od Marxove i s kefijom preko ramenâ (toliko da se i neverbalnom komunikacijom objasni “gdje je”), povjesničar Sánchez Gordillo prilično točno zna do koje granice može gurati svoje demonstrativne akcije, koje ionako služe mobilizaciji, ali bi se svele na puku demagogiju kad bi se na tome ostalo. A ona, sa svojim abrogativnim parolama, nije dovoljna da se 33 godine bude na vlasti, ni u selu.

Nužna je i propozitivna politika, iz godine u godinu.

Osnova njegova uspjeha - ipak lokalnoga - jest kombinacija izravne demokracije, samopomoći i zadrugarstva. I ideja da se sustav najefikasnije mijenja kroz sustav (i Calvo-Sotelo je ustavnu osnovu dokidanja diktature našao u frankističkome Organskom zakonu, dakle striktno po zakonu, molit ću fino).

Sánchez Gordillo to i sam kaže objašnjavajući pobjedničku platformu iz 1979: “U društvu podijeljenome na društvene razrede između bogatih i siromašnih, vjerovati da je vlast neutralna teška je naivnost… Zato smo ubrzo shvatili da moramo sazdati vlast protiv vlasti, protuvlast, kadru oduprijeti se mnogoj vlasti u rukama buržoazije.”

Slovo zakona

Ideje mu nisu uvijek u skladu sa slovom zakona: “Zemlja pripada onome tko je obrađuje, a kuća onome tko u njoj živi, dok socijalne službe valja zajamčiti svima.”

Da bi se zaobišao zakon po kojemu kuća pripada vlasniku, postarao se omogućiti svakome da stanuje otplaćujući stambeni kredit od najviše 15 eura mjesečno, pribjegavši sustavu samogradnje, u kojemu svi koji mogu grade onome koji treba (svojevrsna stambena moba, ako se u ovome sebičnom društvu netko sjeća tog pojma: potrebit dobiva 420 trudodana, koliko i sam duguje ili je već pružio drugima), a građevinski materijal se financira kroz stambenu zajednicu. Spekulacija je, kažu, suzbijena urbanističkim planom usvojenim na skupštinama građana.

Zadrugarstvo je osnovni oblik privređivanja u Marinaledi (veli Sánchez Gordillo: zajedno se radi u poljima, u tvornicama i na gradilištima), a svim zadrugarima je zajamčena istovjetna mjesečna plaća: 1200 eura.

Posve u okvirima zakona (uz primjenu pravnog instituta dosjelosti, naslijeđenoga još od rimskog prava) Sánchez Gordillo i njegovi pristaše uspjeli su prije više od 20 godina eksproprirati 1200 hektara neobrađene zemlje kojoj je vlasnik bio neki vojvoda.

U općini koja ima 2000 birača nije problem organizirati četrdesetak općih skupština u godini. Na taj način, dugočasniji ali interaktivniji od švicarskih referenduma, nije teško ustanoviti što podržava većina. Tako načelnik nije samodržac od izborâ do izborâ, a nijedna oporba ne može tvrditi da bi narod htio nešto drugo.

Borba mišljenja

I, oh, da: nema policije. Nije potrebna. I tako već 33 godine. Što, naravno, ne znači da su svi suglasni - nego da postoji borba mišljenja iz koje proizlazi većinska odluka. Taj model nije posve utopijski, ali je djelotvoran samo u manjim sredinama gdje demokracija može biti direktna, a informacija prenesena dometom ljudskoga glasa. Ni kibuc - moj omiljeni model - nije bilo moguće presaditi u gradove. Pa tako ni model Marinalede nije lako eksportirati. Kad je o širem okružju riječ, Sánchez Gordillo barata istim parolama koje se čuju i u Grčkoj: “Mi smo u diktaturi tržišta, ovdje ne vladaju ni novinstvo ni Rajoy, nego njemačke banke.” Odatle i potreba da se okupiraju (ali bez razbijanja) podružnice Santandera ili Unicaje.

Tamo, kao i na izlazima iz samoposluživanja, ima policije, pa se i prenoći u zatvoru. To je, očito, ukalkulirano kao cijena propagande. Jeftinije od oglasa, naime, a bolje plasirano u glasilima.