New York, 4. studenog. Grad drži dah pred izborima koje je američka nacija gotovo unisono označila kao prekretnicu u svakom smislu. Političkom, vrijednosnom, estetskom, egzistencijalnom...
Svaki outlet, svaki medij, svaki bookie i svaki građanin, tamo od krnjavaca Apalačkog gorja sve do bijelih ovratnika iz iz Greenwicha zaključit će otprilike jednako ostrašćeno - ovo je više od izbora, ovo je psihotest nacije, ispit njene naravi, raskrižje na putu jedinog svjetskog carstva. Može li Zapad preživjeti četiri godine Kamale Harris i Donalda Trumpa?
Na Times Squareu, areni nepreglednog turističkog kaosa, na gargantuanskim LCD monitorima vrte se predikcije kladioničarskih kuća. Trump stoji i više nego dobro. Šaka u oko liberalnim Njujorčanima koji ovom trasom svakodnevno "komjutaju" na posao.
Priđem Marku, taksistu iz Bronxa koji čeka mušteriju na 42. ulici. "Ma znate što," kaže dok pali cigaretu. "Kažu da je ovo borba za dušu Amerike. No, meni to izgleda kao kur*enje u pišanju u dalj. Neće biti gubitnik onaj koji izgubi u kur*enju, nego onaj koji završi popišan, a to smo, po običaju, mi, THE PEOPLE."
Kod Washington Square Parka u tijeku je javni politički forum studenata NYU-a, koledža koje pohađa i introvertni i medijski distancirani Barron Trump, sin Donalda Trumpa. Imam sreće. Već je pomalo kasno i pušu hladni vjetrovi s Hudsona ali čini se da od ove grupe nitko od toga neće uginuti. Sara, koja na NYU studira video produkciju, objašnjava mi da je baš Barron oca natjerao da u sumrak kampanje izvrši pohod na popularne podcaste - što se, uzgred budi rečeno, pokazala kao vrlo dobra medijska strategija u lovu na neodlučne glasače.
"Svijet nas gleda," kaže ozbiljno Sara. "Ako padnemo u još četiri godine mržnje i podjela, više se nikada nećemo oporaviti."
New York se vazda ponosio svojim neskladom i proturječjem koje je glatko išlo ruku pod ruku sa svim različitim profilima ljudi koje je grad poput maćehe uzeo pod svoje. Ali sada te karakteristike postaju točke napetosti. Čak i na ovom javnom forumu. Ljudi ne razgovaraju; oni se međusobno ispituju.
Na odlasku zastanem kod Darnella, na štandu s hot dogovima. Dvije, tri rečenice nakon "bok, kečap ili senf" i već skačemo na predsjedničke izbore.
"Radim na ovom štandu otkad je Clinton bio u Bijeloj kući. On i Monica Lewinsky, znaš...", počne Darnell simulirajući što se između potonjih dogodilo u Ovalnom uredu. "Clinton, Bush, prvi put, drugi put, Obama, prvi put, drugi put, Trump, Biden, svake četiri godine mi netko obeća promjenu. Zašto se ja i dalje onda ovdje smrzavam na prokletom minimalcu?"
Dakle, preskače ove izbore, konstatiram.
"Ne, ako ne glasam, onda ONI pobjeđuju."
Tko su oni?
"Oni. Deep state. Duboka država", konspirativno će. Najzad, zaključuje Darnell, "moji se roditelji nisu cijeli život ubijali od posla da bih ja bio tek pasivni promatrač svijeta oko sebe."
Slično razmišlja i Marjorie koja na Union Squareu hrani ptice.
"Laži, laži i laži! U mojoj mladosti", kaže, "ljudi su se bar bili u stanju složiti oko elementarnih stvari. Danas, u Americi, najelementarnije stvari izvor su najkompliciranijih sukoba!"
Na primjer?
"Na primjer, tko je žena, a tko muškarac. Čini se kao da živimo u različitim stvarnostima i to me, znate, rastužuje."
Neizvjesnost političkog trenutka zrcali se i u monumentalnom strahu građana da će se Amerika, ne pobijedi li njihov favorit, naći na rubu općeg kolapsa ako ne i u samu njegovu središtu. I jedni i drugi bi demokraciju spašavali međusobnom eliminacijom do unilateralnog konsenzusa. Što pomalo zvuči poput onog notornog časnika američke vojske koji je podređenima u Vijetnamu objašnjavao kako je postalo neophodno grad "uništiti da bi se spasio."
Birališta se u New Yorku otvaraju u šest. Grad koji ionako nikad ne spava danas i rano ustaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....