RAZBIJEN MIT STAR 200 GODINA Prava istina o dinastiji Rothschild i pamfletu o njihovom bogaćenju

U ljeto 1846. godine, Europom se proširio politički pamflet koji u potpisu ima Sotonu osobno, a u kojem je ispričana priča koja je, ma koliko šokantna i malo vjerojatna bila, ostavila trag sve do današnjeg vremena. Kako navodi ugledni britanski dnevnik The Independent , u pamfletu se tvrdilo da se razotkriva prošlost najbogatije i najpoznatije bankarske obitelji toga vremena - Rothschilda - a dio koji je 'preživio' sve do danas govori o njihovom navodnom bogaćenju na prolivenoj krvi u bitci kod Waterlooa.

Evo što je 'Sotona' napisao u spomenutom pamfletu.

Nathan Rothschild, osnivač londonske filijale banke, na dan bitke kod Waterlooa u lipnju 1815. godine bio je na bojištu kao promatrač. Kako je pala noć, tako se pred njim dogodio težak poraz francuske vojske, a on je to jedva dočekao. Najbrži su konji njegovu kočiju odvezli do belgijske obale, no ondje je pobjesnio kada je vidio da je oluja prikovala sve brodove u luci. Nimalo prestrašen, izdašno je potkupio nekog ribara da ga kroz neveru i visoke valove prebaci do Engleske.

U London je stigao 24 sata prije službene objave Wellingtonove pobjede, a informaciju o ishodu bitke unovčio je na burzi. Samo je jednim potezom zaradio 20 milijuna franaka, piše 'Sotona' između ostalog u famoznom pamfletu.

Profesor novinarstva na londonskom sveučilištu Kingston Brian Cathcart za Independent piše da je cijela priča o Nathanu Rothschildu izvan svake sumnje u svojoj srži antisemitska. 'Sotona' je zapravo bio ljevičarski kontroverzalist (danas bi ga vjerojatno zvali trolom) Georges Dairnvaell, koji svoje gnušanje spram Židova, a Rothschilda posebice, nikada nije skrivao. Iako ova obitelj 1815., u vrijeme bitke kod Waterlooa, uopće nije bila poznata, do 1846. oni su postali Rockefellerima svoga doba, a njihovo prezime simbol basnoslovnog bogatstva. Sam Nathan umro je 1836. pa na pamflet nije imao priliku odgovoriti.

Baš svaki aspekt Dairnvaellova pamfleta - dijelovi u kojima opisuje navodnu beskrupuloznost, lukavštinu i pohlepu Rothschildovih - predstavlja derogativni rasni stereotip, a uradak je nastao u vrijeme kada su takvi stavovi bili u jednom od svojih cikličkih uspona u Europi, navodi Cathcart.

Ono što je ključno je da je pamflet najvećim dijelom neistinit - Nathan Rothschild uopće nije bio na bojištu kod Waterlooa, u vrijeme slavne bitke nije uopće bio u Belgiji, te lipanjske nedjelje nije bilo oluje u La Mancheu, a nije ni zaradio na burzi.

Unatoč tome, pamflet sa Sotonom u potpisu toliko je puta iznova tiskan i preveden na toliko jezika da se reference na njega, u manje ili više izmijenjenom formatu, mogu čuti i danas te su čak postale dijelom popularne kulture pa i nekih znanstvenih radova.

Različite verzije pamfleta pojavljuju se u holivudskim filmovima, pronašle su put i do starijih izdanja najuglednije enciklopedije Britannice, priču je u poznatoj biografiji vojvode od Wellingtona spomenula Elizabeth Longford... Sve je poslužilo i kao scenarij nacističkog filma 'Rothschildi: Dionice u Waterloou' snimljenog 1940. godine, a danas se pamflet može naći na čitavom nizu antisemitskih web stranica.

Kako to da je takva rasistička podvala preživjela toliko dugo ili, još važnije, kako se uspjela uvući kao tobože legitiman dio povijesti i kod najuglednijih autora koji priču, kada razni njezini detalji budu demantirani činjenicama, često ne odbacuju, već je samo modificiraju, pita se Cathcart. Primjerice, kada je napokon prihvaćeno da Nathan Rothschild sasvim sigurno nije bio na bojištu kod Waterlooa, priča se izmijenila na sljedeći način: bankar je bio u Londonu, ali se jako potrudio da prvi dođe do informacija, bilo da mu ih dostavi poseban kurir ili golub pismonoša. U sve je pridodan i novi zaplet: u trenutku kada je doznao da je Wellington pobijedio Napoleona, Rothschild je namjerno izazvao krah burze šireći lažne glasine o Wellingtonovu porazu. Cijene su popadale, a bankar je, kaže priča, pokupovao jeftine dionice da bi kasnije udvostručio vlastiti dobitak, nakon što su cijene naglo skočile čim je stigla službena vijest o Wellingtonovoj pobjedi.

Neki su ovu priču ponavljali sasvim benevolentno, bez antisemitskih pobuda. Cathcart tu navodi primjer nekadašnjeg šef CIA-e Allena Dullesa, koji ju je iznio u svojoj knjizi o špijunaži 1963. godine kako bi ilustrirao zašto je u tom poslu važno imati informaciju što je prije moguće.

Čak je i sama obitelj Rothschild, kojoj se pamflet nimalo nije svidio, raširenu priču nastojala ublažiti pa su govorili da je Nathan, čim je tobože čuo za Wellingtonovu pobjedu, s informacijama prvo otišao britanskoj vladi, što bi učinio svaki uzoran građanin. Takvu je verziju u obiteljskoj biografiji koristila spomenuta Elizabeth Longford.

No, što je s dokazima koji bi podupirali bilo koju tvrdnju iz pamfleta? Povjesničari su dugi niz godina citirali članak objavljen 20. lipnja 1815. u londonskim novinama Courier, dva dana nakon bitke kod Waterlooa i dan prije nego je stigla službena vijest o njezinu ishodu. U članku je kratko pisalo: 'Rothschild je kupio veliku količinu dionica'. Na prvi pogled, to doista podupire tezu o velikoj Nathanovoj zaradi, ali problem je što takvu vijest nije moguće pronaći u postojećim primjercima Couriera, koji se do današnjeg dana čuvaju u arhivima. Čini se da je izvorište ovog navodnog citata zapravo škotski povjesničar Archibald Alison, koji je o tome u svojim radovima prvi put pisao 1848. godine, dvije godine nakon što je pamflet ugledao svjetlo dana.

Nadalje, kao još jedan dokaz tvrdnji u pamfletu spominjao se dnevnički zapis mladog Amerikanca Jamesa Gallatina, koji je 1815. godine navodno bio u posjetu Londonu. Na dan bitke kod Waterlooa, pisao je o velikoj napetosti u javnosti zbog događaja u Belgiji, a pritom je dodao: 'Kažu da je gospodin Rothschild poslao kurire i da je angažirao jedrenjak spreman za isplovljavanje čim se na bojištu dogodi nešto odlučujuće.' Opet, na prvi se pogled čini solidnim dokazom, no valja napomenuti da je ovaj dnevnički zapis još 1957. godine raskrinkan kao lažnjak napisan krajem 19. stoljeća, dugi niz godina nakon objave pamfleta.

Član dinastije Rothschildovih, barun Victor, o svemu je osobno tijekom 80-ih godina napisao knjigu u kojoj je razbio čitav niz mitova, ali je uspio i zamutiti vodu i tako legendu vratiti u život. U obiteljskom je arhivu, naime, otkrio pismo zaposlenika pariške podružnice banke, koji ga je oko mjesec dana nakon bitke kod Waterlooa poslao Nathanu Rothschildu. 'Povjerenik White me je informirao da ste dobro prošli s ranim informacijama koje ste dobili o pobjedi kod Waterlooa', stajalo je između ostalog u pismu. Bio je to za mnoge novi krunski dokaz o istinitosti famoznog pamfleta.

No, kako za Independent tvrdi profesor Cathcart, pojavili su se novi dokazi koji napokon omogućuju stavljanje pamfleta u primjeren kontekst. Novinska izvješća u tjednu nakon bitke kod Waterlooa jasno pokazuju da prva osoba koja je u London stigla s autentičnim informacijama i ishodu bitke nije bio Nathan Rothschild, nego čovjek koji je o svemu doznao u belgijskom gradu Ghentu. Zvali su ga samo ' gospodin C iz Dovera', a on je u srijedu, 21. lipnja 1815. godine, u jutarnjim satima po gradu pričao o Wellingtonovoj pobjedi. Bilo je to najmanje 12 sati prije službene vijesti, a informacija je objavljena u barem trima novinskim izdanjima istog poslijepodneva.

Također, iste je večeri objavljena i vijest da je Nathan Rothschild primio pismo iz Ghenta kojim je obaviješten o pobjedi te da je to pismo proslijedio vlastima. No, otkriveno je da on nije jedini koji je dobio pismo, dobile su ga još dvije osobe.

Je li Nathan Rothschild imao vremena na burzi pokupovati dionice? Vjerojatno, ali nije imao ni približno vremena za akumulaciju tolike količine vrijednosnica koje bi mu donijele bogatstvo o kojem se raspisao 'Sotona' u famoznom pamfletu. Također, s obzirom da te srijede nije bilo pada cijena na burzi, pada u vodu i priča o njegovim navodnim manipulacijama.

Nathan Rothschild doista je zaradio u to vrijeme na burzi, ali znatno manje od drugih investitora, koji su neke ključne vrijednosnice kupili po manjoj cijeni i u većim količinama nekoliko dana ranije, a uopće nisu imali rane informacije o ishodu bitke kod Waterlooa. Brian Cathcart zaključuje da nema sumnje da je čitava priča, koja je vrhunac doživjela s pamfletom iz 1848., plasirana ponajprije kako bi se ocrnilo Rothschilde i Židove općenito i kaže kako bi 200. obljetnica slavne bitke, koja se obilježava ove godine, trebala biti prava prilika da se konačno prizna prava pozadina ovoga mita koji se povlači toliko dugo vremena.