Rat u Ukrajini destabilizirao je talijansku vladu Marija Draghija, jer se jedan od koalicijskih partnera – PoKret 5 zvjezdica – oštro protivi jačanju talijanskoga vojnog budžeta na 2 posto talijanskoga društvenoga brutoproizvoda (BDP).
Bivši premijer i (zasad još) predsjednik Zvjezdica Giuseppe Conte pokušava spasiti i vuka i ovce u trenutku kada PoKretu i dalje pada podrška među biračima, a ni njegova osobna pozicija u PoKretu nije sigurna.
Naime, grupa aktivista PoKreta tužbom je osporila mehanizam kojim je Beppe Grillo, suosnivač i "jamac" PoKreta, doveo na njegovo formalno čelo Contea umjesto dotadašnjega političkog vođe Antonija Di Maia, ministra vanjskih poslova u objema Conteovim vladama i u sadašnjoj Draghijevoj.
"Pobunu" nije vodio Di Maio, nije joj se ni pridružio, nego ju je iznudio njegov nekadašnji konkurent Alessandro Di Battista, koji je u međuvremenu istupio iz PoKreta, ali ima u njemu i dalje snažno uporište. Sud je prihvatio tužbu, pa danas i sutra traje internetski referendum upisanih u Zvjezdice hoće li Contea (i dalje) za predsjednika.
Conte ne poriče da je i Italija, kao i druge članice Sjevernoatlantskog pakta, prihvatila i potpisala 2008 obavezu da vojne troškove poveća na minimum 2 posto BDP. Ne poriče da je i sam kao premijer tu obavezu uvrštavao u programe svojih vlada. Smatra jedino – u skladu s talijanskim nacionalnim običajem da svaka obaveza ima svoju odgodu do bolje prigode – da toj obavezi nije nužno udovoljiti već sada i zapravo do daljnjega, jer ima "prečih potreba", osobito sada "kada Talijani nemaju čime platiti račune".
Conte veli da PoKret ne kani rušiti vladu, ali da će iz nje izići ako im Draghi nastavi "zavrtati ruku" da popuste. Ukratko: nije šija, nego vrat.
Iz samog PoKreta stižu Draghiju ne sugestije, nego molbe da problem poveže s povjerenjem vladi, pa tako isforsira prolazak obaveze. Draghi, smireno tvrdoglav, podsjeća pak da je u Ukrajini na kušnji sigurnost Atlantske alijanse, dakle i Italije, te da u tako ključnom trenutku svatko treba snositi odgovornost za svoje stavove i odluke.
Naravno da se sve to doima kao uobičajeni politički teatar, ali u takvim teatrima su vlade i prije znale padati za pravo.