Zamah zapadnih sankcija prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu slabi, ocjenjuje komentator Bloomberga Lionel Laurent. Iako Europska unija čestita samoj sebi na najtežim ograničenjima koja je ikad uvela, prema ruskom borbenom stroju, zajedno s djelomičnom zabranom uvoza nafte, rastu ustupci - od izuzeća uvoza nafte iz naftovoda do isključenja čelnika ruske pravoslavne crkve patrijarh Kirila, jednog od glavnih podržavatelja agresije na Ukrajinu, s liste sankcioniranih osoba.
Mađarski premijer Viktor Orban, najblaže rečeno blizak Putinu, očito uživa u svojoj velikoj ulozi u rušenju ujedinjenog pristupa problemu. Međutim, opasnost od zamora i opadanja morala kada je kažnjavanje ruske invazije u pitanju, ide i dalje od Budimpešte.
Cijena udaranja Putina tamo gdje boli - u područje životnosti, odnosno osnovnih životnih potreba - zaokuplja i brine umove mnogih čelnika u vrijeme rastuće inflacije i financijskog usporavanja, kao i sumorni prizor ruskog napredovanja, koje ponovno dobiva zamah nakon 100 dana ukrajinskog odolijevanja.
Zajedno s razlikama u mišljenjima koje se šire unutar i izvan EU-a o tome kako bi završetak svega mogao izgledati, sve skupa ne sluti na nešto ispravno, barem u bliskom razdoblju.
Kontraproduktivni rezultati
Estonska premijerka Kaja Kallas, koja se sada bori da ponovno sastavi svoju vladajuću koaliciju nakon njezinog raspada prošlog tjedna, željna je nastaviti 'stezati obruč' prema Moskvi. Međutim, i ona priznaje da će sve skupa biti dodatno "problematično" od sada nadalje - s malom vjerojatnošću embarga na gorivo unutar nekog naknadnog niza ograničenja.
Vrijeme je za posebnu strategiju - ili "pauzu", kako je rekao njezin belgijski kolega Alexander De Croo. Ne postoji jednostavan oporavak od zamora od sankcija. "Monetarno oružje" je nesavršen instrument, ranjiv na neujednačenu provedbu i nenamjerne penale.
Dosad neviđeni razmjeri sankcija prema Putinovom najbližem krugu ljudi, uz sankcije za ruski monetarni sustav, zračne puteve i trgovinu, pridonijet će procijenjenom padu ruskog bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 10 posto ove godine. Međutim, to svejedno nije odvratilo ili pokolebalo Putina.
Još gore, bilo je i kontraproduktivnih rezultata. Sve veća vrijednost resursa koji čine osnovne životne potrebe napunila je Putinove džepove, dok su uvoznici osiromašili. Ruski prihod od nafte i plina vjerojatno će iznositi oko 285 milijardi dolara ove godine, prema procjenama Bloomberg Economicsa. Ako se tu ukalkuliraju razne robe i proizvodi, to je više od 300 milijardi dolara u ruskim inozemnim rezervama, koje su zamrznute u sklopu sankcija.
Raspoloženje javnosti moglo bi se obrnuti
I dok zapljene jahti i vila bogatih oligarha izazivaju dobar osjećaj, nakaradno je gledati zapadne tvrtke koje napuštaju Rusiju kako nude imovinu ruskim milijarderima previše uspješnima i prejakima da bi bili sankcionirani.
Barclays Plc procjenjuje da bi potpuni embargo na rusko čisto gorivo mogao smanjiti BDP eurozone za 4 posto u usporedbi s uobičajenim stanjem stvari. Bez daljnje financijske pomoći kućanstvima, retorika Viktora Orbana - koji neukusno uspoređuje sankcije na životne potrebe s financijskom "nuklearnom bombom" - još će se proširiti i ojačati.
Već je travanjsko istraživanje YouGova, britanske tvrtke za istraživanje tržišta i analizu podataka, pokazalo da je europsko javno mnijenje prilično proturječno - više od 30 posto ispitanika u sedam zemalja, zajedno sa Španjolskom i Italijom, zagovaralo je ulaganje u trgovinu i diplomaciju s Rusijom, prije nego u zaštitu i sigurnost.
Bez svjetla na kraju financijskog tunela, raspoloženje javnosti moglo bi se obrnuti. Ako se ovo stanje rastegne i pretvori u situaciju u kojoj bi došlo do odmicanja od pitanja morala, Zapad i EU imali bi koristi u vidu imovine i ljudskog kapitala. Međutim, to dolazi s nužnom potrebom obrane najslabijih u društvu - fiskalna pomoć bi trebala biti "neizbježna".
Mjere pomoći slične onim uvedenim tijekom pandemije covida-19 trebale bi potaknuti daljnje korake Europe u pogledu maksimalnog smanjenja štete o držanja stanja, bilo da se radi o zajedničkom zaduživanju preko fonda za obnovu EU-a ili europskim "SURE" zajmovima državama članicama radi zaštite zapošljavanja.
Italija kao primjer
Jedinstvo će zapravo vjerojatno značiti moć u vrijeme rastućih kamatnih stopa i krhkih javnih fondova - osobito kada Putin počne gasiti ventile zemljama koje se ne pridržavaju njegovih uvjeta i odredbi.
Lako je zamisliti, kao što su to neki i činili, da u ovoj situaciji postoji linija razdora između onih koji žele ugoditi Putinu i onih koji su na strani Ukrajine. No, takvo razmišljanje nije ni ispravno ni korisno.
Ponašanje Italije u tom smislu je vrlo poučno - prije Putinove invazije, premijer Mario Draghi razmišljao je o dubljim odnosima s Rusijom vezano za energente. No, od početka invazije podržava zabranu ruske nafte i slanje teškog naoružanja u Ukrajinu, bez obzira na domaći politički otpor.
No, on je potom uzeo u obzir i standardni odgovor na rastuće cijene osnovnih životnih potreba te pozvao SAD da razmotri mogućnosti prekida vatre u Ukrajini. S obzirom da prijeti zamor od sankcija, Draghijeva strategija, a ne Orbanova, trebala bi biti važna informacija o daljnjim koracima Zapada, zaključuje Laurent.
