Predsjednici država i vlada Europske unije su se dugim pljeskom oprostili od dosadašnjeg premijera Italije – i nekadašnjeg predsjednika Europske središnje banke Maria Draghija. Ali i on je u svojem posljednjem nastupu pred europskim partnerima govorio o najvećem izazovu Unije: ratu u Ukrajini. "Putin ne može pobijediti u ovom ratu. On ne smije pobijediti“, izjavio je Draghi.
To je i zaključak Europske unije: ona će "povećati pritisak na Rusiju kako bi okončala njen agresivni rat“, izjavio je predsjednik Vijeća Charles Michel i to je bila formulacija koju je mogao prihvatiti i mađarski premijer Orban, usprkos njegovom protivljenju sankcijama protiv Rusije jer "štete mađarskom gospodarstvu“. No koji će stav biti nove vlade u Rimu, to je teško reći: još prije nekoliko dana se u talijanskim medijima partner u novoj vladi, Silvio Berlusconi hvalio "slatkim pismima“ koje još uvijek razmjenjuje s Putinom, prenosi Deutsche Welle.
Podrška Ukrajini u svim oblicima
Ipak, na sastanku na vrhu Europske unije se i dalje pokazala neograničena solidarnost i podrška Ukrajini, kako na njenom putu u Europsku uniju, tako i u potpori svake vrste. Već ove godine je Ukrajina dobila 19 milijardi eura pomoći, izjavila je predsjednica EK von der Leyen, a sličan iznos je predviđen i za sljedeću godinu. Podržana je i opsežna obuka ukrajinskih vojnika gdje i Njemačka sudjeluje sa zapovjedništvom, makar nije prošla inicijativa tri baltičke zemlje osnovati poseban sud za ratne zločine koje su počinili Rusi u ovom ratu. Europskim čelnicima se čini da je za početak dovoljno što i Međunarodni sud u Haagu već sakuplja dokaze za moguće zločine, a Europska komisija bi trebala provjeriti, treba li učiniti više od toga. No isto tako je upućeno upozorenje i Bjelorusiji neka obuzda svoju podršku Putinu u ovom ratu jer bi je inače mogle čekati nove sankcije.
Europski vrh je morao prozvati i Iran zbog isporuke oružja Rusiji i tu je belgijski premijer de Croo izjavio kako je EU "spremna" na nove sankcije protiv Teherana ako bude dokaza za nove isporuke oružja. Tim više što ruska vojska takve iranske navođene projektile koristi protiv civila i civilne infrastrukture, što je po mišljenju premijera Letonije Karinsa "jasni ratni zločini“. Više članica EU, baš kao i stalna članica Vijeća sigurnosti Velika Britanija traže od UN-a procjenu, je li Iran već i tako krši rezolucije Svjetske organizacije.
I kod Kine je EU "naučila lekciju" ovisnosti
Velika suglasnost vlada i oko pitanja odnosa s Kinom: njemački kancelar Scholz je i u Bruxellesu izjavio kako je „"asno“ da vladaju "potpuno različite predodžbe o uspješnom društvu i vlade“ između Kine i Europe i kako se "ne treba imati iluzija, s kim se tu ima posla“. Tu je i von der Leyen upozorila na moguću ovisnost o gospodarstvu i sirovinama iz te zemlje i kako je Europa već s Rusijom "naučila lekciju“. Kineske tvrtke su u vlasništvu ili nadziru već više važnih infrastrukturnih tvrtki – poput luka u Francuskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Belgiji i Nizozemskoj, što je i po mišljenju francuskog predsjednika Macrona bila "greška“. Ipak, njemački kancelar nije jasno odbio mogućnost kineske akvizicije jednog pristaništa u Hamburgu, a već u studenom namjerava, nešto kasnije će i Macron posjetiti Kinu. Jer po Scholzovom mišljenju, ne želi se prekinuti globalna suradnja, ali se moraju gledati i vlastiti interesi.
Nešto manje sloge je bilo oko pitanja plina: zahtjev petnaestak članica da se postavi maksimalna cijena po kojoj bi se plin kupovao nije našao podršku jer kada je riječ o ukapljenom plinu, onda se postavlja pitanje bi li on uopće bio ponuđen Europi. Ipak, dogovoren je vremenski ograničen mehanizam kojom bi se spriječile oscilacije i špekulacije na tržištu plina, a ministri za energiju EU bi trebali razraditi formiranje zajedničke akvizicije plina na svjetskom tržištu. Tako nešto, gdje bi čitava EU nastupila kao jedan kupac je desetljećima uspješno sprječavao upravo ruski Gazprom koji je uporno tražio pregovore – i postizanje cijene sa svakom pojedinom članicom posebno. Ali ovako ili onako, malo je vjerojatno da će Rusija ikad više biti u mogućnosti nametati svoju volju čitavoj Europskoj uniji i u tom pitanju.