Narativi o puču Wagner grupe postaju sve čudniji. Sasvim očekivano gomilaju se informacije o masovnim čistkama u vojnom vrhu ruske vojske, ali još nema suvislog objašnjenja je li se doista nekadašnji prijatelj i poslušnik ruskog predsjednika, Jevgenij Prigožin, doista okuražio krenuti na diktatora koji mu je desetljećima omogućavao financiranje biznisa, ili se pak radilo o Prigožinovom pokušaju obračuna s ‘moskovskim klanom‘, tj. vojnim vrhom Rusije, ministrom obrane Šojguom i glavnim zapovjednikom Gerasimovom.
Najčudnija u postojećim službenim narativima jest pozicija generala Sergeja Surovikina, koji je osumnjičen da je znao i podržavao Prigožinov plan ‘marša na Moskvu‘. Već je mjesecima jasno da je sukob Prigožina i vojnog vrha – Šojgua i Gerasimova – postao nepremostiv, što je bilo očigledno iz opskurnih objava šefa Wagner grupe na društvenim mrežama. To što ga samo zbog prozivki ruski vojni vrh davno nije uhitio, pa i eliminirao, Prigožin vjerojatno može zahvaliti samo dugom odnosu s Vladimirom Putinom, a sada još više bode oči da se Surovikin također prikazuje kao jedan od urotnika, ili barem jedan od onih koji su šutke pustili Prigožinov ‘marš na Moskvu‘.
Međutim, u tom narativu nema odgovora kako je tijekom pobune Wagnera jedino rusko ratno zrakoplovstvo pokazalo neku spremnost za obračun s Wagner grupom, a Surovikin je bio i ostao glavni zapovjednik ruskih zračnih snaga. Prema nizu neslužbenih informacija, Surovikin je uhićen. A Wagner grupa je tijekom neuspjelog puča srušila najmanje sedam letjelica ruske armije te pobila ukupno 39 pilota. Zašto se sada govori o uhićenju generala Surovikina, ako se red vojske za koji je bio odgovoran pokazao najaktivnijim u zaštiti Moskve, dok se drugi praktički nisu suprotstavljali Prigožinovim jedinicama? Nije li pomalo bizarno da u čistkama prvo ‘leti glava‘ onome čiji su vojnici i časnici nešto činili protiv pučista? Tu kontroverzu primijetilo je više analitičara.
Surovikin je prethodno navodno bio u napetim odnosima sa Šojguom i Gerasimovom, ali je i služio kao medijator između Prigožina i moskovskog dvojca. Surovikin je kao medijator bio aktivan tijekom bitke za Bakhmut, kad je Prigožin teško optuživao Moskvu za blokadu opskrbe.
Dio analitičara smatra da se slučaj Surovikin može objasniti pokušajem da ga se pretvori u žrtvenog jarca: u vojnog zapovjednika čije ponašanje objašnjava i pravda katastrofalnu reakciju vojnog vrha i ruskih sigurnosnih službi na Prigožinovu pobunu. Ovo objašnjenje se čini logičnim, ali treba obratiti pažnju kako Vladimir Putin time zapravo žrtvuje dva svoja ‘žrtvena jarca‘; i Prigožina i Surovikina. U tom kontekstu ne treba zaboraviti kako je članovima Wagner grupe obećana amnestija, dopušteno im je regrupiranje u Bjelorusiji kako bi mogli nastaviti afričke operacije, a vođa najdramatičnijeg puča u modernoj povijesti čovječanstva jednostavno se nakon dogovora s Putinom (!) odšetao kod Putinovog političkog prijatelja (!) i političkog podanika, bjeloruskog predsjednika Lukašenka.
Još je neobičnije, piše u svojoj analizi, ugledni Institute for the study of war (ISW) kako se Prigožin čak nakon dogovorenog odlaska u Bjelorusiju potajno vratio na pregovore u Rusiju s neimenovanim ruskim visokim dužnosnicima i Vijećem zapovjednika Wagner grupe. ISW raspravlja i o razmjerima navodnog regrupiranja Wagner grupe u Bjelorusiji, pri čemu navodi više izvora. Zanimljivo je da ruski opozicijski mediji Meduza tvrdi da je uz Prigožina u Bjelorusiju otišlo samo 1000 ljudi, ali bjeloruski opozicijski kanal Belamova donosi drugačije informacije o stvaranju nove logistike i trening kampova Wagnera u Bjelorusiji.
Kakav je to puč u kojem diktator kojeg je trebalo svrgnuti ili smaknuti dopušta organizatoru puča da se preseli u Bjelorusiju, državu koju vodi diktatorov politički poslušnik, a k tome diktator dopušta organizatoru puča regrupiranje u susjednoj zemlji.
Nejasno je kakav je utjecaj imao navodni pokušaj puča na stanje u ruskoj armiji. Evo jednog zanimljivog pasusa iz ekstenzivne analize ISW-a o tom vrlo intrigantnom pitanju:
„Ruski izvori nagađaju da Wagnerova pobuna već ima širok utjecaj na rusku zapovjednu strukturu. Istaknuti ruski milblogger tvrdio je da je Wagnerova pobuna potaknula ‘čistke velikih razmjera‘ među zapovjednim kadrom ruskih oružanih snaga i da rusko Ministarstvo obrane trenutno prolazi ‘stres test‘ za lojalnost. Milblogger je tvrdio da Ruska savezna zaštitna služba (FSO) provodi reviziju ruskog vojnog vodstva kao i pojedinačnih zapovjednika jedinica. Milblogger je tvrdio da ruski dužnosnici koriste ‘neodlučnost‘ Ministarstva obrane u suzbijanju pobune i ‘podršku paravojnim tvrtkama (PMC)‘ kao izgovor za uklanjanje ‘neprijatnog‘ osoblja s njihovih položaja. Milblogger je posebno tvrdio da je zapovjednik ruskih zračno-desantnih snaga (VDV) i, kako se priča, zamjenik zapovjednika ratišta, general-pukovnik Mihail Teplinski preuzeo odgovornosti glavnog zapovjednika ratišta u Ukrajini od načelnika Glavnog stožera i trenutnog glavnog zapovjednika ratišta, generala vojske Valerija Gerasimova neodređenog datuma, ali vjerojatno nakon pobune. Milblogger je naglasio da će Gerasimov zadržati svoje mjesto načelnika Glavnog stožera, ali više neće imati odgovornosti za ruske operacije u Ukrajini. Drugi ruski izvor tvrdi da je ‘atmosfera sumnje obavila Glavni stožer i da se Gerasimovljevi ogranci optužuju za neodlučnost i neuspjeh, dok se ogranci zamjenika zapovjednika združene grupe snaga u Ukrajini generala Sergeja Surovikina optužuju za sudioništvo u pobuni. Izvori koji objavljuju ove spekulacije uglavnom su bili točni u prethodnim izvješćima o promjenama ruskog zapovjedništva, iako tekući poremećaj ljudskih mreža i ozbiljne potencijalne posljedice povezane s Prigožinovom oružanom pobunom mogu utjecati na točnost ovih izvora. ISW u ovom trenutku ne može potvrditi nijednu od ovih spekulacija o promjenama zapovjedništva, ali je evidentno da oružana pobuna i dalje ima značajne posljedice u informacijskom prostoru.“
Ukratko, ako su točne informacije vojnih blogera da je Gerasimovu de facto nakon puča oduzeto zapovijedanje operacijama u Ukrajini, onda ‘Prigožinov puč‘ počinje dobivati neki drugi kontekst.
Dodajmo kako vrlo ozbiljni ISW već spekulira kako bi Putin mogao ići na obračun sa Šojguom i Gerasimovom, što pak, ako se pokaže točnim, Prigožinovom puču daje potpuno drugačiji kontekst.
„Kremlj će vjerojatno pokušati uravnotežiti želju za ublažavanjem široko rasprostranjenog prijezira prema osobama iz establishmenta Ministarstva obrane koje su potaknule Wagnerovu pobunu dok će također pokušavati lišiti moći one koji su možda simpatizirali pobunu. Segmenti proratne ultranacionalističke zajednice i ruske vojske rutinski su kritizirali Gerasimova i ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua zbog njihovog upravljanja ratom u Ukrajini, a Prigožinov priznati cilj da nasilno ukloni dvojicu generala sugerira da bi Kremlj mogao gledati na Gerasimova i Šojgua nepopularnost kao izravna prijetnja Putinovoj sposobnosti da zadrži potporu među ključnim biračima i vojskom.“
Ključno pitanje koje se nameće jest je li možda ‘puč‘ jedna od Putinovih igara koja je u nekom trenutku otišla predaleko?