Ruski predsjednik Vladimir Putin je u gadnom škripcu - tako u komentaru za National Interest ocjenjuje John E. Herbst, bivši veleposlanik SAD-a u Ukrajini i Uzbekistanu i viši direktor Euroazijskog centra Atlantskog vijeća. Gotovo osam mjeseci nakon što je pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu kako bi srušio vladu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i uspostavio političku kontrolu u Kijevu, sada je njegova vlada ta koja pokazuje znakove napetosti. Ta situacija je dodatno pogoršana njegovim nedavnim odlukama da upravlja političkim problemima koje je u Rusiji stvorila ukrajinska uspješna protuofenziva na istoku i jugu.
Ta je protuofenziva započela rano u kolovoza, nakon što je Ukrajina zaustavila vojnu kampanju Moskve koja je za cilj imala da ruske snage zauzmu cijeli Donbas. Ukrajinske snage postigle su velik napredak, povrativši više svojih teritorija do sredine rujna nego što je Kremlj zauzeo od travnja.
Taj je ukrajinski uspjeh potaknuo neke lokalne dužnosnike diljem Rusije da pozovu Putina da podnese ostavku i doveo do oštrih kritika ratnih napora od strane ultranacionalista, koji su inzistirali na eskalaciji rata sve do pobjede. Ti uspjesi su također pokrenuli kritike Putinove politike prema Ukrajini iz smjera za koji se nije činilo da je previše vjerojatan, odnosno od strane Putinovih saveznika iz BRICS-a (savez pet velikih gospodarstava u razvoju - Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), kineskog čelnika Xi Jinpinga i indijskog Narendre Modija na summitu Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u Samarkandu.
Putin je na sve odgovorio s tri riskantne mjere - "djelomičnom mobilizacijom" kako bi popunio svoje vojne redove u Ukrajini, nimalo uvjerljivim, za Zapad nelegalnim referendumima u četiri ukrajinske regije koje su samo djelomično pod ruskom kontrolom, a koji su posve predvidljivo rezultirali glasovanjem u korist pripojenju Rusiji nakon, čega je uslijedila njihova ‘aneksija‘, a tu su potom i sve manje suptilna upozorenja visokih ruskih dužnosnika da će ti teritoriji, nastave li se ukrajinski napadi, biti branjeni svim sredstvima dostupnim Kremlju, uključujući i nuklearno oružje.
Blebetanje režima
Putin je pokrenuo svoju invaziju na Ukrajinu kao "specijalnu vojnu operaciju", a ne rat, upravo zato što je želio izbjeći regrutaciju Rusa za borbu. Duboko u sebi je znao da unatoč anketama Levada Centra, neovisne ruske agencije za ispitivanje javnog mnijenja, koje su pokazivale potporu velike većine građana njegovom ratu protiv Ukrajine, ruski narod nije bio zainteresiran da sudjeluje u borbama. Drugim riječima, shvatili su kao ‘blebetanje‘ inzistiranje Kremlja da je budućnost Ukrajine egzistencijalno pitanje za Rusiju. Ruski predsjednik se nadao promijeniti stvar proglašenjem "djelomične mobilizacije".
No, ta finta nije prošla jer je mobilizacija uspaničila stotine tisuća muškaraca u dobi za vojsku, koji su počeli bježati iz zemlje, izazvala prosvjede u 50-ak gradova te nasilne prosvjede u Dagestanu, iz kojeg je Moskva već odvela nesrazmjeran broj regruta na put za ukrajinsko bojište. Zabilježeni su i napadi na vojna povjerenstva u 20-ak gradova te na regrutne službenike, a na društvenim mrežama objavljena su mnoga izvješća o loše opremljenim novim ročnicima koji su prepušteni sami sebi po pitanju osnovnih životnih potreba.
Situacija je za Kremlj postala toliko problematična da su visoki dužnosnici poput predsjednika Dume Vjačeslava Volodina, predsjednice Vijeća Federacije Valentine Matvijenko i šefice prokremaljske medijske kuće Russia Today, gorljive propagandistice Kremlja Margarite Simonjan, kritizirale provedbu mobilizacije. Radi se o oprobanoj taktici u ruskom upravljačkom sustavu u stilu ‘kad bi car samo znao‘, da bi se zaštitilo vođu kada njegova politika propadne.
Putin se nadao kako će zveckanje nuklearnim oružjem uvjeriti Zapad, posebno Sjedinjene Države, da izvrše pritisak na Zelenskog da zaustavi protuofenzivu na područjima na koja Moskva po novome polaže pravo. Ranije ove godine činilo se da su takve prijetnje funkcionirale jer su visoki dužnosnici administracije američkog predsjednika Joea Bidena u nekoliko navrata obznanili da neće poduzeti neke posve razumne korake da se pomogne Ukrajini, poput olakšavanja isporuke borbenih zrakoplova MiG ili slanja topništva većeg dometa, kako bi izbjegli da provociraju Moskvu.
No, ovoga puta to nije uspjelo - Biden je uputio snažno javno i privatno upozorenje Kremlju da bi uporaba nuklearnog oružja - čak i taktičkih nuklearnih bombi male snage - imala razorne posljedice za Rusiju.
Umirivanje ‘jastrebova‘
Što je još važnije, protuofenziva se nastavlja. Putin je 30. rujna poduzeo korake da formalno ‘anektira‘ ukrajinske teritorije Lugansk, Donjeck, Herson i Zaporižje, samo da bi idućeg dana bio osramoćen kada je Ukrajina povratila ključni logistički grad Liman u Donjeckoj oblasti. Od tada su ukrajinske snage nastavile napredovati na istoku i blizu su zauzimanja cijele desne obale rijeke Dnjipro, u blizini strateški važnog grada Hersona.
Ono što je također loše za Putina - i strateški u Ukrajini i politički kod kuće - jest to što je Ukrajina 8. listopada djelomično dignula u zrak Krimski most preko Kerčkog tjesnaca, koji osigurava osnovne opskrbe za ruske snage na Krimu i u regiji Herson.
Putin je još jednom oštro odgovorio, kako bi umirio ruske ‘jastrebove‘ kod kuće - krenuo je s kampanjom masivnog bombardiranja osmišljenom da ubija civile i uništi infrastrukturu zemlje, a posebno njezinu elektroenergetsku mrežu. Iako je kampanja navodno privremeno onesposobila 30 posto opskrbe Ukrajine električnom energijom, također je potaknula NATO na odluku da pošalje Kijevu sofisticiranije protuzračne sustave, koje mu je ranije uskratio. To će dodatno ojačati vojni kapacitet Ukrajine i omesti sposobnost Rusije da preokrene svoju slabu vojnu situaciju.
Ne iznenađuje da je sve to dodatno podignulo prašinu u Moskvi. Ključni ljudi režima već se počinju pozicionirati u cilju stjecanja prednosti jedni pred drugima. Trenutačno se na višim razinama vodi igra međusobnog okrivljavanja za novonastalu situaciju kako bi se objasnili neuspjesi Moskve u Ukrajini. Glavne mete su ministar obrane Sergej Šojgu, načelnik Glavnog stožera Valerij Gerasimov i general-pukovnik Aleksander Lapin, zapovjednik Središnjeg vojnog okruga Rusije.
Šef grupe Wagner, zloglasnih ruskih plaćenika, Putinov prijatelj Jevgenij Prigožin, poznat i kao ‘Putinov kuhar‘, iskoristio je svoje Telegram kanale kako bi pokrenuo hajku na Šojgua i dvojicu generala. No, Šojgu također ima čime uzvratiti, što bi moglo objasniti zašto je Aleksej Slobodenjuk, koji radi za Prigožina na poslovima vezanim uz medije, nedavno uhićen. U međuvremenu, čečenski moćnik Ramzan Kadirov udružio se s Prigožinom u napadu na Šojgua i generale.
Ozbiljne pukotine
Putin se lukavo nije javno uključio u sve to, ali je dao poticaj Kadirovu promaknuvši ga u general-pukovnika. Što to znači za rusku politiku, ostaje da se vidi, ali nedavne Kadirovljeve aktivnosti kada je rat u Ukrajini u pitanju, naglašavaju dilemu s kojom se Putin suočava. Kadirov je napravio jednostavan korak, dospjevši na svjetske naslovnice zagovaranjem uporabe taktičkih nuklearnih bombi u Ukrajini. No, istovremeno je uočio političku toksičnost mobilizacije, pa je u skladu s time zgodno poručio da je, kada je mobilizacija u pitanju, Čečenija bila i previše zastupljena na ukrajinskom ratištu.
Naime, ni za Kadirova rat u Ukrajini nije egzistencijalno pitanje i neće riskirati svoj položaj u Čečeniji javno pozivajući više Čečena da se bore u susjedovom dvorištu, iako u pozadini njegovi poslušnici pokušavaju osigurati nove vojne snage. Također, pojavila su se izvješća prema kojima se neki visoki dužnosnici izravno sukobljavaju s Putinom zabrinuti zbog njegove neuspješne politike u Ukrajini.
Ništa od svega toga nužno ne znači da će Putin uskoro biti svrgnut s vlasti. Zapad nema dovoljno informacija o dinamici moći u Rusiji. No, u zidu Putinovog režima pojavljuju se ozbiljne pukotine, a ovo je očito najneizvjesnije razdoblje u njegovoj eri vladanja. Ruska povijest uči da gubljenje ratova nije bilo dobro za monarhe ili autoritarne čelnike te često dovodi do liberalnih promjena, barem na neko vrijeme - kao što se dogodilo 1905., 1917. i 1989. godine.
Vladimir Putin se nada da će izbjeći poraz u Ukrajini i takvu sudbinu priopćavanjem sve oštrijih upozorenja da bi mogao uporabiti nuklearno oružje ako Kijev ne zaustavi svoju protuofenzivu u nedavno ‘anektiranim‘ područjima Ukrajine, koja nisu u potpunosti pod kontrolom Kremlja. Sve dok se Zapad snažno suprotstavlja ovoj upitnoj prijetnji i nastavlja isporučivati Ukrajini oružje koje joj je potrebno da odbije agresiju Kremlja, rusko vodstvo neće imati alternative nego odustati od svojih imperijalnih planova za Ukrajinu i druge susjede, zaključuje Herbst.