'Puštali su nam u džamiji u Bosni video kako sirijski vojnici siluju naše žene i ubijaju djecu. Odlučio sam braniti braću i sestre. Vjernik sam'

Dobar dan. Dobar dan.’’ Nadalje samo... tišina. Ne znam kako bih nastavio. Da pristojno upitam hoće li kiša. Kakva je hrana? Ima li kakva znamenitost u blizini? Nema nikakvog smisla. Ustajali smrad znoja i urina, čine susret još gorim. Nelagodnim. Nepodnošljivim. Kao što je i muk, obavijen stotinama zarobljenih očiju. Stisnutih u beskraj ležećih tijela. Koja žele čuti. Bilo što. I onih pedesetak oborenih, koje ne gledaju, pokrivene vojnim dekama. Nema sumnje, slušaju jezik koji ne razumiju. Traže riječi. Značaj. Osjetiš. Mladić u narančastom kombinezonu jednako zatečen ovim nenadanim posjetom, nastavi: ‘’Ja sam Salem. Salem Hasić iz Tuzle. Bio sam student zadnje godine elektrotehnike.’’ Kao da je to sad bitno.

Dobro i to je nešto. Alibi koji ovdje ne znači baš nikome ništa. Mogao bih ga takvoga i zamisliti. Kao studenta iz Tuzle na nekoj referadi. Nizak, mršav. Da ne znam, usudio bih se reći, drag i pristojan, tek neispavanog lica, pred važan ispit. Sve u svemu, dobar momak. Da ne znam. Ali znam.

‘’U ovoj ćeliji sam već oko godinu dana. Zatvoren s braćom. Ima nas oko sto pedeset, većinom Europljana. Odavde ne izlazimo. Ne znam ni što se vani zbiva. Niti gdje su mi žena i kćer. Ali dobro je. Imamo bar sreće što su nas zarobili Kurdi. Oni ne muče. Tu su nas nabili u staru školu. I sad čekamo, i mi i oni. Čekamo, ne znam ni sam što.’’

Zoran Marinović

Salem Hasić i Zoran Marinović

Najgori od najgorih

‘’Hoćeš ovog?’’, ravnodušno upita stražar pod maskom. Ne dozvoljava da zatvorenik priča pred svima. Pogura Salema prema rešetkama. Umorno vuče ranjenu nogu niz hodnik, a sasušena krv nazire se na kombinezonu. Sve oči nas gledaju. Čak i one pokrivene. Izlazimo. Udahnem. Zrak.

Stražar objasni usput: ‘’Ne smiješ im reći da je kalif mrtav, niti da su nas napali Turci. Jasno?’’ ‘’Jasno’’, odgovorim. ‘’Nitko od njih to ne zna. Kad bi saznali da je al-Baghdadi ubijen, vjerojatno bi došlo do pobune. Kao i prije par tjedana u kampu Al-Hawl. Toliko je to ludilo u ispranim glavama.’’

Gledam studenta elektrotehnike kako ulazi u sobu. Konačno, pitam se... jesu li to Ti. Oni. Najgori od najgorih. Izgleda da jesu.

Crne uniforme, maske. Paljenje zarobljenika, odrubljivanje glava, bacanje sa zgrada, razapinjanje. Sadisti i psihopati s uperenim prijetećem kažiprstom prema nebu. Na jednom mjestu. Prikupljeni od nemila, do nedraga. Ili samo studenti, kuhari, zidari, tek malo zastranili?

Nakon pada kalifata u zatvoru Al-Hasaka na sjeveru Sirije pod kontrolom SDF-a, Kurdskih združenih snaga, zatvoreno je oko 5000 stranih ISIL-ovih boraca. Većina njih čeka deportaciju u ‘zemlje porijekla’. Neki će je i dočekati. Kao Bosanci ili Kosovari. Većina neće. Neće jer su im određene europske zemlje ukinule putovnice. Sad, nisu ni živi ni mrtvi. Nisu ni na nebu, ni na zemlji. Tek su možda varljiv broj na spisu. Natiskan u nekadašnje učionice, nerijetko veći i od 150. Izuzmem li statistike i političke odluke, opis kako im je, sveo bih na to da svaki zatvorenik, ako mora na ‘veliku nuždu’, čeka i po 3 sata. Jer rupa je samo jedna.

A neki od njih nisu izašli iz soba i po dvije godine. Jer, niti imaju gdje izaći niti ih ima tko izvesti. S time, da budemo jasni, a vjerujte mi na riječ jer godinama obilazim ova suha, unesrećena brda; imali su sreće. Assadovi ili arapski zatvori još su gora mjesta. U Mosulu im zavežu ruke iznad leđa i objese ih metar iznad zemlje. Ako ni to nije dovoljno, stave im paket vode između pleća. Kažu, to im je ta ulaznica za raj i obećane djevice, zbog koje su i došli ovdje.

Zoran Marinović

Pripadnici iračkih specijalnih postrojbi sa zarobljenim ISIL-ovcima

Nastavljamo pričati u bijeloj sobi. Istražnoj. Stol, stolica, lampa, vrata. Posloženo da izludi. Treptavi neon briše svaku sjenu. Skriva vrijeme, minute, sat, dan. Svejedno. Ni sunca ni mjeseca. Plaši. Nemaš se za što uhvatiti osim za vlastiti strah. Ostaje kobna želja da izađeš odavde što prije. Naspram ovoga, čak je i onaj smrad, nekakvo utočište.

U toj bjelini pitam: ‘’Zašto Saleme?’’

‘’Vjernik sam. Puštali su nam u džamiji u Bosni video kako sirijski vojnici siluju naše žene i ubijaju djecu. Odlučio sam braniti braću i sestre. Muslimane. I 2014. godine sam s trudnom ženom, dvoje djece i majkom, preko Turske, odlučio živjeti po šerijatu. Po Kuranu. U Islamskom kalifatu.’’

‘’Zašto Saleme?’’

On nastavlja:... ‘’Za Alaha.’’ I ne trepne.

Priča mi dalje kako je teško ranjen u Aleppu. Metak mu raznio potkoljenicu. Slomio ruku. Ruski avion pogodio kuću i ubio majku, dvije kćeri, bebu staru mjesec dana. Neon treperi. Oči ne.

Kaže: ‘’Donijeli mi ih zamotane u deku’’, pogleda u ruke, ‘’tu sam ih pokopao”.

Žao mi ga je. Pitam se... zašto? ‘’Zašto?’’

Kaže: ‘’Volja Alahova.’’

Opet. Volja Alahova. To me zaljuljalo. Živci kao strune. Koja volja? Čija?

‘’Napravili ste toliko zla, da mi je mučno i prisjetiti se. Niste došli ovdje saditi cvijeće.’’

‘’Borio sam se za islam.’’

Zoran Marinović

Zoran Marinović

ISIL-ovi vojnici s Kosova i iz Sjeverne Makedonije

Religija mira?

Pitam: ‘’Koji islam? Pa islam je religija mira. Koji jebote? Pola milijuna mrtvih, 5 milijuna raseljenih, više od 400 ubijenih novinara i fiksera! Rezali ste glave i snimali! Djecu od 10 godina učili da ubijaju, nožem da kolju!’’

Gubim onaj neophodni odmak. Godine patnje i destrukcije, ludila, nasilja koje sam pratio, kao film vrte mi se pred očima.

Trebao bih ga mrziti. Mrziti, prije svega zbog mira, i mirenja sa sudbinom, kakva god da mu je. Mrziti ga zbog moga nemira, straha, ljutnje koju osjećam. A onda i zbog svega onoga što su napravili. Mrziti.

Pitam ga: ‘’Što bi bilo da sam ja u narančastoj uniformi, a ti u crnoj, s nožem u ruci?’’

Kaže: ‘’Ja sam, nakon što sam ranjen, bio kuhar. Nisam se više mogao boriti.’’

Gledam ga u oči. I žao mi je. Žao mi je tuge u tim očima. I grešaka.

‘’Pa izgleda da ste svi bili kuhari ili zidari?’’, provociram. ‘’Kao da ste samo imali restorane. Pa tko je onda nabijao na kolac? Palio pilote i klao reportere? Kuhari?’’

‘’Pogriješio sam. Bio sam zaveden. Krenuo sam na put bez povratka. Ukopao sam svoju djecu. Izgubio majku. Ne znam gdje mi je žena i kćer. Ne znam što me čeka. To je moj zločin. Nadam se da su bar oni u milosti.’’

‘’Milosti? Čijoj milosti? Kurda? Očekuješ milost onih koji su godinama bili u vašoj nemilosti?’’

Ne mogu više. Sam sebi uvjetujem, ili ću razgovarati kao čovjek s čovjekom ili ću se dignuti i otići, jer sam sebi oprostiti neću. Mržnja i bijes je samo slabost koja ostaje samo meni. Nismo isti. Ne smijemo biti isti. Ja nisam Ti, oni. Nit ću ikada biti. Udahnem.

‘’Žena ti je u kampu u Al-Hawlu. Obje su žive i zdrave.’’

U oči mu se vrati sjaj. Nestane onaj mrtvi, urušeni, pomireni pogled.

‘’Vas Bosance polako vraćaju doma, već je otišla jedna grupa. Tvoji već odavno misle da si mrtav. Javit ću im da si ovdje.’’

‘’Želim se vratiti. Iako znam da me čeka zatvor. Robija.’’

Pita me znam li koliko će dobiti u Bosni. Rekoh: ‘’Vjerojatno ćeš imati vremena za doktorat.’’ Nasmije se. I on i ja.

Ne mogu te mrziti Saleme. Ne mogu. Možda sam naivan i glup. Slab. Ali ne mogu... mrziti. Sve drugo mogu. Iako se dobro sjećam ofenzive na Sinjar kada sam umalo izgubio glavu. I bi da ruski avion nije ispalio rakete zbog kojih nisam čuo na desno uho nekoliko mjeseci. Pa sve do Tomislava Salopeka kojega je sudbina, nesreća, kao janje izručila u vaše krvave ruke. Ne mogu. Ti si student elektrotehnike iz Tuzle koji je pogriješio. Meni nebitno, zaveden ili naivan. Ili sam ja zaveden i naivan? Ili glup? Jebiga. Sve najbolje ti želim.

Zoran Marinović

Želim da okaješ svoje grijehe, da ti oproste i nebo i zemlja. Ako mogu. Jer da te mrzim, bili bismo isti. A nismo. To je moj izbor. Da sjedim na kauču u Zagrebu i da se samo prisjetim koliko ste zla napravili, ili da sam izgubio nekog bližnjeg, ne bih ni trepnuo kada bih čuo da su vas sve izbrisali!

Sjetim se kako je Putin jednom prilikom rekao da je njegov zadatak da ih što prije pošalje na nebo, a onda nek Bog odluči tko je ispravan, a tko nije. Ali, ja sada stojim ispred tog čovjeka, licem u lice, vidim težinu i patnju, a ona čija god da je... meni je prevelika. Izlazim. Na zrak. Pod ogromno plavo nebo.

S obavještajcima SDF-a razgovaram o ulasku u najveći izbjeglički kamp na sjeveru Sirije. Zloglasni Al-Hawl. I tamo je još stotinjak obitelji s područja bivše Jugoslavije. Pitam za našu Doru Bilić koja se udala za džihadista, i za njenu djecu. Znam u kojem je šatoru. Oni pažljivo slušaju, piju čaj, puše.

Kamp je zatvoren već više od tri tjedna za bilo kakve posjetitelje. Jednostavno je preopasno ulaziti. Unutar kampa je uspostavljen novi poredak, šerijatski. Između 20.000 zatvorenih, žene bivših ISIL-ovih zapovjednika preuzele su vlast. Gospodarice života i smrti. Opet. Dvjestotinjak kurdskih stražara jednostavno više ne ulazi unutra. A nerijetko svakoga jutra iznose mrtva tijela.

Zoran Marinović

Na fotografiji je je zatvorski čuvar, Kurd

Prije desetak dana, ekipa France 24 pokušala je snimati unutar kampa. Ubrzo su žene i djeca počeli bacati kamenje. Htjeli su ih doslovno kamenovati. Jedva su se izvukli. Tada su i kurdski stražari zapucali i ubili desetogodišnjeg dječaka. Slično je bilo kad se u kampu pročulo da je ubijen al-Baghdadi. Počeli su neredi i pobune, a njih je nekoliko desetaka u tom kaosu uspjelo pobjeći. Zato je sada tu opasno. Preopasno. Žene znaju biti luđe i nasilnije od najgorih ISIL-ovaca. I zaustavljaju se na tome. Pregovora nema. Uvjerio sam se zadnji put, žene znaju biti luđe.

Kamp Roj je drugo od tih nesretnih i neizvjesnih utočišta. Komad suhe zemlje, hladan i negostoljubljiv. Uz samu žicu, pumpe kao klatna crpe sirovu naftu. Šatori se koprcaju na vjetru. Čekam na rampi. Unutra se ne može. Stražari, opet, ne pregovaraju. Ususret nam dolazi par žena umotanih u hidžab. Prepoznaš odmah ‘naša’ lica. Mlade žene, još nekako zaigrane, lijepo se pozdrave i pruže ruku. ‘’Dobar dan. Dobar dan. Je li vi čekate Adelu? Sad će ona.’’ Jedna od njih odmah se rasplače: ‘’Čule smo da si bio u zatvoru. Jesi vidio moga sina Amira? Već godinu dana ne znam gdje je.’’

Zoran Marinović

Podjela hrane u logoru

Druga me pita za brata. Plače. Stražar skine kalašnjikov s ramena i sve ih otjera. Sve. Pokušao sam mu reći - nemoj. Nije ga briga. Sve samo žele što prije otići. Ako imaju gdje.

Adela vodi za ruku trogodišnju kćer. Vjetar ih pijeskom šiba po licu. A zima tek dolazi. Nema ništa gore od zime u pustinji. Posebno kada je šator jedini dom. A kurdski stražari - očevi. Adeli je muž poginuo. Bosanac. Ubila ga granata ispaljena s ruskog aviona. Priča kako su s djevojčicama došli preko Turske. I da ništa nije znala. Mislila je da idu kod doktora. Opet slična priča. Kuhar ili zidar, doktor, nitko ništa nije znao. Kad je saznala gdje su, bilo je prekasno za povratak.

‘’Nije to bio život. To je bila noćna mora. Koja nikako da prestane. Nigdje nismo mogle same. Stalno s djecom po nekim skloništima i bunkerima. Stotine i stotine granata svaki dan, nema minute da nešto ne eksplodira. Stisneš djecu. Čuvaš ih od onoga od čega ih ne možeš sačuvati. Jednom je pala bomba na sklonište. Ubila je više od sto djece i pedesetak žena. Strašno je bilo. Za izgubiti razum.’’

Zoran Marinović

San o maloj kući

Djevojčica se igra. Ne boji se. Od rođenja gleda samo neznance. Izvan vlastite svakodnevice, kuhanja i rađanja djece, Adela kaže da ništa nije vidjela niti čula. Ne zna. Iz kuće nije smjela. Možda zaista, kao žrtva, počinje vjerovati u vlastitom umu skrojenu istinu. Da bi sačuvala razum. I djecu. Pitam je za Doru Bilić, kaže da je nije vidjela već duže od dvije godine, ali da zna da je negdje u Al-Hawlu.

Pitam je što želi?

‘’Želim se vratiti doma. U Bosnu. Da bar ova djeca osjete malo mira i sreće, ono što sam im uzela. Nemaju doma, ne idu u školu. Nisu zaslužili. Bar oni nisu. Nikome nisam napravila nikakvo zlo i zato se ne bojim povratka. Neka misli tko što hoće, moja kazna je što sam ovdje bila. Sad je gotovo. Bila sam na prvom popisu za povratak, ali ni sama ne znam zbog čega me nisu odveli. Još jedna zima u šatoru je previše i za mene, a kamoli za ovako malu djecu. Želim otići.’’

‘’A ja želim kuću. Malu kuću’’, ispali djevojčica.

Zoran Marinović

Adeli je muž poginuo. Bosanac. Ubila ga granata ispaljena s ruskog aviona. Priča kako su s djevojčicama došli preko Turske. I da ništa nije znala. Mislila je da idu doktoru. “Želim se vratiti doma. U Bosnu. Da bar ova djeca osjete malo mira i sreće, ono što sam im uzela”, kaže Adela

Izvadim komad papira s isprintanom porukom Adeline sestre:

‘’Godine i nisu toliko velike koliko su veliki kilometri među nama. Kilometri koji ponekad pravo zabole. Koji bole onda kad se smijem, jer želim da se smije sa mnom. Bole kad plačem jer želim da na njenom ramenu plačem. Bole kad mi se događa i dobro i zlo. Bole kad mi jedno malo, čupavo nasmijano stvorenje kaže; Keka nedostaješ mi. Boli kad svake večeri putujem njima u zagrljaj.’’

Dok joj čitam suze mi dolaze na oči. Zadrhta glas. Adela skrene pogled kroz prozor. Nijema. Pogladi djevojčicu po glavi. Mirno. Pomireno. Kao da zlo svaki tren opet može doći. Previše vode je proteklo Eufratom da bi moglo biti drugačije. Ali ako smo ljudi, samo ljudi, bez kamena u ruci, ni suci ni političari, onda moramo naći način da bude drugačije. Ovoj djevojčici, njenoj majci, studentu ili kuharu, nebitno. Cijena grešaka je plaćena. Ili će se platiti. Zločin, kazna. Velika, nema sumnje. Ali mržnja ostaje nama.