PRVI PUT CIJELA ISTINA O 14 GODINA BIJEGA RATKA MLADIĆA Lutao od luksuznih odmarališa do potleušice

Muškarci i žene koji su pomogli sakriti Ratka Mladića kroz njegove godine bijega od Haškog suda vidjeli su ga kao heroja. No, za svaki slučaj, dobili su i poklon: fotografije svoje djece. Poruka je bila jasna: ako smo ih mogli ‘upucati’ kamerom, možemo ih upucati i drugačije, piše britanski Guardian u specijalu o godinama koje je Mladić proveo skrivajući se.

Mladiću je, u 14 godina njegovog bijega, prvo pomagala vojska, potom suborci, a potom obitelj.

Guardian podsjeća kako je bivši topnički časnik Mladić izgradio svoju karijeru na teroru, kako je nadgledao opsadu Sarajeva, te kako je u Srebrenici uvjeravao muslimanke kako će njihovi sinovi i supruzi biti sigurni, dok su ih njegovi ljudi odvodili na klanje.

VIDEO Mladić u sudnici PRIJETIO obiteljima žrtava iz Srebrenice, prešao je prstom preko vrata!

Poslije rata, Mladić se prvo povukao u Han Pijesak u istočnoj Bosni, gdje se nalazio bunker JNA. No, kada je NATO počeo svoju potragu za ratnim zločincima 1997., Mladić je pobjegao preko Drine u Srbiju, gdje mu je Slobodan Milošević ponudio utočište.

Milošević ga je smjestio u vojno odmaralište Stragari, pred Kragujevca, gdje je na raspolaganju imao sportske terene, bazene, stolove za stolni tenis, čak i ograđeni dio šume namijenjen za lov na jelene.

- Pričali smo, šetali po šumi, igrali šah. Kartali smo, igrali ping-pong. Ručali. A potom bismo još šetali, opisao je general Đorđe Čurčin tipičan dan s Mladićem u Stragarima.

Srpska vojska uspostavila je posebnu jedinicu koja je bila zadužena za skrivanje i zbrinjavanje Mladića - 30. centar za osoblje. Mladić je imao 10 tjelohranitelja, vozača, osobnog konobara. U to vrijeme često je boravio i u obiteljskom domu u ulici Blagoja Parovića u Beogradu, gdje je išao u restorane i na nogometne utakmice.

No, Srbija se mijenjala. Milošević je izgubio vlast 5. listopada 2000. godine, a godinu dana kasnije uhitila ga je Vlada Zorana Đinđića, koji ga je poslao u Haag. To uhićenje trgnulo je Mladića iz njegove opuštenosti.

- One noći kada je uhićen Milošević, bio je u svojem domu, u svojem stanu, i te noći je otišao, rekao je Čurčin.

- Kada sam ga vidio nakon toga, i pričao s njim, bio je vidno zabrinut za svoju sigurnost, i sigurnost ljudi blizu njega. Odlučio je da se neće predati živ, rekao je.

Miloševićevi prijatelji u vojsci preselili su ga u bazu Krčmar blizu Valjeva, koja je imala podzemne bunkere, no od tada pa nadalje morali su se sve više povlačiti kako je Đinđićeva Vlada preuzimala kontrolu nad vojskom i policijom.

U ožujku 2002. Mladić je umirovljen, a u travnju je Vlada donijela uredbu o suranji s Haškim sudom. Generali su rekli Mladiću kako mora napustiti Krčmar, no on je to isprve odbio. Sljedećih nekoliko tjedana vojska je nadlijetala bazu s helikopterima i imitirala racije kako bi ga natjerala da ode.

Konačno je otišao 1. lipnja 2002., a odlazak je obilježio početak puno neudobnije faze njegova bijega. Njegova mreža pomagača smanjila se na šačicu suboraca iz rata u Bosni. Na njenom čelu nalazio se Jovo Đogo, bivši pukovnik bosanskih Srba, koji je organizirao najam serije stanova u Novom Beogradu.

- U Novom Beogradu, ostajao bi u stanu, a drugi su mu donosili hranu i novine. Njegova obitelj nije mogla doći, rekao je Mladićev odvjetnik, Miloš Šaljić.

Njegovim pomagačima trebalo je par mjeseci dok nisu pronašli neke stanove u kojima se Mladić osjećao ugodno, u ulici Jurija Gagarina. Živio je nedaleko od Radovana Karadžića, no najvjerojatnije se nisu sreli.

Istražitelji tvrde kako se njih dvojica nisu podnosili, te kako se njihove mreže pomagača nisu preklapale. Karadžić se skrivao pod lažnim identitetom alternativca iscjelitelja, Dr. Dabića. Mladić se s druge strane držao vojne discipline i rijetko je napuštao svoj stan.

No, 12. ožujka 2003. premijera Đinđića ubio je snajperist. Uhićenja koja su uslijedila nakon atentata pogodila su paraobavještajnu zajednicu koju je postavio Milošević, i istražitelji su došli dovoljno blizu mreže Mladićevih pomagača da je imao potrebu dodatno pooštriti svoje mjere sigurnosti.

Njegovi tjelohranitelji više nisu boravili s njim u stanu, već su čekali telefonski poziv, a samo bi jedna osoba znala njegovu točnu adresu u svakom trenutku.

Do 2005., Mladić je još uvijek bio u ulici Jurija Gagarina, ali je njegova nervoza rasla. Na njegova vrata je zakucao policajac koji je istraživao nevezani slučaj u njegovom kvartu, nakon čega je njegova paranoja još porasla.

U prosincu se preselio u selo Ljuba kraj Sremske Mitrovice, gdje je jedan od njegovih zaštitnika imao kuću. U siječnju 2006. preselio se u Sremsku Mitrovicu, no isti mjesec policija je uhitila Đogu i bivšeg tjelohranitelja. Mladić je smjesta prekinuo kontakt sa svojom mrežom pomagača, vjerujući kako je pitanje dana kada će uhititi jednog od njih koji će im odati njegovu lokaciju.

U veljači 2006., pozvonio je na vrata svog šogora, Krste Jegdića, i predstavio se kao ‘tip iz Bosne’. Jegdić je pretpostavio da se radi o njegovom bratu koji je živio u istočnoj Bosni i otvorio vrata, kada je ugledao Mladića s pištoljem. Poslao je Jegdićevog sina da kaže vozaču kako može otići, a potom insinuirao kako bi se dječaku moglo nešto dogoditi ako itko razotkrije Mladića. Jegdićeva žena je potom zabranila da Mladić ostane kod njih, pa ga je Jegdić odvezao do kuće drugog brata, Miroslava, u selu Mala Mostanica.

Miroslav je već godinama živio u Makedoniji, no u selu je ostala njegova nedovršena trokatnica. Nedaleko od njih živio je i treći brat, Vukasin Jegdić. Vukasin je čak i rekao svojoj ženi Đuki da se Mladić skrivao u Miroslavovoj kući, no ona je mislila da njen muž halucinira.

U travnju 2006. policija je izvela akciju u Maloj Mostanici, no došli su u kuću krivog brata, Vukasina.

- Par njih prošetalo je oko Miroslavove kuće, rekla je Đuka. - No, Miroslav je bio u Beogradu i oni nisu ušli u kuću. Samo su je obišli i vratili se.

Jedan od haških istražitelja koji je bio uključen u lov na Mladića kasnije je rekao:

- Ta je racija bila ili nevjerojatno glupa, ili namjerna - kao da su pokušali upozoriti Mladića da se iseli dok su se trudili izgledati kao da nešto rade pred Carlom del Ponte, izjavio je.

Mladić je pobjegao u šumu i vratio se sljedeće jutro, a dva dana kasnije napustio je Malu Mostanicu.

Tu se mišljenja istražitelja razilaze - neki tvrde kako je smjestao otišao u Lazarevo, u raspalu kuću koja je pripadala njegovom bratiću Branislavu, dok drugi misle da je proveo neko vrijeme u bosnaskom selu Gacko.

U svakom slučaju, Mladićev bijeg je završio u Lazarevu. Živio je u jednoj sobi, njegovo zdravlje je propadalo, a Branislav ga je pronašao na podu jedan dan sa simptomima moždanog udara, no Mladić je odbio otići u bolnicu. Njegova izolacija je bila potpuna. Nije puštao ni ženu, Bosiljku, ni sina Darka da mu dođu u posjete.

No, 6. svibnja 2008., Darko je dovezao svoje dvije kćeri u Lazarevo na Đurđevdan. Zabava je bila u kući drugog rođaka, no Darko je svratio i do Branislavove kuće, što je zbunilo policajce koji su ih pratili.

Nakon toga, obitelj Mladić dvaput je nazvala Lazarevo u tri dana.

Policija je konačno poslala patrolu 26. svibnja 2011. na razgovor s Mladićevim rođacima u Lazarevu. Policajac je otvorio vrata i vidio praznu sobu s jednim ležajem koji je izgledao kao da je netko upravo ležao u njemu. Pogledao je iza vrata u kut sobe, i vidio starog, bolesnog, pogrbljenog muškarca. Tražio je od njega da se predstavi.

- Ja sam Ratko Mladić, rekao je.

Još prije, Mladić je rekao Branislavu da ga ustrijeli s jednim od dva pištolja koja je čuvao sa sobom, ukoliko dođe u opasnost da ga uhite. No, Branislav nije bio u kući taj dan, a i priznao je Mladićevom odvjetniku da to nikad ne bi bio u stanju učiniti. Očito, nije mogao ni Mladić.

Mladić je vrlo brzo nakon toga izručen u Haag, a ispunjena mu je samo jedna želja - posjetiti grob svoje kćeri Ane, koja se ubila 1994. godine jer, kažu ljudi, nije mogla živjeti sa spoznajom u što joj se otac pretvorio.