Prvi čovjek Katalonije, koji nije lider, popustio je pred pritiscima. No, tri su razloga zašto ta neovisnost još dugo neće zaživjeti u praksi!

Preokret s četvrtka na petak. Dok se u četvrtak činilo da je katalonska koalicija krahirala, da je predsjednik katalonske vlade (Generalitat) Carles Puigdemont izgubio kontrolu pa je odbio i javne nastupe, a kad se konačno oglasio rekao je da ništa ne želi odlučiti, petak sve mijenja.

Očito je da je noć bila duga, da se pregovaralo te da su čelnici stranaka koje se zalažu za neovisnost, pa i Puigdemont, zaključili kako je za njih najveća opasnost sazivanje izbora. To je bila i Puigdemontova ideja, ali ona bi ih možda zbacila s vlasti. To je bilo neprihvatljivo dvima lijevim strankama, CUP i Republikanskoj pa su pritisle ostale: ako odstupimo od neovisnosti, naši će nas birači nazvati izdajicama. Ako nas Španjolci potrpaju u zatvore, postat ćemo junacima. I tako započeti put prema neovisnosti u kojoj će se naša imena spominjati kroz povijest.

Puigdemont, koji je već više puta pokazao da nije lider, opet se priklonio tuđem mišljenju i pristao na neovisnost. I sada Katalonci, oni koji su za neovisnost, slave. I čekaju što će napraviti Madrid. Španjolski premijer Mariano Rajoy morao je s tim računati. Nadao se, sasvim sigurno, da bi se Katalonci ipak mogli okrenuti izborima. Ili ne napraviti ništa, pa da onda on raspiše izbore.

No, i u ovim okolnostima otvara mu se mogućnost nastavka svoje taktike odugovlačenja. Naime, Katalonija je neovisna samo u teoriji, ne i u praksi. Nitko je ne priznaje i neće tako skoro - nije dobro zamjeriti se Španjolskoj, jednoj od najmoćnijih u EU i vrlo utjecajnoj u Latinskoj Americi. Kad malo splasne zanos može se kirurškim potezima pomalo uvoditi španjolska vlast, a da to ne izazove reakciju javnosti.

Ključno je pitanje snaga sigurnosti, dakle lokalne policije. No, prijetnja gubitka posla - Katalonija nema dovoljno novca niti ga može dobiti na financijskim tržištima - uvijek je dovoljan poticaj. Štogod se dogodilo, ključno je samo jedno: da zbog uzvrle krvi i emocija ne dođe do prolijevanja krvi pa ni bubotaka. Da se stvari, kako god završile, rješavaju mirno, dijalogom, politički. Da ne pucaju kosti i da se pokaže da su obje strane za demokraciju. Tako barem tvrde.