“Gospođa Cai zlonamjerno je ocrnila Partiju i državu te mahnito izvrijeđala Partiju i lidera zemlje. Stav Cai Xia je odvratan, a ona nije pokazala ni najmanji znak kajanja zbog svojih duboko iskrivljenih stavova”.
Ovim je riječima Središnja škola Kineske komunističke partije (KKP) objavila da je Cai Xia zapravo jedna grozna otpadnica koje se oni odriču i s gnušanjem ju odbacuju. Pa su joj čak oduzeli i - zarađenu - mirovinu.
U jednoj svojoj humoreski mađarsko-izraelski pisac Ephraim Kishon je naveo da je najteži posao na svijetu bio pisati sovjetsku enciklopediju. Taman se otisne drug svezak u kojem je natuknica Berija, Lavrentij u kojoj piše kako je riječ o junaku socijalističke revolucije, a Hruščov i ekipa ga likvidiraju. Pa uništavaj već otisnute primjerke. Onda su se domislili jadu i počeli u enciklopedije ubacivati errata corrige: “Pod Berija, Lavrentij, umjesto “junak socijalističke revolucije” treba stajati “bijesni pas koji je gotovo zarazio cijelu Partiju da mu na kraj nije pravodobno stalo kolektivno vodstvo”.
Naime, gospođa Cai Xia je sve donedavno bila profesorica Središnje škole, jedna od onih čije su se riječi pomno slušale i u samom vrhu. Sve do prije koji dan je bila pravim primjerom izdanka komunističke obitelji, rekli bi nekad i u Jugoslaviji, “provjeren kadar”. Dolazi iz vojne obitelji, a i sama je služila u Kineskoj narodnooslobodilačkoj armiji (PLA). Zatim je doktorirala pravo na partijskoj školi i ondje postala profesoricom.
Njezin je grijeh, izgledno, težak. Profesorica Cai je krajem prošle godina otišla iz Kine u SAD i ovog je proljeća u jednoj emisiji rekla, stvarno strašno za čuti, da je “Kineska komunistička partija politički zombi”, a da se predsjednik Xi Jinping ponaša kao “mafijaški bos”. “On odlučuje o svim važnim pitanjima, bilo da je riječ o domaćim, bilo međunarodnim. Gotovo je nemoguće da ga itko obuzda. Iz toga nužno proizlazi da će njegove procjene i odluke biti pogrešne”. Tako Cai Xia o kineskom nedodirljivom predsjedniku Xi Jinpingu.
No, ova žena koja “mahnito vrijeđa Partiju” nije stala. Počela je sve otvorenije pričati pa je tako snažno podržala svog kolegu profesora prava Xu Zhangruna koji je prošli mjesec bio priveden. Evo njegovog grijeha: "Kad odluke dovedu do političkog neuspjeha, ne samo da bi trebalo korigirati smjer, već odgovorni moraju priznati svoje pogreške, ponizno zatražiti oprost javnosti i prihvatiti odgovornost", napisao je profesor Xu u eseju u svibnju (prenosi The New York Times prema prijevodu Geremie R. Barmé, australskog sinologa). Više nije profesor na Tsinghua University. Formalno nije priveden zbog ovog navoda već zato jer je tijekom svog nedavnog puta na jugoistok zemlje koristio usluge prostitutki.
Ren Zhiqiang, poduzetnik, nije bio tako pažljiv. On je lijepo rekao da je Xi “klaun” zbog upravljanja korona krizom. Istjeran je iz Partije, što nije dobro jer automatski ispada iz dogovora oko unosnih poslova, ali još je veći problem što je protiv njega pokrenuta istraga za korupciju. Pa bi mogao završiti i onkraj brave.
Izbijanje zaraze koja se pretvorila u pandemiju u Wuhanu u Kini potvrdila je dvije činjenice: u javnosti postoji nezadovoljstvo modelom upravljanja zemljom - u svijet su, unatoč svom trudu cenzora, stizale informacije o tome kako vlasti lažu o broju mrtvih, datumima i brojnim drugim podacima. Ali i da Partija i dalje čvrsto drži uzde u svojim rukama. Bilo je nekih dvojbi oko nestanka Xi Jinpinga iz javnosti pa je u Wuhan poslao premijer Li Keqianga, ali ubrzo su stvari došle na svoje mjesto. Tri navedena slučaja partijskog kadra koji je ustao protiv službene politike pokazuju da ipak postoji napuklina na caklini partijskog monolita. U tom je kontekstu izuzetno važna izjava Cai Xia koja tvrdi da se oko 70% partijskog članstva ne slaže sa smjerom u kojem zemlje ide. I dodaje da bi taj postotak mogao biti i više među srednjim i višim partijskim ešalonima.
I relativno se lako složiti s izgnanom profesoricom. Naime, ta je politička generacija odgajana na misli Deng Xiaopinga o potrebi ukidanja siromaštva, ali i određene reforme sustava. Uvedena je obavezna promjena ljudi na čelu države i Partije svakih deset godina, ojačana uloga najužeg tijela, Politbiroa, i drugih mehanizama. Deng je imao jasnu viziju: Kina ne smije opet pasti u ruke nekome tako moćnom (i beskrupuloznom, ne pretjerano inteligentnom - dodajem) kao što je bio Mao Zedong. Jiang Zemin je zdušno radio na toj liniji, Hu Jintao je već pokazao određene tendencije prema samostalnom donošenju odluka ali je unutar sustava postojala mogućnost iznošenja mišljenja - niz istupa tadašnjeg premijera Wen Jiabaoa o ekonomskim pitanjima.
Xi Jinping spada u skupinu “prinčeva revolucije”, sin jednog od bliskih Maovih suradnika koji je stradao u čistkama pa se Xi morao podizati doslovce s dna. Njegova je politička dogma formatirana u čvrstom uvjerenju da mu je nanesena golema nepravda koju on mora ispraviti i tako se osvetiti. Pa će po dolasku na vlast 2012. godine početi s kampanjom borbe protiv korupcije koja primarno služi uklanjanju političkih protivnika; pod svoju će kontrolu staviti vojsku, medije i mlade. I tako moćan 2017. će na 19. partijskom kongresu učiniti konačni kvantni korak: srušiti Dengovu politiku i ukinuti redovitu smjenu na vrhu Partije i države. I postao novi Mao.
Profesorica Cai smatra da je ključan partijski otpor kako bi se nastavio put zemlje prema demokratskom sustavu. Trenutno stanje u Kini ju opovrgava. Qiushi, službeno glasilo Centralnog Komiteta KPK, prema navodima izvora iz Kine koje prenose japanski izvori, postao je službeno glasilo “Xiizma”. Ostali članovi vodstva kao da ne postoje. Još jedan važan detalj donosi South China Morning Post, iz Hong Konga, u vlasništvu Jacka Maa, člana Partije (što je dugo skrivao). Još od Maovog doba se kompletan vrh Partije povlačio u primorsko odmaralište, sada luksuzno ljetovalište, Beidaihe. I ondje su u miru, bez pritiska, bistrili politiku. Što je bilo posebno važno nakon Dengovih promjena jer se na tim sastancima zacrtavao smjer politike, kolektivno vodstvo. Ove se godine prvi put dogodilo neočekivano: datum plenarnog sastanka CK, listopad, objavljen je već u srpnju. Ranije se uvijek čekalo da završi Beidaihe pa da se objave važni datumi. Kako se o Kini mnogo toga mora dokučiti iz neočekivanog odstupanja u odnosu na tradiciju - jer, Kina jako voli tradiciju - ovaj bi podatak mogao sugerirati da Xi više ne treba politički Beidaihe već se ondje partijski teškaši kupaju i piju. Konačno, Xi je pacificirao Hong Kong. Čime je stekao ozbiljan kredit u velikom dijelu javnosti i političkog vrha.
No, profesorica Cai je apsolutno precizno dijagnosticirala ključni kineski problem: nezaposlenost koja raste (službeni podaci su netočni), rast cijena koji je posljedica i trgovinskog rata sa SAD-om i zaustavljanja progresa kineskog ekonomskog čuda. Kina se oporavila od javnozdravstvene krize prva, ali brojke nisu dobre: u prvom kvartalu pad od 6,8%, a u drugom rast od 3.2%. Ovaj potonji postotak predstavlja veliki problem jer ne nudi nastavak društvenog dogovora: Partija neka vodi politiku sama pod uvjetom da stalno raste standard građana. Ako počne padati, tada više ne vrijedi dogovor.
Kinezi su povijesno svikli na vlast autoritarnog režima. I skloni su stabilnosti kakva bila da bila. Ali, današnji svijet nije svijet doba dinastije Qing. Ili neke druge. To je svijet smartphona i Netflixa.
Moja je procjena da će presudni trenutak biti kraj 2022. i početak 2023. godine. Tada bi Xi trebao predati vlast. Ako do tada ne uspije osigurati trajanje društvenog ugovora, izgledno je nezadovoljstvo unutar Partije i javnosti. Iz kineske se povijesti može naučiti da u takvim situacijama prva strada stabilnost. Ali, možda javnost bude zadovoljna. Pa Xi nastavi jahati.