Protiv prava na abortus u katoličkoj Italiji ne izjašnjava se ni krajnja parlamentarna desnica. Pravo žene na abortus regulirano je zakonom 194 iz 1978, a potvrđeno je na referendumu 1982. Uoči referenduma su protiv tog zakona bile Katolička crkva i vodeće stranke, pa se ni Komunistička nije nešto izlagala. Promovirala ga je mala Radikalska stranka i njezini prvaci Emma Bonino i Marco Pannella. Talijani, tada barem 80 posto katolici, koji su na izborima 1979 dali ukupno 78,5 posto demokršćanima, socijalistima i komunistima, podržali su ženino pravo na abortus sa 88 posto glasova. Vox populi, vox Dei.
Nakon toga broj abortusa u Italiji nije rastao, nego padao. U 2020, posljednjoj za koju imamo statističke podatke, u Italiji je bilo 67.638 dragovoljnih prekida trudnoće – 7,6 posto manje nego 2019, čak 71,2 posto manje nego 1982, prve godine nakon referenduma. Tek je svaka četvrta abortirala i ranije, što govori da su neželjene trudnoće mahom "incidenti", te da žene u daleko većem postotku pribjegavaju drugim metodama kontrole začeća, a ne brutalnoj "kontroli rađanja" abortusom. Svaki drugi voljni prekid trudnoće obavljen je u prvih 8 tjedana od začeća, a samo svaka dvadeseta poslije navršenih 12 tjedana.
Očito, pravo na abortus je koincidiralo s porastom svijesti da je bolje abortusu ne pribjeći, a ako se već pribjegava, da to bude čim ranije. Nije ključno, ali je tipično da je postupak abortusa veći među strankinjama nastanjenima u Italiji nego među talijanskim državljankama.
Talijanski zakon iz 1978 nosi naslov: Norme za socijalnu zaštitu majčinstva i o dragovoljnom prekidu trudnoće. Ondje se kaže i da "Država štiti ljudski život od njegova početka", te da mu je namjena odstraniti enomske, psihološke, zdravstvene i ine prepreke koje u praksi prisiljavaju ženu na osjećaj da mora abortirati. Na žalost, u tom pogledu ni talijanska država nije mnogo učinila u proteklih 40 godina. U Italiji je, sve to više, dijete skup luksuz, mjesto stalnog troška, razlog smanjenja kvalitete života osobito majkama, koje su, više nego očevi, žrtve prekida ili kobnog zaostajanja u profesiji uslijed roditeljstva.
To je, smatram, glavni razlog što je Italija u ozbiljnoj demografskoj recesiji. Neposredna dječja zaštita, vrtići i pedijatri pri ruci, školski dnevni boravak, sve to besplatno za manje imućne – nisu riješeni na zadovoljavajući način, iako su u tom pogledu standardi i uvjeti bitno bolji nego, na primjer, u demokratskoj Hrvatskoj.
To je vjerojatno razlog zašto i desnica, koja u Italiji ima snažniju socijalnu notu (napokon, većina njezinih glasača su slabijega imovnog i obrazovnog stanja), ne pomišlja povesti se za Vrhovnim sudom Sjedinjenih Država Amerike i pozivati na ukidanje prava na abortus.
Giorgia Meloni, predsjednica oporbene radikalno desničarske, zapravo postfašističke Braće Italije, stranke koja se popela na vrh biračkih preferencija po istraživanjima javnog mnijenja, odlučno odbacuje paragone između američke i talijanske pravne situacije i brani postojeći zakon.
Matteo Salvini, nacionalni tajnik vladine supematističke Lige, kaže jasno: "Osobno sam za zaštitu života, od početka do kraja, ali kad je riječ o abortusu zadnja riječ pripada ženi. Nikome drugome."
Anna Maria Bernini, vođa senatske grupe Berluscoinijeve stranke Forza Italia, smatra da je "abortus krajnji izbor, ali je prije svega pravo na slobodu koega žene ne smiju biti lišene", te da "zadnja riječ uvijek pripada ženama, koje je zakon 194 spasio od tragedije ilegalnih abortusa". A oni su, s jedne strane, bacali neželjene trudnice u šape organiziranoga liječničkog ili nadriliječničkog kriminala, a s druge izazivali nedopustivo visok postotak smrtnih slučajeva među ženama podvrgnutima ilegalnom abortusu, te visok postotak steriliteta među preživjelima.