Činjenica da su fasces (svežnjevi pruća) preuzeti u termin fašizam ne znači da je poučavanje Ovidijevih 'Metamorfoza', Vergilijeve 'Eneide', 'Meditacija' Marka Aurelia ili sjajnih Ciceronovih govora prouzročilo holokaust." Tim je riječima Melanie Phillips, kolumnistica londonskog The Timesa, definirala svoje stajalište.
Klasična filologija, koja podrazumijeva proučavanje grčke i rimske kulture u cjelini, ali polazeći primarno od sačuvanih tekstova, znanstveno je područje na kojem baš i nema velikih otkrića. Pravi je proboj bila teorija Milmana Perryja i Alberta Lorda.
Oni su na području Sandžaka pronašli ljude koji su u stanju pjevati pjesme s više od 10.000 stihova, samostalno ih kreirati, a ne recitirati napamet naučeno i tako dali doprinos homerskom pitanju potvrđujući tezu o pjevaču, rapsodu koji stvara pjesme pričajući. Najpoznatiji je pjevač bio Avdo Međedović. Da bi zatim Michael Ventris i John Chadwick dokazali da je kretskim pismom linear b zabilježen grčki jezik. Što je potvrdilo da se u 15. stoljeću prije Krista na Kreti govorio grčki. I to je to u prošlom stoljeću.
Svađa u San Diegu
Nije klasična filologija, koja se danas voli zvati klasičnim studijima, bila lišena unutarznanstvenih sukoba. Posebno u 19. stoljeću, kad je bila jedna od vodećih humanističkih disciplina. Ali, danas su to tempi passati osim ako ne uzmete u obzir da je britanski premijer Boris Johnson diplomirao latinski i grčki. Kao i ja, studirali smo istodobno i to me katkad malo zabrinjava. Klasična je filologija jedna od disciplina koja je daleko od interesa javnosti. Mislim da je to u redu i da je na mojoj struci da u miru nastavi svoja istraživanja. I čuva tu predragocjenu baštinu.
U siječnju 2019. godine bio je održan sastanak američke Udruge klasičnih studija u San Diegu. I taj bi događaj prošao bez pozornosti šire javnosti da Rachel Poser nije za Magazin The New York Timesa napisala tekst. Na koji je reagirala gospođa Phillips. Na spomenutom je sastanku došlo do sukoba između dvoje sudionika, Dan-el Padille Peralte i Mary Frances Williams.
Padilla, crnac iz Dominikanske Republike koji je kao dječak došao u SAD i prošao kalvariju nelegalnog useljenika koji je s majkom i bratom živio na dnu newyorškog društva, sada je profesor antičke povijesti na Sveučilištu Princeton. I na tom je sastanku proglasio klasične studije dubinski rasističkima, zatvorenima za znanstvenike koji nisu bijele puti i, u konačnici, znanošću koju u obliku u kakvom postoji jednostavno treba ukinuti.
Zato što smatra da je grčko-rimska klasika toliko isprepletena s bijelim suprematizmom da se od njega više ne može odijeliti. Gospođa Williams prva je otvorila raspravu tvrdeći da bi trebalo “braniti našu disciplinu” od koje smo baštinili koncepte slobode, jednakosti i demokracije. Nakon toga su je organizatori zamolili da ne sudjeluje na ostatku konferencije.
Profesor Padilla Peralta, sažimam, glavni problem vidi u robovlasničkom sustavu antičkog svijeta za koji smatra da je postao temelj ropstva u moderno doba. U elitizmu grčkog i rimskog svijeta, kolonijalizmu kao modelu funkcioniranja. I bijelim muškarcima koji su prenosili poruku izuzetnosti kroz povijest. Očito nije upoznat s arapskim prevoditeljima i istraživačima Aristotela.
Boja kože u antici
Nedavno sam u Magazinu pisao o "Odboru 1776" koji tvrdi da Sjedinjene Države ne baštine povijest prije Deklaracije o neovisnosti i tako pokušavaju razbiti tezu projekta Washington Posta "1619" (godina kad je prvi brod s crnim robovima pristao na prostoru današnjeg SAD-a) da su rasizam i robovlasništvo dio društvenog tkanja i dalje najveće svjetske sile. I u potpunosti podržao stajalište potonjeg projekta. Ali tražiti da se ukinu klasični studiji jer je u antici postojalo ropstvo pa je na toj osnovi građena i američka priča o "novom Rimskom carstvu" čini mi se ozbiljnim pretjerivanjem. I, što je važnije, dubokim nerazumijevanjem suštine antike.
Jedna od prvih stvari na koje nas je profesorica Marija Matić, još u 5. razredu osnovne škole kad sam počeo učiti latinski, posebno upozorila problem je ropstva u Grčkoj i Rimu. Ropstva koje je u svojoj biti protivno samoj ideji prava čovjeka na slobodu i jednakost, a te su ideje u velikoj mjeri utvrđene upravo u djelima klasičnih pisaca. Upravo smo s te pozicije stvarali mišljenje o nesavršenosti antičkog svijeta, kao i svakog drugog koji formira čovjek, ali i o vrijednost slobode i jednakosti. Naučili smo i da ropstvo u antici nije bilo vezano uz boju kože te nije posljedica rasizma koji u današnjem smislu antika nije poznavala.
Ne znamo kakve su boje puti bili Rimljani iz Hispanije ili Sjeverne Afrike, ali se s velikom sigurnošću može zaključiti da nisu bili potpuno bijeli. A među njima je bilo viđenih filozofa, pisaca, vojskovođa, careva. Da, drugi su narodi smatrani barbarima i većinom su romanizirani (osim Germana, razumljivo). Ali na to se može gledati i na drugi način, kao što je Napoleon osvajao i donio ideje Francuske revolucije, tako je i Rim stvarao jednu novu civilizaciju koja je obuhvaćala cijeli mediteranski areal. Mačem i kolonizacijom, ali valja se sjetiti znamenite scene iz filma "Brianov život" vječnih Monty Pythonovaca kad pobunjenici u Judeji raspravljaju o tome da im je Rim donio ceste, vodovode, kanalizaciju...
Upravo nas je izučavanje antičkog svijeta naučilo koliko je važna sloboda kretanja i naseljavanja pa ćemo kod nas, u Saloni, naći tragove Židova i Egipćana. Ali i koliko je opasna nejednakost žena i muškaraca. Na slučaju Sokratove žene Ksantipe može se lijepo naučiti kako je jednodimenzionalan i isprazan pogled na žene kao svađalice koje samo prigovaraju svojim genijalnim muževima. Muž je svakako bio genijalan, ali to ne znači da i Ksantipa nije mogla biti da nije morala sjediti kod kuće i sama odgajati tri sina dok se Sokrat vucarao od jedne gozbe do druge.
Kad smo kao maturanti došli u Termopile, profesor Marijan Bručić nam je mirno objasnio da su Spartanci bili tako dobri vojnici jer su se borili u parovima, a parovi su bili ljubavnici. Pa smo iz toga naučili da homoseksualnost nije nešto neprirodno, loše, bolesno nego samo jedan od odabira. Koje je nudio antički svijet u svom liberalnom pristupu seksualnosti koji će kršćanstvo kasnije nastojati zatomiti na sve načine.
Mogao bih ovako još dugo, primjera je mnoštvo. I da, fašizam je prigrabio rimske motive, pozdrav, želio stvoriti "novi Rim". Imali smo i Sveto Rimsko Carstvo ranije i opčinjenost, katkad grotesknu, grčkim arhitektonskim rješenjima kasnije. A i Karl Marx je doktorirao tezom "Razlika između demokritske i epikurejske filozofije prirode". Brojni su se ideolozi, fanatici, radikali s obje strane spektra pozivali na antičku civilizaciju tražeći u njoj opravdanje za svoja stajališta koristeći samo dijelove koji su njima odgovarali, a zanemarujući ostale. I tu leži ključni problem pristupa profesora Padille Peralte.
Zanemaruje kontekst antičke civilizacije, činjenicu da u tom svijetu nije postojao koncept ljudskih prava koji će se pojaviti znatno kasnije. I da klasične studije treba gledati imajući stalno na umu taj princip bez kojeg se vrlo lako zaluta. Princip nužan za stvarno razumijevanje tog svijeta. U kojem je, o čemu profesor uopće ne govori, uspostavljen pravni sustav koji ga je nadživio i na kojem se temelje današnji u SAD-u i Europi.
Pravni sustav koji je, primjerice, tražio da se u slučaju nedoumice presudi u korist optuženog, što je izuzetno liberalan pristup. I koji je donio još jednu pravnu maksimu na koju je, više je nego očito, profesor s Princetona potpuno zaboravio: Summum ius, summa iniuria, najveće pravo, najveća nepravda, Ciceronovo domišljanje.
Ukinuti Borgesa
I zato je u svom jednostranom pogledu na klasične studije otišao u krajnost a da toga (nadam se) nije svjestan. Drugi je problem precizno definirao Joel Christensen, profesor sa Sveučilišta Brandeis: "Sada osjećam da je moja moralna i etička odgovornost poučavati klasike tako da se izlaže njihova rasistička povijest". Iako profesor Christensen govori o "rasističkoj", trebao je reći "robovlasničkoj", kako sam gore objasnio. Dakle, sve ono što smo mi još u Klasičnoj osnovnoj školi i gimnaziji naučili, to se očito u SAD-u zanemarivalo. Što nije problem klasičnih studija i antičke civilizacije, nego njihove interpretacije, metodologije.
Jer, kako je moguće da je netko profesor klasičnih studija, a da nije pročitao poznato Senekino XLVII pismo koje počinje sljedećim riječima: "Veseli me što od onih koji dolaze od tebe saznajem da živiš u prijateljskim odnosima sa svojim robovima: to odgovara tvojoj mudrosti i obrazovanju. ‘Robovi su’. Radije ljudi. ‘Robovi su’. Radije ukućani. ‘Robovi su’. Radije skromni prijatelji. ‘Robovi su’. Radije kolege robovi, ako razumiješ da sudbina jednako vrijedi i za jedne i za druge".
Latinski ni grčki nije znao Shakespeare. Pa je ipak napisao "Julija Cezara", "Koriolana", "Timona Atenjanina" jer je imao engleske prijevode. Ili možda i tu postoji problem pa i ta djela treba izbaciti, ukinuti Nietzschea, Borgesa. Pogreška, velika pogreška profesore Padilla Peralta.