Prezimena Hu, Chen i Zhou među 10 najčešćih u Milanu

RIM - Hu je sada već treće prezime po učestalosti u Milanu. Prije trideset godina među trideset najčešćih prezimena u Milanu nije bilo niti jednoga netalijanskoga, a lokalpatrioti su dizali vapaje do neba jer su se na ranglisti žestoko probijala prezimena s talijanskog Juga, više od svih napolitansko Esposito (koje se davalo nahodima, kao i u Rimu Proieti, a u oba grada De Sanctis ili De Santis).

Rossi i Brambilla

Esposito je i sada dvanaesto prezime po učestalosti u Milanu, Rossi je i dalje neugroženo na prvom mjestu (eto zašto se statistički Talijan obično naziva “Mario Rossi”), ali Brambilla - koje se stoljećima smatralo tipičnim za Milaneze - spuznulo je na deveto mjesto, nosi ga “samo” 1526 stanovnika Milana.

Među deset najčešćih prezimena tri su tipična kineska: Hu (3694 stanovnika), Chen (1625), Zhou (1439). A u prvih trideset još su Wang (1030), Wu (930), Lin (916), Zhang (829), Liu (742), Zhao (684), Li (676), Zhu (633) i Zheng (581). Svako dovoljno brojno da u Hrvatskoj konstituira općinu.

Milano je, doduše, imao vremena naviknuti se: prvi Kinezi su se u ulicu Paola Sarpija (koja je danas Broadway kineskoga Chinatowna u Milanu) naselili još u početku dvadesetih godina prošlog stoljeća. Da su se tada počeli naseljavati u Zagreb, već bi imali gradonačelnika.

Statistička prednost

Imaju li konkurenciju? Zapravo i ne, ali više zbog onomastičkih, nego zbog statističkih razloga: arapska prezimena bi jamačno ušla u konkurenciju da nisu toliko diversificirana. Kineska su u biti plemenska (zamislite kad bi Hrvati još imali prezimena prvotnih navodno 12 plemena: svuda bismo se nakačili na nekog Kačića). Arapska su patronimička i oikonimska, pa nije rijedak slučaj da se u prezimenu nađu i otac i djed i rodno selo. Ipak, eno u Milanu se prezime Mohamed probilo na 34. mjesto (944 ih je), njih 741 nose prezime Ahmed (što je to isto, drukčije izgovoreno), a 656 ih je s prezimenom Ibrahim.

Treća generacija

Znači li to da se po Milanu svugdje čuju kineski preglašeni vokali i melodiozan jezik u kojemu intonacija zamjenjuje naše (da prostite, još kompliciranije) štokavske naglaske (jer da su jednostavni, ne bismo po televizijama toliki muku mučili s tom robom iz uvoza)? Ama ne! U ulici Paola Sarpija, po dućanima - da.

I naći ćete zbunjene mlade gospođe koje bi se propisno napatile da izgovore Nazorov stih: “I cvlči, cvlči cvlčak na čvolu clne smlče”.

Ali vidjet ćete djecu od 10 ili 15 godina koja u grupicama hodaju poslije škole, kao i svugdje, superiorno rabeći lombardske preglašene vokale u Milanu, “romanaccio” u Rimu, a fetivi napolitanski u Napulju. Nakon tri generacije i Kinezima od Kine ostanu samo kose azijatske oči.