Jedan od “zdravih nosilaca” tih inicijativa je talijanski (tehnički, dakle privremeni) premijer Mario Monti. On više nije hendikepiran krizom svoje zemlje (iako Italija, s javnim dugom od gotova dva bilijuna eura, ostaje težak bolesnik, još na kemoterapiji). Mogao je govoriti kao stručnjak (što zaista i jest, kao briljantan profesor ekonomije, za razliku od ostalih sudionika sastanka u Camp Davidu).
Napokon, došao je onamo i kao, u neku ruku, glasonoša svog imenjaka i sunarodnjaka Marija Draghija, guvernera Evropske banke, koji u Camp Davidu nema što raditi, ali će biti jedan od punktova ravnoteže u Bruxellesu prekosutra. Draghi, naime, ima u rukavu set karata, ali ih ne kani izigrati sam, nego za njih zahtijeva prethodan politički amen. Ako se oko toga EU ima klati, neka se kolju političari, a ne da pukne tikva između viceguvernerâ, kao što se događalo lani, prijeteći vjerodostojnosti i funkcioniranju Evropske banke.
Novi odnos snaga
Sa svime time je trebalo doći ipak u Camp David. S jedne strane da bi se u neformalnim razgovorima testirao teren, ponajprije s Hollandeom, čiji je izbor sam po sebi promijenio ravnotežu i natjerao krajnji rigorizam njemačke kancelarice iz ofenzive u defenzivu.
S druge strane da se dobije stanoviti aval od Obame, kojemu gori pod tabanima s obzirom na predsjedničke izbore u studenome i kojemu kao štap slijepcu treba oporavak eurozone, da bi ona boljim kupovanjem američke robe povećala uposlenost u Sjedinjenim Državama, jer bi upravo na toj stubi Obama mogao posrnuti, ili proći.
Prema talijanskim izvorima, Montijevi prijedlozi naišli su na plodno tlo u Hollandea i na aval u Obame. Doduše, svojedobno je i Berlusconi na svakom summitu lagao da je baš on tvorac kompromisa, pa je u slučaju Talijana dobro i na hladno puhati - ali glasi se, ovaj put, doimaju logično.
Spriječiti bijeg štediša
Prvi problem s kojim se treba suočiti, jer je već serviran, glasi: kako spriječiti bijeg štediša i njihova kapitala iz banaka evropskih država, osobito onih gdje su banke u krizi. Grci su već imali prvi stampedo, pa je razina štednje u njihovim bankama sada 16,7 posto manja nego lani.
Sljedeći bi mogli biti Portugalci ili Španjolci (u Italiji nema nikakva znaka, štednja je za 2 posto veća nego lani).
Montijev prijedlog, dogovoren s Draghijem, glasi: prvo, povećati i ujednačiti iznos uloga za koji jamči državna emisijska banka ili međubankarski fond. On je sada u Italiji, na primjer, 103.000 eura (preračunat mehanički iz 200.000.000 pokojnih lira), nedovoljan, iako 3,5 puta veći od smiješnih hrvatskih 200.000 kuna.
To treba učiniti hitno, da se ne dogodi da neka država u panici krene sama, spašavajući sebe a utapajući druge (tako je 2008. Irska u panici podigla jamstvo na ukupan unos uloga, bez ograničenja, pa je odmah u njene banke počeo masovno stizati kapital koji su ulagači izvlačili iz britanskih banaka, izvan zone eura, ali i iz Nizozemske koja jest u euru).
Drugo, stvoriti i nadnacionalni evropski jamstveni fond, za slučaj da neka država ne uspije sama osigurati svoje ulagače (što bi se moglo dogoditi s Grčkom već sljedeći mjesec).
Jer, poznato je, ulagač je kao zec: hitro će uteći, teško će se vratiti. Devizni ulozi u Hrvatskoj još opstaju na krilima straha koji je izazvala inflacija dinara. Osnovni problem je trenutno u Španjolskoj gdje je Bankia, treća banka po snazi u Kraljevini, u ozbiljnim dubiozama, te već danima ne silazi s naslovne stranice El Paísa.
Postoji Evropski fond spasa, EFST, ali on ne može pomagati izravno bankama, na sreću. Ali može utjerati injekcije likvidnih sredstava državama, čije emisijske banke mogu onda izvlačiti svoju posrnulu banku (nadajmo se, ne bespovratnom pomoću, nego u naknadu za njezine dionice).
Evropska banka može kupovati i državne obveznice zemalja čiji CDS prelazi razboritu granicu i postaje mamac za spekulaciju (što je zadnjih pet lanjskih mjeseci činila spašavajući Italiju prevelikog zazora u CDS između njezinih i njemačkih desetgodišnjih državnih obveznica), pa tako može pomoći i Španjolskoj - ali i za to treba politički konsenzus.
Podrška Vijeća Europe
Napokon, Evropska banka može srušiti eskontnu stopu ispod 1 posto, signalizirajući tako da je recesija (napokon) gore zlo od inflacije - ali ni to ne bi išlo bez političke podrške Evropskog vijeća koje se u srijedu sastaje u Bruxellesu.
Naravno, ne znači da te mogućnosti ne bi bile na dohvatu bez Montija, niti da Draghi ne bi imao kome pisati da Monti nije pozvan za premijera koji Italiju vadi iz džema. Ovako su, međutim, te solucije mogle biti izložene za bilateralnih susreta i zajedničkih obroka, a i obrazložene na suveren način.
U srijedu ćemo iz Bruxellesa doznati za što su se odlučili. Hoće li opet reći da je fiskalna disciplina preduvjet razvitka (kako bi rekli Merkel i Schäuble), ili da je perspektiva u razvitku, uz fiskalnu disciplinu (kako kažu Monti i Hollande).
Čini se da je razlika samo u redoslijedu - ali đavo je vazda u detalju.