Izbori u Paragvaju u nedjelju 30. travnja 2023. mogli bi dramatično pogoršati diplomatski položaj Republike Kine - Tajvana. Kineskom Taipeiju problem su paragvajski stočari i proizvođači soje, koji najglasnije lobiraju da Asuncion prizna Peking. Uz to, možda se dogodi i promjena u demokratskom razvoju Paragvaja. Zemlji koja jedva da pamti vlast drukčiju od stranke koja je sinonim za korupciju i opresiju, mogao bi biti prekinut drugi put u 80 godina.
Mlađi birači pokazuju veći odmak od partije i države, manju ovisnost o hijerarhiji, veću hrabrosti i manje su od roditelja vezani za partijsku strukturu koja je osiguravala sve za svakoga, stranku koja u zemlji s manje od 7 milijuna stanovnika, ima više od dva milijuna članova. Pobijedi li oporbeni kandidat centro-lijeve opozicije i u sjedište vlade, Palaču Lopez, uđe vlada Efraína Alegrea iz liberalne Partido Liberal Radical Auténtico (PLRA), bit će to golema promjena za sve koji su politički život Paragvaja izjednačavali s partijom Colorado. Alegre se natječe već treći put zaredom. Prethodna dva puta, rezultat mu je bivao sve bolji.
Dosad je opozicija pobijedila jedino 2008. kad je kandidatkinja Coloradosa za šefa države bila prva uopće nominirana žena, Blanca Ovelar. Pobijedio je tada Fernando Lugo, nekadašnji biskup siromašnih, propovjednik "teologije oslobođenja", koji se isključio iz Crkve. Smijenjen je u parlamentu na problematičan način, nasilno, u procesu koji su mnogi smatrali državnim udarom. Lugo je i danas jedan od najpopularnijih političara Paragvaja, no ne može se kandidirati na izborima. Nitko se u Paragvaju nakon 1989. ne može natjecati i biti izbiran više od jednom. Opozicijski kandidat prvi je po anketama pa bi mogao postati i novi stanovnik Mburuvicha Rógae, Doma poglavice, kako na drugom službenom jeziku zemlje, guaraniju, glasi ime predsjedničkog doma. Bila bi to ne samo simbolička promjena, iako čovjeku kojeg podržavaju 23 političke partije i dva pokreta, neće biti lako vladati. Posebno će biti teško vladati u zemlji gdje se na lokalnoj razini, razini 17 guvernera, ne očekuju promjene, nego, kao i uvijek, stabilna dominacija jedne te iste partije. Danas je čak 13 od 17 guvernera iz iste stranke. U parlamentu od samo 80 mjesta, Colorado drži 42. U Senatu ih ima samo 17 od 45, no i dalje dominiraju svime. Nada opozicije je da će uz slogan "Patria o Mafia" i ankete koje govore da 70% Paragvajaca smatra da država treba novi smjer, konačno ostvariti drugu nezavisnost i početi graditi novu republiku, kako to zagovara Efrain Alegre.
Za mnoge u Paragvaju korupcija je glavno pitanje predsjedničkih izbora. Činjenica da su Sjedinjene Američke Države u ljeto prošle godine predsjednika partije Colorado i bivšeg predsjednika države Horacija Cartesa (do 2018.) označile kao "znatno korumpiranog", povezanog s trgovinom drogom, cigaretama i pranjem novca, označivši problematičnim sva njegova poduzeća i banke, mogla bi imati utjecaj na dio financijera stranke.
S obzirom na vanjskopolitičko čistunstvo Coloradosa, još je više zabrinjavajuća Cartesova povezanost s terorističkim skupinama, koje je State Department identificirao u Hezbolahu, Sjevernoj Koreji i kolumbijskom, također lijevom gerilskom pokretu, FARC. To bi moglo imati utjecaj na prihode partije, poduzeća koja su ih financirala, no puno manje na članove stranke i njihove birače. Sjedinjene su Države inzistirale na tome da se smijeni i državni tužitelj i postavi novi, znatno neovisniji, što bi u budućnosti moglo dovesti do nekih promjena. Vjerojatno će i neki politički partneri, pa i bivši suradnici Cartesa, tvrtke koje žele poslovati sa Sjedinjenim Državama, imati financijske gubitke, ne ograde li se od suradnje s tako korumpiranim političarima. Za izbore u nedjelju to neće imati presudan utjecaj, smatraju Esteban Caballero i Carlos Gomez Florentin, koji su izbore analizirali za Woodrow Wilson Centar u Washingtonu. To će prije utjecati na to da se birači sutra homogeniziraju. Optužbe State Departmenta utjecale su na to da se Colorado podijeli na dvije frakcije, "časnu" i "republikansku" skupinu
Cartesov prijedlog za predsjedničkog kandidata bio je nekadašnji ministar financija Santiago Peña, koji je nominaciju i dobio. Tako je unatoč američkim optužbama ministar financija nekadašnjeg predsjednika i današnjeg predsjednika stranke, pobijedio prijedlog aktualnog šefa države Abdo Beníteza i njegova protežea, aktualnog ministra unutarnjih poslova. Iako je prošle godine predsjednik Benítez svoga prethodnika nazvao "rakom Paragvaja", bez da ga je imenovao, svi su znali o kome govori, ali očito i dalje bez utjecaja na stranačku glasačku mašinu. Nije smetalo ni to što je Santiago Peña godinama bio član Partido Liberal Radical Auténtico, lijevo liberalne i radikalne stranke, koja je povijesni takmac Coloradosa. U tabor vladajućih uskočio je tek 2016. Olakšava to, na određeni način, predsjedničku utrku jer je oporbeni kandidat Efraín Alegre, predsjednik partije u kojoj je donedavno bio kandidat Coloradosa. Neka su se mjerila, ideološko čistunstvo konzervativa ca, znatno promijenila. Partijskoj vojsci više ne smetaju oni koji su s ideologijom partije srastali kratko, sve dok mogu jamčiti da se glavni stubovi politike neće mijenjati. Ako je politička mašinerija spremna, senzibilizirana, ako su sve poluge države u kojoj isti vladaju osamdeset godina, nepromijenjene i nagrađene, ako su obični građani zagovornici tradicije i u strahu od promjene, nikakva nada, demokracija i sloboda, odgovornost za budućnost i promjene neće se lako ostvariti.
Sjedinjene Države i Paragvaj uvijek su imale stabilne, dobre odnose. Optužbe na račun bivšeg predsjednika nisu ugodne, jer dobri odnosi s "hegemonom", kako mnogi doživljavaju SAD, temelj su stabilnosti države. Dobri odnosi s Washingtonom, činjenica da je država stabilna, da je demokratska, makroekonomski i financijski solidna, nisu se pretvorili u brzi ekonomski rast. Radna snaga je jeftina, ali neobrazovana, nesposobna za tehnički zahtjevne poslove. Zemlja nema dobrih prometnica. Peña bi želio ojačati gospodarstvo, održati niske poreze, smanjiti dug i zadržati veze s konzervativnim društvima. Ako novi predsjednik bude s ljevice, Paragvaj bi postao sličniji većini latinoameričkih država, vjerojatno bi lakše postigao sporazum s Brazilom o podjeli električne energije iz velike centrale na granici, no nema jasnih planova kako i za što bi se mogao iskoristiti veliki energetski potencijal.
Rezultati nisu važni
Paragvajski izbori u nedjelju će i po fenomenu trećih ili malih kandidata, njih ukupno 11, također biti povijesni. Payo Cubas (Paragvayo) zalaže se za legalizaciju marihuane, što za zemlju gdje je abortus nelegalan, gdje nema LBGT partnerstava, gdje se bogati liječe solidno, a siromašni jedva ikako, gdje je odlazeći predsjednik Abdo Benitez sugerirao da bi trebalo uvesti obvezni vojni rok i odbijao nedvosmisleno osuditi diktaturu Stroessnera, znači da se ideje iz svijeta kapilarno ulijevaju u Paragvaj. Možda sve upućuje na to da nitko ne može vladati vječno, no Paragvaj je primjer da se može vladati desetljećima, bez obzira na rezultate.
Za sve izvan Paragvaja, priznanje NR Kine ili povlačenje priznanja Tajvana, jedno je od glavnih o kojem se piše. Santiago Peña, kandidat vladajuće partije Colorado, obećava da se u tome smislu ništa neće promijeniti, da je "strateški trokut" Jeruzalem - Taipei - Washington, osovina na koju će se Asuncion oslanjati i dalje. Svako zaoštravanje odnosa SAD-a i Kine, pa Kine i Tajvana posljednjih mjeseci, korišteno je u političkom govoru u kampanji. Budući da SAD priznaje NR Kinu, argument straha ili pravilnog izbora donekle je promašen. Korist od odličnih odnosa s malom i dalekom zemljom, bez obzira na financiranje obnove zgrade parlamenta ili otvaranje tehničkog sveučilišta, nije dovoljna. Paragvaj ne priznaje NR Kinu, što otežava ulaganje brojnih kompanija u Paragvaj. Opozicijske stranke u tek objavljenoj platformi o političkim planovima u slučaju pobjede, o Tajvanu su napisale malo. Prema njihovu sudu, Tajvan Asuncionu nije isplativ. Mnogi, ne samo poljoprivrednici, ne vide razlog zašto ne iskoristiti golemo kinesko tržište. Narodnu Republiku Kinu je prije mjesec, 25. ožujka 2023., priznao i Honduras, ne zbog ideologije, nego iz pragmatičnih razloga i to su jasno rekli. Kinesko tržište, pa i novac, bio bi osobito koristan za gospodarstvo zemlje koja teško privlači strane ulagače. S kineskim bi se tržištem BDP Paragvaja povećao za jedan poto. Ovako je Paragvaj i dalje najveća država koja priznaje Tajvan, iako je od njega geografski najudaljenija.
Diplomatske je odnose između Tajvana i Paragvaja oduševljeno uspostavio general i diktator Alfredo Stroessner 1957. Sadašnji paragvajski predsjednik Mario Abdo Benítez 2018., kao i svi njegovi prethodnici, dobio je visoko priznanje Tajvana, ali je u Beníezovoj ceremoniji spomenut, pohvaljen i njegov otac, osobni tajnik bivšeg diktatora, koji je pokraj Stroessnera i pokopan. Mauzolej uz mauzolej, baš kao što je to bilo i za života, čovjeka koji je možda odgovoran za užasna mučenja, ali i koji je imao zasluga za razvoj zemlje, kako bi Benítez uvijek isticao. Stroessner je zaslužan i zato što je 1986. podignut veliki spomenik Chiang Kai-Sheku u centru Asunciona. Stroessner je bio njemačkog podrijetla. Slavni britanski pisac Graham Green opisivao ga je kao "uslužnog, debeljuškastog vlasnika bavarske pivnice", koji se nadahnjivao vlašću Kuomintanga. Kinezi su preporučivali propagandu i masovnu indoktrinaciju kao glavnu metodu održanja stanovništva u pokornosti. Paragvajski diktator slijedio je neke od tih ideja kako bi opstao 35 godina na vlasti.
Epoha vladanja Alfreda Stroessnera zove se "El Stronato" ili "Stronismo". Toliko dugo je trajala jer je general Stroessner izabrao Pastora Coronela za direktora Istražnog odjela policije, koji je tamo došao iz ministarstva obrazovanja i kulture.
Paragvaj je otok okružen zemljom, napisao je o svojoj domovini Roa Bastos. Autor romana "Ja, Vrhovni" o životu osnivača Paragvaja Gaspara de Francije, u jednom od najuspjelijih "diktatorskih romana", cijelog podžanra latinoameričke književnosti, pisao je o čovjeku koji je živio da bi izolirao svoju državu, koji je stvorio tradiciju gotovo dva stoljeća duge namjerne odvojenosti od povezivanja i integriranja. Stroessner je patio od nesanice i telefonom bi nazivao najudaljenije vojarne u Paragvaju, nasumce, u gluho doba noći. Predstavio bi se zaprepaštenim mlađim dežurnim časnicima i pitao o stanju, sumnjivcima. Stvorio je atmosferu nepovjerenja, svi koji su možda s nekim prozborili o malim plaćama, nezadovoljstvu zbog takve vlasti, velikom broju nestalih ili nepismenih, imali bi osjećaj da su uši Pastora Coronela posvuda, da je on dojavio i pogubne misli, ne samo ono što je možda izgovoreno, da ih diktator i general osobno upozorava. Tajni agenti u Paragvaju zvali su se "pyragues", na guaraniju, "ljudi dlakavih stopala", jer su bili neprimjetni i posvuda. Znale su se priče o Coronelu koji je sumnjivce ispitivao u posebnom bazenu napunjenom ljudskim izmetom, a mučenja su se snimala pa su onda te krike puštali članovima obitelji. Bilo je to potrebno kako bi se sačuvale "demokratske institucije države od potencijalnih ubačenih komunističkih komandosa", govorio je Stroessner. Da nije bilo povremenih leševa odrezane glave koji su plutali Paranom, sve bi djelovalo kao prizor iz operete, pisao je Hubert Herring, jedan od važnih američkih povjesničara Latinske Amerike.
Domaćin nacista
Stroessner, iako oduševljeni član Svjetske antikomunističke lige, raskošni domaćin nacista koji su bježali iz Europe i više diktatora iz latinoameričkih država koji su kod njega dobili utočište, u jednom je slučaju napravio izuzetak. Titova Jugoslavija bila je jedina socijalistička država s kojom je Paragvaj imao diplomatske odnose, ali bez rezidencijalnih ambasadora. Ambasador SFRJ pokrivao je Paragvaj iz Buenos Airesa. U Asuncion je dolazio povremeno, a jedan je put posjet mogao biti koban. Godine 1976. Jozo Damjanović, borac za slobodnu hrvatske grude, namjeravao je ustrijeliti ambasadora Momčila Vučekovića. Glasine o događaju nisu jasne, nije jasno što je bio razlog zbrke, ali Damjanović je Vučekovića zamijenio s Carlosom Abdalom. Abdala i Vučeković navodno su nalikovali jedan drugome, obojica su, naime, nosili naočale, pa je umjesto crnogorskog partizana i Titova ambasadora, ubijen nekadašnji ministar rada u Urugvaju, a onda urugvajski ambasador. Damjanović je u zatvoru bio sve do 1992., tamo se zaljubio, kasnije oženio.
Puno je poznatija paragvajska priča ona s trojicom hrvatskih otmičara SAS-ova aviona na liniji Goetheburg - Stockholm, koji su zahtijevali da se iz švedskog zatvora pusti sedam odgovornih za provalu u jugoslavensku ambasadu i ubojstvo veleposlanika SFRJ Vladimira Rolovića. Svi su dobili azil u Franckovoj Španjolskoj, a odatle su prebačeni u Paragvaj. Najpoznatiji od njih, Miro Barešić, u paragvajskoj je vojsci postao kapetan, istaknuo se kao instruktor karatea, a onda pod imenom Tony Favik radio kao tjelohranitelj i vozač paragvajskog ambasadora u SAD-u. Identitet mu je otkriven nakon jedne prometne nesreće i tučnjave u Washingtonu, pa je ponovo otišao u Paragvaj. Ubijen je u Hrvatskoj početkom rata. Spomenik u zadarskom zaleđu koji je otkrivao i sadašnji potpredsjednik Vlade Tomo Medved, paragvajske vlasti nisu sufinancirale. Osim među emigrantima, Paragvaj je kod nas nemjesto, iako sličnosti u političkoj kulturi izgledaju znatne, veće no one između Tajvana i Paragvaja. Stroessnera je 2. veljače 1989. svrgnuo drugi najbliži suradnik, otac njegove snahe, general Andréas Rodríguez. Sjedinjene Države više nisu trebale saveznika koji ih je sramotio. Hladni rat je završavao, korisna uloga Paragvaja u operacijama poput "Plana kondor" više nisu bile potrebne. Na samom početku dvijetisućitih još je Stipe Mesić u svojoj kampanji za predsjednika Republike Hrvatske govorio o onima koji su hrvatski brod, novu državu, željeli odvesti u smjeru Paragvaja. Sutra će Paragvajci izabrati kako će njihov otok izgledati sljedećih pet godina. Slično kao i dosad, čini se. Ako ne bude isto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....