DRAMA

POLITIČKI KAOS U ITALIJI ZBOG KOJEG BI EU KAKVU ZNAMO MOGLA DOŽIVJETI KRAH Ljevica se raspala i otvorila vrata najcrnjem scenariju

U ovakvoj konstelaciji više nije nemoguća koalicija Pokreta 5 zvjezdica uz koji bi stali postfašistička Braća Italije te rasistička Sjeverna liga, sve protiv EU
Beppe Grillo
 Remo Casilli/File Photo / REUTERS

Pokret Demokrata i Naprednjaka: tako glasi naziv nove talijanske parlamentarne formacije nastale fuzijom postkomunističke manjine u Demokratskoj stranci koja više nije htjela trpjeti da je dosadašnji tajnik Matteo Renzi ignorira i ponižava ne prihvaćajući ama baš nikakav kompromis s njima osim utješne donacije fotelja, s neokomunističkom talijanskom ljevicom, kako se prije desetak dana preimenovala stranka Ljevica-ekologija-sloboda (SEL).

“Čl. 1) u nazivu znači pozivanje na Prvi članak Ustava Talijanske Republike koji glasi: “Italija je republika temeljena na radu“. Tu ključnu idejnu (ili ideološku, ako hoćete) osnovu dogovorili su u Ustavotvornoj skupštini golemom većinom tadašnji komunisti, socijalisti i demokršćani (nije slučajno da su se u talijanskome državnom grbu od tada pa sve dosad ugnijezdili zupčanik i petokraka, iste boje kao i na američkoj zastavi i još nekoliko nacionalnih barjaka).

Korupcija

Istinabog, talijanski kapitalizam i razgranata mreža korupcije znali su navesti ponekog cinika da lokativ “radu“ verbalno preinači u “tuđem radu“ – ali preambularni članak ionako ni u jednom ustavu nije napisan da bi konstatirao zatečeno stanje, nego da bi istaknuo ideal. A on zahtijeva da baza Republike, a samim time i odnosa, obaveza i prava njoj, ne budu ideje, vjere ili, Bože oslobodi, raznovrsna presizanja, nego jedini zdrav stvaralački motiv: rad.

E, upravo to disidenti, među kojima je i Renzijev prethodnik na čelu Demokratske stranke Pier Luigi Bersani (Pirov pobjednik na parlamentarnim izborima 2013, na kojima se Renzi nije ni kandidirao u Parlament).

Nije bilo krzmanja oko formiranja novog subjekta, ali bilo je natezanja oko imena. Na kraju je prevladala varijanta “Democratici e progressisti“, iako je taj naziv već zaštićen copyrightom kao i cio niz varijanti naziva Demokratske stranke, kako bi se otežalo stvaranje zbrke sličnim nazivima lista na izborima. Disidenti kažu da je “Čl. 1“ dovoljno snažan marker da od staroga učini novo ime, ali ipak su odustali od ideje da to bude i sigla stranke. Naime, A1 (po: “Art. 1“) već koristi Autocesta Sunca od Milana do Napulja, koja je zajedno s Talijanskim autocestama u vlasništvu obitelji Benetton. Stoga će sigla (do daljnjega) biti DP, iako to podsjeća na nekadašnju ultralijevu Proletersku demokraciju (tzv. demoproletere, ovi sada bi mogli biti demoprogresisti, još ćemo vidjeti).

Razdor

Prvi tajnik Demokratske stranke Valter Veltroni, koji joj je dao i ime sanjareći o Kennedyjima i koji se povukao iz politike kada je postao kamen razdora (daleko manje nego Renzi), smatra da je, naprotiv, lijevi centar sada još razdrobljeniji, da podijeljen nikako neće izboriti većinu, da je izgledna perspektiva da bi nakon sljedećih izbora većinu mogla sklopiti ultradesničarska koalicija: Grillov populistički urlatorski Pokret 5 zvjezdica, postfašistička Braća Italije pod vodstvom Giorgie Meloni i Ignazija La Russe, te rasistička Sjeverna liga koju vodi Matteo Salvini. Sve tri su izrazito antievropske, pa bi njihova pobjeda mogla značiti realan krah Evropske unije kakvu sada znamo i njezino stezanje na njemački interesni krug.

Demokrati i naprednjaci, naprotiv, vjeruju da će ponovo pridobiti na birališta one nekadašnje postkomunističke glasače koji su se pasivizirali suočeni s Renzijevim liberalizmom koji Italiju nije još iskobeljao iz krize, ali je ubrzao bijeg mladih iz nje.

Roberto Speranza, donedavni vođa parlamentarne većine Demokratske stranke a sada jedan od vodećih likova nove stranke, naglašava da su istaknuli ustavni čl. 1 jer “rad i mladi će biti njihovi prioriteti“ u zemlji gdje je Renzi u prvi plan gurnuo financijski kapital, dok je među mladima nezaposlenost 40 posto, kako kažu. Renzi je upozoravao disidente da su sve stranke koje su se odcijepile od glavnog stabla, prije ili poslije izgubile biračku privlačnost pa sada opstaju izvan Parlamenta, bez ikakva utjecaja.

Široka fronta

Računica je vjerojatno jednostavna i cinična – bukačkoj antievropskoj desnici moći će se suprotstaviti samo široka fronta od krajnje ljevice do Berlusconija, koji postaje “prirodni saveznik“, nakon dva decenija na poziciji oberbauka. Bude li razjedinjena, lakše će pojedine komponente dobiti glasove onih kojima se gade “prirodni saveznici“. Nadalje, budu li izvan Demokratske stranke, postkomunisti neće biti obavezani unutarstranačkom stegom ni potučeni preglasavanjem, nego će Renzi morati pregovarati i s njima.

Naravno, i datum izbora i izborni zakon zasad su glavna zagonetka – koja gura u drugi plan važnije pitanje: kako se iskobeljati iz krize i osigurati zaposlenost, a time i kupovnu moć.

Burna povijest talijanske ljevice: Svađe, raskoli, postanci i nestanci najstarije stranke

1892. - Stranka talijanskih radnika (PLI) konstituirana na kongresu u Genovi.

1893. - PLI postaje Socijalistička stranka talijanskih radnika (PSLI), kongres u Reggiu (E).

1895. - PSLI postaje Talijanska socijalistička stranka (PSI), kongres u Parmi.

1914. - Iz PSI se izdvaja nacionalistička interventistička grupa koju vodi Mussolini i iz koje se razvija Nacionalna fašistička stranka (PNF), na vlasti 1922-1943. Današnji parlamentarni slijednici: Braća Italije (FdI).

1921. - Na kongresu u Livornu iz PSI se izdvaja maksimalističko krilo (Gramsci, Bordiga, Bombacci) i formira Komunističku partiju Italije (PCd'I) kao sekciju III internacionale.

1943. - PSI mijenja naziv u: Talijanska socijalistička stranka proleterskog jedinstva (PSIUP).

1944. - PCd'I mijenja naziv u: Talijanska komunistička partija (PCI), to je Togliattijev "zaokret iz Salerna" iz internacionalističke u nacionalnu parlamentarnu stranku.

1947. - PSIUP se razdvaja na Nennijevu PSI, koja ostaje u Pučkoj fronti sa PCI, te na Saragatovu Talijansku socijaldemokratsku stranku (PSDI), orijentiranu atlantistički.

1964. - Lijevo krilo PSI se odvojilo i formiralo PSIUP protivan lijevom centru na osovini DC-PSI.

1966. - PSI i PSDI ujedinjene u Ujedinjenu socijalističku stranku (PSU).

1968. - PSI i PSDI ponovo razdvojene nakon izbornog debakla.

1984. - PCI sa 34 posto glasova prva stranka na izborima za Evroparlament.

1991. - PCI se na kongresu u Bologni dijeli na Occhettovu socijaldemokratski orijentiranu postkomunističku Demokratsku stranku ljevice (PDS) i na Cossuttinu Partiju komunističkog preustrojstva* (PRC) u koju ulaze Proleterska demokracija i maoistička PCd'I.

1994. - PSI likvidirana kao korupcionaška nakon afere "Čiste ruke", nastaju Talijanski socijalisti (SI), kasnije Talijanski demokratski socijalisti (SDI).

1998. - PDS se spaja s laburistima, socijalkršćanima, lijevim republikancima, reformistima, te solidaristima u Lijeve demokrate (DS).

1998. - Pošto je PRC srušila Prodijevu vladu, iz nje se izdvaja Cossuttina i Dilibertova grupa i formira Partiju talijanskih komunista* (PdCI).

2007. - DS se, nakon savezništva unutar Masline, ujedinjuju s postdemokršćanskom Ivančicom u Demokratsku stranku (PD), ali i dalje imaju odvojene blagajne.

2009. - Disidenti PRC koje predvodi Vendola osnivaju Ljevicu-ekologiju-slobodu (SEL) iz koje se odmah povlače Zeleni i socijalisti.

2016. - PdCI ide u neokomunističku PCI, antievropeističku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. kolovoz 2022 15:36