POLITIČKA KRIZA U ITALIJI IZAZVALA PANIKU NA TRŽIŠTU Mario Monti odlazi, besramni Berlusconi ponovno će vladati?

Najavivši hitnu ostavku svoje vlade Mario Monti je refleksom mladog mačka na Berlusconijevu pljusku uzvratio još jačom i pritom protivniku izvukao tepih ispod nogu, zabezeknuvši i neprijatelje i prijatelje.

U petak je Berlusconijev nasljednik Angelino Alfano, tajnik Puka sloboda, obznanio da je iskustvo Montijeve vlade zaključeno, oduzevši mu povjerenje uzdržavanjem od glasanja, ali ne glasajući za nepovjerenje koje bi Vladu srušilo istog časa.

Sastanak s igračima

U subotu je Silvio Berlusconi izabrao sastanak s igračima svoga nogometnog kluba Milana kao pravu pozornicu s koje je i osobno, napokon, rekao da se kandidira za premijera. Odvalio je pljusku Alfanu rekavši: Tražili smo nekoga tko bi bio kao Berlusconi 1994., zaista smo ga tražili, ali ga, ajme, nismo našli, pa je tako obrazložio zašto se vraća u centar pozornice, pošto je prethodno rekao da se povlači iz aktivne politike odnosno da se, pardon, povlači u stranu ostajući kao “otac iz sjene”. Šipak. Eno ga nazad.

I još je dobrohotno rekao da će on i njegova stranka “maksimalno odgovorni, kakvi smo vazda bili”, još izglasati neke nužne zakone -ali jasno naznačujući da će daljnji uspjeh Montijeve vlade ovisiti o njima, a podrazumijeva se da bi u predizbornoj kampanji objašnjavali da za sve Montijeve uspjehe treba zahvaliti njima, desnici, a za sve gdje se Monti zamjerio, poglavito radništvu i nezaposlenima, treba okriviti “profesore” (tj. Vladu) i “komuniste” koji su je podržali, tj. Demokratsku stranku.

Ne da se krčkati

Monti je kao usput, između premijere Lohengrina u Milanu i boravka na Ekonomskom forumu u Cannesu te odlaska u Oslo na dodjelu Nobelove nagrade za mir Evropskoj uniji, svratio u Rim na tri sata, od toga dva sata proveo u Kvirinalskoj palači i ondje iznenađenome Giorgiu Napolitanu, predsjedniku Republike, čvrsto rekao: Ne dam se krčkati na laganoj vatri, odlazim odmah. Samo da usvojimo proračun i bilancu za dogodine, pa podnosim ostavku.

Užgana žigica ostala je u Berlusconijevoj ruci - jasno je da je krizu izazvao on, i to zarad svojih taktičkih predizbornih interesa, dok mu se opet živo i živahno fućka za interese Italije. Sama najava njegova povratka u igru izazvala je u petak paniku na tržištima, osiguranje talijanskoga javnog duga je naglo poskočilo a milanska burza pljusnula u minus, dok su istodobno i vrednosnice i burze u Grčkoj, Španjolskoj i drugim ozlijeđenim zemljama nastavile rasti.

Monti nije htio čekati ponedjeljak i nastavak reakcije burzi. Objasnio je Napolitanu - koji je i sam iskusan lisac - da je na preuranjeno otvaranje kampanje (pošto je Berlusconi očito ocijenio da mu pogoduje dulji period iscrpljivanja Montija i uvjeravanja cijenjene publike) najbolje odgovoriti ubrzavši i izbore: odstupiti s Vladom, omogućiti raspuštanje parlamentarnih domova prije Božića, izbore već u veljači, pa kome obojci, kome opanci.

Počelo prestrojavanje

Smjesta je počelo i prestrojavanje. Bersanijev lijevi postkomunistički partner na lijevom centru Nichi Vendola, koji je na predizborima u koaliciji pokupio 15 posto, preko noći se prestao protiviti koaliranju s Casinijevim demokršćanskim centrom. Casini je istodobno Berlusconijev potez nazvao podmuklim (što je istina, ali se obično ne kaže).

Štoviše, Monti - koji kao doživotni senator ne izlazi na izbore, ali ne znači da se ne može uključiti negdje ili čak sklopiti vlastitu listu - prilično jasno daje znati da će se boriti i da se sada više ne osjeća obaveznim biti pristojan spram Berlusconija.

U Cannesu je bez ikakvih nijansi rekao da njegova vlada ne bi morala donositi teške i nepopularne mjere da prethodna, Berlusconijeva, nije dovela Italiju na sam rub propasti; da je najveći neprijatelj naroda onaj koji daje lažna, nemoguća obećanja te da su takav populizam i nacionalizam najgora prijetnja.

Vlada još nije formalno pala - a počela je šakačka kampanja, koja obećava dva mjeseca opće tučnjave. Možemo biti sretni ako ostane samo verbalna.