POLICIJA OBJAVILA DOKUMENTACIJU Kako je odrastao Adam Lanza, zlotvor koji je pobio 20 djece

Policija u Connecticutu donijela je rijetku odluku da objavi cjelokupan materijal iz istrage o najgoroj masovnoj pucnjavi u povijesti, u kojoj je mentalno bolesni mladić Adam Lanza u osnovnoj školi Sandy Hook u Newtownu 14. prosinca 2012. ubio 20-ero male djece i šest djelatnika, a zatim počinio samoubojstvo. Tisuće policijskih zapisnika s očevida i saslušanja svjedoka, tisuće fotografija škole i kuće u kojoj je ubojica živio, upotpunjuju sliku tragedije koja se svima usjekla u svijest.

7000 stranica

Na zahtjev dijela roditelja, policija je cenzurirala osjetljive podatke i fotografije, poput fotografija obdukcija, slika krvavih tragova ubojstava u školi, odjeće ubijene djece i učitelja i sl. Materijal koji je objavljen je svejedno traumatičan. Između dječjih crteža i igračaka policijskim su naljepnicama označene rupe i čahure od metaka, oštećeni okviri vrata koje je ubojica razvaljivao nogom prije nego je ulazio u učionice, Lanzina odjeća i zastrašujuća količina oružja i streljiva izvađena iz njegove pancirke i ruksaka... Na više od 7000 stranica dokumentiran je užas 11 minuta koliko je Lanza ubijao prije nego si je u učionici broj 10 pucao u glavu. Najbolnija su svjedočenja djece koja su preživjela.

Connecticut State Police

Roditelji su morali odobriti praktički svaku riječ i na kraju saslušanja dobili su knjigu “Dogodilo se nešto strašno”, psihološki priručnik za pomoć kod teških trauma. Jedan je dječak rekao “da je vidio sve”. Da je “zli čovjek” naglo ušao u razred u “vojnoj odjeći” i počeo pucati iz “bazuke”. Vidio je kako ubija učiteljicu i “znao je da je mrtva”.

Bojim se, hoću kući

Lanza je više puta pucao u tog dječaka i svaki ga put promašio, a meci su pogodili plišanu igračku koju je dječak držao u ruci. Dječak je bacio igračku i “trčao, i trčao i trčao” van iz škole, kraj krvavog tijela ravnatelja Dawna Hochsrpunga, a drugi je ispričao kako je u to vrijeme čuo buku u hodniku i pomislio da netko lupa čekićem. Vrata su se “razvalila” i Lanza je, “visok, mršav, upucao nekoga u razredu i ubio je, pala je”. Svi su vrištali i trčali van iz razreda kad je Lanza otišao “ubijati druge”. U prvom razredu učiteljice Lauren Rousseau ubio je svo 15-ero djece, preživjela je samo jedna djevojčica. U izvještaju su panični pozivi učitelja i roditelja i zapisi s očevida.

Connecticut State Police

Jedan policajac je zapisao da je u prvoj učionici koju je “čistio” zatekao šestogodišnjaka koji mu je rekao “bojim se, vodi me kući”. Drugi je našao ubijenu učiteljicu koja je tijelom pokušala zaštititi djecu. Preživjeli učitelji nisu htjeli otvarati učionice policajcima, tražili su da prvo gurnu bedževe ispod vrata. Jedan je policajac rekao djeci da “pokriju oči rukama” dok ih izvodi iz škole. Drugi je ušao u školski zahod i tamo našao “djevojčicu zaglavljenu između školjke i zida, na njoj su bila naslagana tijela ustrijeljene djece i učitelja. Iako je bila na dnu, djevojčica je bila mrtva. Izgleda da su svi pojurili sakriti se u zahod, jer su se očito penjali jedni preko drugih. Učitelji su okupili djecu i pokušali zaključati vrata...napadač ih je preduhitrio dok su pokušavali djecu nagurati u prostoriju. Otvorio je vatru na sve odjednom i, nitko nije preživio”. Na snimkama paničnih poziva na broj 911 jasno se čuje kako Lanza otvara vrata učionica i kako ubija djecu. To je zapisano u dokumentima, ali je na snimkama izrezano.

Kuća puna oružja

Prvi policajac koji je ušao u školu mislio je da ima posla s cijelom grupom terorista i javio je da strahuje od zasjede. Kad su policajci našli Lanzino tijelo bili su iznenađeni. Isprva su mislili da je žrtva “jer je sitan kao 12-godišnjak”. Liječnik hitne koji je prvi ušao u školu, kolegama koji su čekali vani rekao je: “Ovo će vam biti najgori dan životu”.

Hladna objektivnost policijske dokumentacije isključuje tugu zbog ubijene djece i osudu Adama Lanze koja iz nje proizlazi.

Connecticut State Police

Pokazuje drugu stranu priče, patnju i otuđenost 20-godišnjeg mladića u kojoj je začet masakr u Newtownu. Policija je objavila skoro svu dokumentaciju iz kuće obitelji Lanza i iskaze njihovih poznanika. Adamovi roditelji bili su pripadnici američke subkulture, fanatici oružja. Količina oružja pronađena u kući teško je shvatljiva. U njihovoj velikoj i udobnoj kući nema kutka u kojemu nije pronađena puška, pištolj ili nož. Snimljeni su deseci noževa i katana, pištolji, lovačke puške, zračne puške, vojne puške, garaža i podrumi puni municije, jamstveni listovi, iskaznice za streljane, čak su i Adamove ladice sa školskim knjigama bile pune šaržera za puške. Iz iskaza svjedoka jasno je da je Adamova majka strašno patila zbog njegove mentalne bolesti i nije mogla dobiti propisnu stručnu pomoć.

Opsjednut nasiljem

Svoju sklonost oružju nije smatrala rizičnim faktorom. Naprotiv, bila je sretna da Adama može voditi “na pucanje” jer se činilo da ga to smiruje i ublažava njegovu depresiju. Lanzini roditelji oružje nisu povezivali s nasiljem, već su ga smatrali plemenitim hobijem, otac mu je u toploj rođendanskoj čestitki poručio da “jedva čeka kad će opet pucati s njim”.

Connecticut State Police

Majka je svoj ormar za puške držala u njegovoj dječjoj sobi, otključan, Adam je na njemu držao plišanog medu. On je oružje itekako shvaćao kao instrument nasilja. Njegova učiteljica rekla je kako su mu sastavci bili puni tako brutalnih prikaza smrti i nasilja da nisu bili za objavu. Pronađena je hrpa Adamovih bilježnica s fantazijama o ubojstvu i ratovanju, crteži Sadama Huseina i slične maštarije, ali i crteži puni boli, na kojima je Adam crtao sebe, istjeranog iz škole, odbačenog od prijatelja, prestrašenog i uplakanog. Njegove igrice, filmovi, CD-i, isti su kao kod bilo kojeg tinejdžera, u Nintendu mu je na dan masakra ostao Super Mario. Kraj puške i papuča u podrumu pronašli su self-help knjigu “Kako trenirati mozak da bude sretan” s puno obilježenih stranica, tužan trag Adamovih i majčinih pokušaja da se iščupaju iz patnje njegove mentalne bolesti.

Sama s bolešću

Adamova majka žalila se da mu se stanje pogoršava, da joj nitko od stručnjaka ne želi pomoći i bojala se da ga gubi. Angažirala se u niz lokalnih aktivnosti s djecom jer je imala osjećaj da mu na taj način čuva mjesto u društvu. Imala je cijelu biblioteku knjiga o Aspergerovu sindromu, depresiji, raznim poremećajima, očito je sama postavljala dijagnozu i pokušavala liječiti sina. Kad se počeo povlačiti u sebe, pristala je na komunikaciju mailom i porukama na papirićima. Borila se za Adama, ali nije shvaćala koliko su njegova bolest, obiteljska kultura oružja i nemar sustava za mentalno oboljelu djecu, fatalna kombinacija.