Pismo iz Putinova gulaga: 'Svoj život mogu zahvaliti samo nepismenom pastiru iz Sibira koji je odbio lažno svjedočiti'

Prošlo je već devet godina otkako su naoružani specijalci uletjeli na pistu sibirskog aerodroma, uhvatili Mihaila Hodorkovskog i odveli ga u Moskvu u zatvor . U politički montiranom procesu, jednom od mnogih u ratu koji je Vladimir Putin objavio ruskim biznismenima kad je prvi put došao na vlast, Hodorkovski je 2005. osuđen na osam godina za utaju poreza, a 2010., kad se ukazala mogućnost uvjetnog oslobađanja, osuđen je na još šest godina za pranje novca. Time je Putin poslao poruku da još čvrsto vlada Rusijom. Sve njegove žalbe, štrajkovi glađu, suđenja s administracijom bili su uzaludni. Kao i presuda Europskog suda za ljudska prava da mu je Rusija prekršila prava. Kako je imao priliku temeljito istražiti sve tajne ruskog pravosudnog sustava kao velike koruptivne mašine i bespogovornog servisa vlasti, odlučio se na novu borbu.

Hrabar istup

Počeo je pisati i objavljivati priče iznutra, iz zatvora i sa sudova, s imenima i prezimenima aktera i slikama koje pokazuju kako zaista izgleda pravda u Putinovo j Rusiji. Dio njegovih bilješki nedavno je objavio New York Times.

“Kako vrijeme prolazi, kako sam od obične žrtve postao zaintrigirani promatrač, otkrio sam da je zatvorska populacija za mnoge terra incognita. Ipak (...) jedan od 190 stanovnika naše zemlje nalazi se ovdje. Štoviše, zatvor je jednaka noćna mora i zatvorenicima i čuvarima”, piše Hodorkovski. Njegov je cilj, tvrdi, za početak pokazati ljudima što se zaista događa u zatvorima kako bi senzibilizirao društvo i pokrenuo promjene.

U priči o mladom Ljoši, Mongolu osuđenom jer je u svom zabačenom selu kamenom zatukao lopova koji mu je pokušao ukrasti ovcu, Hodorkovski otkriva apsurd svoje situacije u kojoj je moguće i to da sudbina osnivača Jukosa ovisi o jadnom nepismenom dečku iz Sibira. “Ljošu sam upoznao u krojačnici. Vrijedan dečko, tih, diskretan. Malo kasnije kaznili su me za nešto i dao sam zatvorsku upravu na sud. Neočekivano, doznao sam da su Ljošu pozvali za svjedoka. Nimalo ne sumnjam da će reći sve što budu htjeli da kaže. U logorima ljude znaju ‘uvjeriti’ na puno načina.” Ali na suđenju se sve preokrenulo. “Zovu Ljošu.

Očigledno je preplašen i zbunjen, priča tiho - ali govori istinu! Zbunjeno se pogledavam s odvjetnikom. Pogledavaju se i naši protivnici. Sudac otpušta Ljošu. Ljoša izlazi, a onda se brzo vraća. ‘On’ - pokazuje na šefa operative - ‘dao mi je dvije kutije cigareta i rekao mi da moram lagati’.

Gledam na drugu stranu. Operativac je naizgled miran, ali bjesni. ‘No nisam lagao’, nastavlja Ljoša. ‘Rekao sam istinu. Evo cigareta.’ I predaje sucu kutiju L&M-a. ‘Drugu sam popušio’, priznaje. ‘Nikad nisam okusio takve cigarete’”, piše Hodorkovski. Sudac je upozorio “operativce” da je sve u zapisniku i da će, ako Ljoši padne dlaka s glave, taj zapisnik objaviti. Ljoša je ipak platio. Izgubio je posao u krojačnici i Hodorkovski ga je često sretao na putu u samicu.

Ledene oči

Ipak, Ljoša bi mu se uvijek smiješio i govorio da je “sve u normali”. Hodorkovski piše: “Kad sam zatražio da mi odmah jave ako netko pokuša pretući Ljošu (što je uobičajena metoda), dobio sam zapanjujući odgovor: ‘Tko bi se usudio? Uprava se boji: zeke ga sada poštuju’. (Zeke je sleng za zatvorenike.) Nakon šest mjeseci prebacili su me u drugi zatvor. Ljoša je već davno bio odslužio kaznu. Što je bilo s njim? Ne znam i ne želim znati da mu ne bih stvarao probleme. Ali iskreno se nadam da živi negdje dostojanstveno i bez straha”.

On se u zatvoru za svoja prava bori s “operama”, slabo reguliranim redarskim službama koje praktički vladaju zatvorskim sustavom.

“Ekipa iz zatvorske operative - u slengu ‘opera’ - osjeća se slobodnije od ostalih”, piše Hodorkovski. “Njihov službeni zadatak je sprečavati zločine u zatvoru i rješavati ih kad se dogode. Nisu posebno obvezni poštovati zatvorske propise. Dvadesetsedmogodišnji šef tog odjela preziva se Pelše, a kako je to teško izgovoriti, odavno su ga pojednostavili u Sergeja Sergejeviča. On ne voli pričati. Zabije lice s prozirnim, ledenim očima u lice sugovornika i očajnički tetura po svom verbalnom zatvoru, mucajući i mrmljajući. Kad je trijezan. A rijetko je trijezan. Kad mu izbuljene oči zasvijetle kao semafori i kad zasmrdi, garantirano je dobre volje i govorit će glatko. Ali to je i upozorenje neopreznima: ‘Ne brbljajte’. Alkohol ne gasi memoriju profesionalnog opere.

Tihom sugovorniku Sergej Sergejevič pomaže svojim ne baš nježnim šakama. Tuče profesionalno: neznatni tragovi, ali tjedan dana stenješ i pišaš krv.

Sergej Sergejevič uz šake nudi čaj i slatkiš, ili cigarete, čak i poziv s mobitela. Broj, naravno, ide u njegovu memoriju.

Sergej Sergejevič povremene posjete zatvorskih inspektora smatra nužnim zlom - u tome se ne razlikuje od ostalih stanovnika logora. Već je pravilo da Sergej Sergejevič skuplja novac od osoblja da potplati inspektore. Ali kada se bliži isplata, zna tražiti ‘podebljanje’ i od zatvorenika.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista