Papa Frane je iznebuha odlučio čvršće u vlastite ruke uzeti upravu talijanskog dijela svoje Rimske nadbiskupije, prigovarajući zloporabe i pretjerano trošenje novca. Na sam blagdan Bogojavljenja Sveta tri kralja dao je objaviti apostolsku konstituciju In ecclesiarum communione. Njome ograničava ovlasti nadbiskupa vikara koji je dosad zapravo samostalno upravljao Nadbiskupijom u Papino ime.
Papinski autoritet proizlazi iz njegova izbora za biskupa rimskoga, nasljednika sv. Petra, ali stoljećima - najkasnije od 1198., kako svjedoči pismeni dokument - izravno upravljanje teritorijem (tada se odnosio na krug polumjera od 100 rimskih milja s Forumom kao središtem) povjerava vikaru. Papa Pavao IV je 1558. odredio da tu dužnost obavlja kardinal, a tu je praksu prekinuo tek papa Frane, imenovavši 2017. generalnim vikarom Angela De Donatisa, promaknuvši ga samo u nadbiskupa, pa ga ipak uzvisivši na kardinalsku čast 2018.
Nakon osnivanja države Vatikanskoga Grada pape imaju dva generalna vikara za Nadbiskupiju rimsku: jednoga za vatikanski državni teritorij (gdje su samo dvije župe: Sv. Petar u Vatikanu i Sv. Ana, do 1929. bratimska crkva papinskih konjušara i nosilaca nosiljke), a drugoga za mnogo prostraniji i napučeniji ostatak Nadbiskupije na talijanskome državnom ozemlju, oduzetome Papinskoj Državi plebiscitom 1870. Po tradiciji, generalni vikar za talijanski teritorij stoluje u papinskoj Lateranskoj palači, istodobno je arhiprezbiter Lateranske nadbazilike svetih Ivana u Lateranu, katedrale grada Rima i svekolikoga katoličkog kršćanstva, također apostolski upravitelj suburbikarne Ostijske biskupije te veliki kancelar Papinskoga lateranskog sveučilišta.
Uprava talijanskim teritorijem Nadbiskupije rimske bila je dosad uređena apostolskom konstitucijom Ecclesia in Urbe, koju je papa sv. Ivan Pavao II objavio1998. Po toj ustavnoj odredbi, koja se oslanjala o vjekovnu tradiciju, kardinal vikar je upravljao Nadbiskupijom s ovlastima ordinarija, održavao tijesan odnos s papom te nije smio donositi važne odluke, a da ih ne referira papi. Njegova dužnost nije prestajala za Upražnjene Stolice (perioda sedisvakancije između smrti ili odricanja od dužnosti jednog pape i izbora njegova nasljednika).
Novom konstitucijom Papa je generalnog vikara "degradirao" u pomoćnog nadbiskupa te mu je jednom riječju, ali presudnom, oduzeo pravo inicijative: ne smije donositi važe odluke, a da ih prethodno ne referira papi. U tome "prethodno" čita se jasan prijekor. Papa Frane je novom konstitucijom ojačao autoritet, ali i odgovornost pomoćnih biskupa, svakoga izravno za njegov sektor rada i vlasti.
Ojačao je i svoj direktni angažman kao rimskog biskupa, datiravši konstituciju u Lateranu (a ne u Vatikanu) te odredivši da će papa tri puta mjesečno predsjedati sinodalnome nadbiskupijskome kolegiju.
Govori se da je čašu Papina strpljenja prevršio način kako je Vikarijat vodio "slučaj" isusovca o. Marka Rupnika, svjetski poznatog slikara freski i mozaika po vodećim katedralama i svetištima, koji je zavodio u spolne odnose više katoličkih redovnica, odraslih i punoljetnih, ne uvijek jednu po jednu (pa se jednom prilikom neumjesno našalio, dok su se zabavljali utroje, da su "kao Sveto Trojstvo", što mu sada predbacuju kao da ih je time teološki uvjerio da mu se podaju). Rupnik je bio izopćen s tezom da je za seks zlorabio ispovijed (zloporaba ispovijedi se kažnjava ekskomunikacijom latae sententiae, dakle automatski, bez procesa, baš kao i članstvo u komunističkoj ili sličnoj partiji ili glasanje za nju ili koaliciju u kojoj je), ali je izopćenje opozvano jer se čini da je seks ipak bio aktivnost izvan ispovijedi i pokore te da nije bio rezultat sile, ni prisile, ni ucjene.
Naravno, zloporaba bi mogla biti utvrđena ako se dokaže da je Rupnik neku svoju heterospolnu partnericu osobno u ispovijedi odriješio baš od toga bludnoga grijeha, kakvim ga smatra Katolička crkva. Papini protivnici su to iskoristili za tezu da je Rupnik imao povlašten tretman jer je isusovac kao i Papa, a da je bio zlostavljač.
O tome, naravno, nema ni spomena u najnovijoj apostolskoj konstituciji. Uostalom, ta bi interpretacija mogla biti i "pila naopako". Spominje se nešto drugo.
Papa u njoj prigovara da "Crkva gubi svoju vjerodostojnost kada je ispunjena onim što nije bitno za njezino poslanje ili, još gore, kada su njezini članovi, ponekad čak i oni koji imaju službenu vlast, izvor sablazni svojim nevjernim ponašanjem prema Evanđelju".
U jednom ulomku konstitucije Frane piše: "Neka bi Rim, povjeren mojoj biskupskoj službi, mogao svijetliti kao primjer zajedništva vjere i ljubavi, potpuno uključen u poslanje naviještanja Kraljevstva Božjega, čuvar božanske nade da će svatko biti prihvaćen u Njegovo spasenje. Za Rim vrijedi ono što je sveti Grgur Veliki o sebi napisao aleksandrijskom patrijarhu Eulogiju: Svoju veličinu ne tražim riječima, nego svojim ponašanjem. Neka nestanu riječi koje napuhuju taštinu i štete ljubavi".
U homiliji mise na Bogojavljenje, koju je slavio u Vatikanskoj bazilici sv. Petra, Papa je ponovio da nema mjesta za onaj dio katolika koji više gledaju na formu, nego na sadržaj i koji se nikada ne preispituju: "Vjera ne raste ako ostaje statična; ne možemo je zatvoriti u neku osobnu pobožnost ili je konfinirati unutar zidova crkava, nego ju je potrebno iznijeti, živjeti je u neprestanom hodu prema Bogu i prema braći".
Papa, očito, upozorava da se biskupija ne smije voditi birokratski ili menadžerski, kao poduzeće ili nadleštvo, te da Rim u tome mora biti svjetionik i uzor ostalim dijecezama po Italiji i svijetu.