Papa ne smije dati bubreg jer bi on postao relikvija?

RIM - Kardinal Joseph Ratzinger bio je dobrovoljni davatelj organa, potencijalni donor, a papa Benedikt XVI . to nije. Nije se promijenio ni njegov stav spram doniranja organa, a ni politika Crkve - ali se promijenio njegov status: proizlazi da je jedno ako se organ smrtna čovjeka presadi drugome smrtnom čovjeku, a da je posve drugo ako je posrijedi papa, jer bi njegov organ mogao postati relikvija, proglase li ga, recimo, blaženim ili svetim - podbada milanski Corriere della Sera. A status potencijalnog davatelja eventualnih relikvija još nije riješen.

Nevažeća iskaznica

Katolička crkva o tome ne iznosi nikakvo mišljenje, ni teološko ni antropološko, ali postoji pismo Papina osobnog tajnika, mons. Georga Gänsweina, o kojemu je izvijestio i Vatikanski radio na njemačkom jeziku.

“Ako je istina da Papa posjeduje iskaznicu davatelja organa”, pisao je mons. Gänswein doktoru Geru Winkelmanu, liječniku u Unterhachingu blizu Münchena - “istina je također, suprotno nekim javnim tvrdnjama, da je izborom kardinala Ratzingera na čelo Katoličke crkve ta iskaznica ipso facto postala nevažeća”. Nema objašnjenja zašto bi to bilo “ipso facto” (samim time).

Čin ljubavi

Sam je tadašnji kardinal Ratzinger rekao novinarima 1999. da se upisao na popis davatelja organa, objašnjavajući da je davanje organa radi presađivanja “dragovoljni čin ljubavi”. Kasnije je, u već poodmaklu pontifikatu, zadržao isti nazor. Primajući 2008. sudionike međunarodnog kongresa o presađivanjima organa, papa Benedikt XVI. je darivanje organa nazvao “osobitim oblikom svjedočenja ljubavi”, precizirajući da to darivanje “mora biti besplatno, dragovoljno, uz puno poštivanje zdravlja i dostojanstva davatelja”. Dodao je: “U razdoblju kakvo je naše, često karakteriziranome različitim oblicima egoizma, sve je važnije shvaćati kakav odlučujući utjecaj na ispravno poimanje života ima ulazak u logiku plemenitosti”. Dakle, to Papi i dalje vrijedi - ali ne vrijedi za Papu.

Slijedeći logiku koju je iznio Corriere della Sera, moglo bi se pretpostaviti da je živi papa već u neku ruku relikvija, posvećeno tijelo.

Činjenica je da je za većinu prošlostoljetnih papa pokrenut postupak beatifikacije odnosno kanonizacije. Pio X. je već dulje svet, Ivan XXIII. je blažen, za tri mjeseca pridružit će mu se Ivan Pavao II., a u pripremnim fazama su kauze Pija XII., Pavla VI. i Ivana Pavla I. Sudeći po tome, moja generacija je živjela u blagoslovljeno doba, sa samim svecima na Petrovoj katedri. Ali svetost, po crkvenom nauku, nije zajamčena onim što čovjek čini za života, nego Božjom milošću poslije smrti, kada Bog dopušta čudo po zagovoru te pokojne osobe, pokazujući i dokazujući time njen udio u bezgraničnoj svetosti samog Boga - jer je svetost, tvrdi sv. Pavao apostol, od Boga, a ne od čovjeka.

Božanska moć

Relikvije su, međutim, u kršćanskoj terminologiji “materijalni ostatak vezan uz osobu koja je predmet osobitog ili religioznog štovanja (tjelesni ostaci takvih osoba, predmeti koji su im pripadali ili oni koje su dodirnuli); moći”, kako definira Hrvatski jezični portal. Naziv “moći” pokazuje da su naši slavenski preci zaključili da ti ostaci zadržavaju dio božanske moći.

Teza da su organi živa pape relikvije koje se stoga ne bi smjele presađivati, a njegovo tijelo relikvijar - ne zvuči kršćanski.