Crna Gora je u krizi, ozbiljnoj. Ali tek sada, sve su dosadašnje krize bile površne i u službi određene političke poruke.
“Parlamentarna većina skupila je 41 potpis podrške Prijedlogu za pokretanje postupka za utvrđivanje je li predsjednik Crne Gore povrijedio Ustav, odnosno postupka za razrješenje predsjednika Crne Gore. Inicijativa je dostavljena predsjednici Skupštine Crne Gore Danijeli Đurović”, objavila je Radio Televizija Crne Gore na mrežnim stranicama. Uz preslik zastupničkih potpisa.
Crnogorski predsjednik Milo Đukanović opet je uspio protiv sebe ujediniti većinu crnogorskih stranka zastupljenih u Narodnoj Skupštini. Prvi put je, od davne 1989. godine kad je kao predsjednik omladine ušao u vlast, njegova politička opcija poražena na izborima u kolovozu 2020. godine. Formalno, jer je Demokratska partija socijalista (DPS) ostala najjačom strankom ali bez koalicijskog potencijala. DPS je postala opozicijom, sklepana je vlada stručnjaka pod vodstvom Zdravka Krivokapića koja je ubrzo izgubila većinu zbog Rezolucije kojom je osuđen genocid u Srebrenici što je alijeniralo prosrbijanske i proruske stranke. Početkom ove godine Dritan Abazović formira manjinsku vladu uz podršku DPS-a koju Đukanović povlači nakon što je potpisan Temeljni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i Crne Gore.
Slijedi razdoblje neizvjesnosti jer nije bilo jasno hoće li se uspjeti formirati nova vlada unutar postojećeg saziva Skupštine ili treba ići na prijevremene izbore. Pred sam istek razdoblja za imenovanje novog mandatara postignut je dogovor da to mjesto preuzme Miodrag Lekić, najstariji zastupnik, bivši ministar vanjskih poslova i veleposlanik bivše SR Jugoslavije u Italiji u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića. Đukanović je to odbio jer mu nije predočen 41 potpis podrške (Skupština ima 81 zastupničko mjesto), ali potpisi su stigli pred sam kraj zakonskog roka. Đukanović je, unatoč tome, izjavio da smatra najboljim rješenjem skraćenje mandata Skupštine i što skorije održavanje izvanrednih izbora.
Odgovor na ponašanje predsjednika Crne Gore prijedlog je za pokretanje postupka koji bi mogao voditi do njegovog razrješenja. Da bi se Skupština raspustila, potreban je istovjetan broj potpisa koji traži Đukanovićevo razrješenje.
Prepreka njegovom prijedlogu prijevremenih izbora stanje je u Ustavnom sudu: u punom sastavu ima sedam mjesta, a sada su popunjena samo tri. Zbog čega ne može rješavati sporove izbornog prava, presudne za izborni proces. Dakle, izbori provedeni u takvim okolnostima mogli bi se smatrati nevaljanima. Đukanović je pozvao Skupštinu da u najkraćem roku izaberu suce, kako bi se riješila institucionalna kriza u pravosudnom sustavu. Ako se to i dogodi, i dalje ostaje politička kriza u kojoj se zemlja našla. Bez sudaca nije moguće provesti ni rušenje Đukanovića.
Daliborka Uljarević, direktorica Centra za građansko obrazovanje, za Radio Slobodna Europa je na pitanje očekuje li političku nestabilnost odgovorila da je nestabilnost prisutna dugo i da poprima zabrinjavajuće razmjere. Gospođa Uljarević je apostrofirala i da je svim političkim akterima jasno da su izbori rješenje što se očitava u svim potezima.
Tako dakle, i u odluci da se krene u obračun s Đukanovićem. Za kojeg sam prije izbora 2020. godine napisao da je strukturni problem Crne Gore i to se pokazalo točnim: ne shvaća da je njegovo vrijeme prošlo i da se mora povući - što mu je teško jer time dovodi u pitanje mrežu, koju je na svim razinama sustava izgradio u 30 godine, da ne spominjem poslovne interese njegove obitelji (brat Aca je vlasnik Prve banke). Nije mu pomogao ni nedavni odgovor na pitanje da li predsjednik, porezni obveznik, treba investirati u poreznom raju. Đukanović je rekao: “Da, Da. Zašto mislite da je nemoralno da to obavim gdje su porezi niži?” Đukanović i njegov sin Blažo razotkriveni su kao ulagači u porezne oaze u Pandora papirima.
Njegov napad na Ugovor sa SPC-om može se promatrati u još jednom svjetlu: Crna Gora ima potpisane ugovore s većinom religijskih institucija. SPC je najveća među njima. Djeluje, kao i svaka SPC, u skladu s dogmom zaštite srpskih nacionalističkih interesa što je nedavnom izjavom o mogućnosti promjene granica potvrdio patrijarh Porfirije. Ali, većina stanovništva Crne Gore religijski je vezana uz SPC. Sukob Đukanovića i pokojnog mitropolita Amfilohija oko pitanja mogućeg oduzimanja nekretnina SPC-u bio je poticaj koji je doveo do pada DPS-a s vlasti. Pri čemu treba uzeti u obzir i teze nekih upućenih izvora da je svemu prethodio sukob Đukanovića i Amfilohija oko korištenja jednog dijela crnogorske obale koji mu Amfilohije nije htio predati. Na prosvjedima, litijama, koje je tijekom sukoba pokrenula SPC, sudjelovao je i znatan dio birača DPS-a.
SPC će i dalje djelovati prosrpski i prosrbijanski, ali nakon što je potpisan Temeljni ugovor više se neće moći pozivati na status žrtve. Ako postoji institucija koja ima javnu vjerodostojnost, a djeluje destruktivno, reguliranje odnosa može ublažiti razgrađujući učinak. Na ugovor koji je potpisao Abazović može se gledati i s ovog očišta. Đukanović nema tu širinu.
Zahtjevom da se Narodna Skupština samoraspusti, umjesto da prihvati mandatara koji će potrajati možda malo dulje od Abazovića (koji boravi u New Yorku na sjednici Opće Skupštine UN-a, ne bavi se unutarnjom politikom, ali vodi razgovore s američkom administracijom o tome što dalje), Đukanović se izložio udaru sa svih strana. Što bi mogao biti njegov plan jer, ako procedura razrješenja zaživi, nema dvojbe da će organizirati izlazak na ulicu za zaštitu svog lika i djela (strategija “što gore, to bolje”) čime bi se našao u sukobu s pravnim sustavom. Što bi moglo imati ozbiljne posljedice jer Đukanović može mnogo izgubiti i bit će spreman žrtvovati stabilnost Crne Gore za očuvanje svog lika i djela. Inscenirana kriza pri rukopoloženju novog mitropolita Joanikija bit će dječja igra u odnosu na moguću krizu i sukobe ako se politička borba prelije na ulice. Što otvara prostor prorsbijanskim i proruskim snagama da pokrenu kovitlac koji bi zaprijetio susjedstvu u trenutku kad je stanje na Kosovu više nego osjetljivo. Mokri san planera u Moskvi. Osobito jer bi SAD i Ujedinjena Kraljevina morali reagirati pri čemu nije isključeno da bi tražile da Đukanović odstupi što bi njega odvelo u stanje iracionalnosti.