One će biti najveće žrtve rigidnog režima: ‘Ne vjerujemo ničemu što dolazi iz usta talibana‘

Pad Afganistana pod talibansku vlast, nakon iscrpnog rata, posebno teško pada afganistanskim ženama.

Nakon 20 godina relativnih sloboda pod prozapadnom vlašću Karzaija i Ghanija, povratak u okvire šerijatskih zakona, koje talibani planiraju nametnuti, mnogim se ženama čini kao povratak u kameno doba. Mnoge koje su se obrazovale, radile u državnim ili privatnim institucijama te imale veći stupanj emancipacije, sada doživljavaju kopernikanski regres, ali u neželjenom smjeru.

CNN je došao do tri žene, sve tri u srednjim dvadesetim godina i dobro obrazovane - kako bi prokomentirale stanje u zemlji unazad nekoliko dana. Zbog sigurnosnih razloga, CNN ih nije imenovao.

Bijeg u Kabul

Nakon što joj je raketa pogodila roditeljski dom u sjevernom gradu Kunduzu, jedna od intervjuiranih je sklonište pronašla u Kabulu.

"Kunduz nije sigurno mjesto u ovom trenutku. Nitko ne bi trebao biti tamo", priča.

"Na vezi sam s brojnim bivšim kolegama koji su tamo zapeli. Žene ne napuštaju domove, svi su zatvoreni u kuće", dodaje.

"Oni koji imaju posao su u strahu izaći van. Svatko se boji što bi se dogodilo da ih talibani zaustave na ulici, život bi im mogao biti u opasnosti."

Pronalazi distinkciju između onih koji rade za sebe i onih koji su povezani s prošlom vladom.

"Oni koji rade za sebe ne vide neku preveliku promjenu. Oni nastavljaju svoj posao od doma. Zaposlenici vlade, s druge strane, su doma i ne mogu ići na posao unatoč tome što talibani javljaju kako mogu slobodno doći na posao", govori.

"Nitko ne vjeruje ničemu što dolazi iz usta talibana."

"Iskreno sumnjam da će se talibani promijeniti. Nemaju iste vrijednosti kao Afganistanci. Demokracija za njih nije opcija. Vjerujemo kako sada glume jer znaju da ih međunarodna zajednica i UN pažljivo motre", rekla je u glasovnoj poruci za CNN.

"Važem opcije da potpuno napustim zemlju putem nedržavnih organizacija ili humanitarnih agencija. Nažalost, nitko mi ne može pomoći", zaključuje.

Zarobljena u Kunduzu

Kunduzu, gradu od 350 tisuća stanovnika, po drugoj ženi koju je CNN intervjuirao, nedostaje osnovnih potrepštine za funkcioniranje. Njen otac radio je za UN, a sada je bez posla.

"Zabrinuti smo za manjak hrane i vode te kako da dođemo do tih osnovnih namirnica", veli ona.

Grad je opisala kao tih, ali napet.

"Sad je mirno, ali ljudi su zabrinuti. Izgubili su mir, stresirani su. Talibani govore kako djevojke mogu nazad u školu, ali jednom kad odu, talibani se žale kako ih muški rođak mora pratiti. Djevojke ne mogu same izlaziti, trebaju muškog pratitelja."

Opisala je jedan recentni slučaj koji najbolji opisuje stanje u Afganistanu po tom pitanju.

"Nekidan, jedna učiteljica je išla u školu te je sjela u rikšu da dođe do tamo. U Kunduzu su rikše svakodnevna pojava, međutim, talibani su je zaustavili te su pretukli vozača zato što je ona išla bez muške pratnje. S tim se suočavamo trenutno", ističe.

Ne osjeća se sigurno te bi napustila Afganistan, ukoliko bi joj se pružila prilika.

"Želim napustiti Kunduz, ovu državu i otići negdje gdje ću biti sigurna. Lokalna sam novinarka i moja jedina nada su organizacije voljne pomoći novinarima u bijegu. Svima sam slala mailove, ali još nisam dobila nikakav odgovor."

Šok u Heratu

Herat je treći najveći grad u zemlji, s više od pola milijuna stanovnika. Nalazi se na putu za Iran te je povijesno i kulturno središte.

"Svi su ovdje u šoku", počinje svoju priču treća žena.

"Pad Ghanijeve vlade i formacija novog režima pod talibanima dovela je do brojnih pitanja kod ljudi", započinje.

Ona ima drugačiji pogled na situaciju.

"Talibani daju ljudima nadu kako mogu voditi zemlju uz mir i stabilnost. Njihova prisutnost po Heratu i Mazar-i-Sharifu je dosta jaka u odnosu na Kabul."

"Svi čekaju vidjeti kakve zakone i pravila talibani planiraju za populaciju. Muškarcima ova tema možda nije od tolike brige, ali žene su zabrinute te se pitaju hoćemo li se stvarno vratiti u devedesete nakon 20 godina napora i progresa, ili će možda stvari biti drukčije ovog puta", pita se ona.

"Iako muškarci ne osjećaju istu razinu anksioznosti kao žene, zabrinuti su za budućnost svojih žena i djece, posebice ako imaju mlade kćeri."

Kao i drugi, i ona je zapanjena brzinom kojom se stvari mijenjanju.

"Ljudi su iskusili čudesan šok, nesvjesni svoje i budućnosti države. Svi mi govore kako je nesigurna budućnost izvan zemlje puno bolje nego nepoznata budućnost u zemlji. Zato ljudi traže izliku da napuste Afganistan. To je razina očaja mojih sunarodnjaka."

Vjeruje kako se ipak najviše daljnjeg razvoja događaja mogu bojati oni koji su imali veze s prošlim vladama, štogod talibani pričali o općim amnestijama.

"U Heratu, talibani idu od vrata do vrata, posebice traže vojnike afganistanskih specijalnih snaga", kaže.