Uoči talijanskih parlamentarnih izbora 25 rujna noži su već isukani iz korica, frcaju prijetnje i ucjene, ali spektakl zasad još nije krvav.
Vremena je malo. Kandidature za 200 senatora i 400 zastupnika moraju biti predane do 21 odnosno 22 kolovoza. Stranke koje su udružuju moraju dotad odrediti kojoj od njih će pripasti koliko kandidatura u uninominalnim izbornim jedinicama, odnosno kako će biti raspoređeni na eventualno zajedničkim listama.
Naime, izborni Rosatov zakon („Rosatellum“) određuje da se 37 posto mandata (148 u Zastupničkom domu i 74 u Senatu) bira po majoritarnom sistemu u uninominalnim izbornim jedinicama. U svakoj je izabran kandidat koji ima najviše glasova, bez obzira na to koji je postotak osvojio: takozvani knock-out sistem, kao u Velikoj Britaniji. Dakle, veća je šansa onoga iza kojega stoji više stranaka. Prema tome, izborni blokovi se unaprijed dijele strankama koje su u izbornoj koaliciji: kandidat je samo iz jedne, da ne bi jedni druge potkopavali.
Sljedećih 61 posto mandata (244 odnosno 122) dijeli se proporcionalno, po listama koje pređu izborni prag (od 3 posto za pojedinačnu stranku, 10 posto za koaliciju).
Posljednjih 2 posto (8 zastupnika i 4 senatora) rezervirani su za talijanske državljane u inozemstvu. Događalo se da oni presude (u Senatu 2006-2008).
Postfašisti vode u anketama
Najnovije ankete, nakon pada Draghijeve vlade, kazuju da je koalicija desnog centra u vodstvu: ugrubo 24 posto postfašistička Braća Italije (Giorgia Meloni), 13,5 posto suverenistička Liga (Matteo Salvini), 8,5 posto Forza Italia (Silvio Berlusconi, Antonio Tajani). Ukupno 46 posto, koji mogu, pametnim rasporedom kandidata, jamčiti šezdesetak posto mandata. Većinom od 67 posto Ustav je moguće mijenjati bez referenduma. Braća Italije se zauzimaju za predsjednički, umjesto parlamentarnog sustava, dakle za promjenu kakvu je u Turskoj proveo Recep Tayyip Erdoğan.
PoKret 5 zvjezdica (Beppe Grillo, Giuseppe Conte) pao je na 9,8 posto. Njima je po temama bliska federacija Talijanska ljevica/Zelena Evropa (Nicola Fratoianni; Angelo Bonelli) sa 4,2 posto.
Na lijevom centru daleko je najjača socijal-liberalna Demokratska stranka (Enrico Letta) sa 22,5 posto. Blizu 5 posto ima liberalistička federacija Azione +Europa (Carlo Calenda; Emma Bonino).
A što je s prebjezima, disidentima, genijalcima? Koliko posto glasova nose Luigi Di Maio, Matteo Renzi? Ama ni štamprlek. Pripadaju u karavanu „s po dva posto“, onih koji sami ne prelaze ni izborni prag, ali ako se kome pridruže – traže svoju vidljivost. Nisu Nijemci glupi što im je izborni prag 5 posto. Politika je i zanat, a ne samo estradni spektakl. S druge strane, poneki razuzdani idiot pobijedi, u tome je slast demokracije.
Ima ih kojima sve to ide na jetra, i u Italiji: najjača pojedinačno je grupacija onih koji kažu da neće glasati: 40 posto.
Na desnom centru je uvijek vladalo pravilo da vođa stranke koja na proporcionalnim listama osvoji makar glas više bude kandidat za premijera, ili da nominira njihova zajedničkog kandidata. To je 1994-2018 bivao Berlusconi, a prije četiri godine Salvini. Sada Salvini i Berlusconi razmatraju mogućnost da sastave federaciju i tako nadvladaju Meloni. Ona kaže da bez odluke o premijerskom kandidatu nema ni izborne koalicije. U srijedu te tri stranke imaju sastanak na vrhu da se dogovore ili posvade. Meloni je odbila ići na noge Berlusconiju, pa se sastaju u stranačkim rezervatima Zastupničkog doma.
Letta bi bio premijer
Enrico Letta, koji je do zadnjeg daha branio Draghija, u utorak je na predsjedništvu stranke rekao da je spreman biti front-runner. Dakle, nije (još) kandidat za premijera, nego za zeca koji izgori upola utrke. Ima velik odjek u talijanskim i inozemnim medijima, sposoban je, ozbiljan, bio je uredan premijer (dok Renzi njime nije otro pod i natjerao ga u izbjeglištvo u Francusku) – ali ankete kažu da je gubitnik.
On kaže da je program važniji od imena i tim od vođe. Točno – ali nije bitno, naime biračima, zapravo nigdje. Pitajte u Hrvatskoj birače koji je program HDZ a koji SDP. Gledat će vas u čudu.
Letta je posljednjih godinu dana strategiju gradio na tezi o „širokom polju“ sa Zvjezdicama (što funkcionira u oblasnim vijećima u Laciju, na Siciliji i još ponegdje), ali je postalo apsolutno neprovedivo pošto su Zvjezdice izazvale samoubojstvo Draghijeve većine i servirale postfašistima na tie-break.
„Ne žalimo ništa što smo učinili zajedno s PoKretom 5 zvjezdica, ali ne možemo ubuduće ništa s njima“, rekao je Letta u utorak.
Poput Ezopova magarca u lavljoj koži Calenda zaziva široku koaliciju pod Draghijevim vodstvom, ali ako Draghi baš neće, eto on se žrtvuje i predlaže samoga sebe za premijera. S visina svojih niti 5 posto zahtijeva da mu se podvrgne Letta sa 22,5. Bio i u Hrvatskoj jedan takav, zvao se Radimir Čačić, servirao vlast HDZ-u.
Italija, kako sada stvari stoje, sprema se preuzeti madžarski model, s malom razlikom: što je članica G7, što je na neuralgičnoj točki Mediterana, i što je zadužena do ušiju, tako da je pilotirati uspješno može samo majstor koji gleda dalje od nosa i svog džepa. Ali za takvoga narod ne glasa.