Novinarka DW-a u pustoj Ljubljani, jedna stvar ju je jako iznenadila: ‘Koliko jugonostalgije...‘

13. Toliko putnika sam izbrojala na letu Lufthanse iz Frankfurta za Ljubljanu. No praznina u avionu je tek uvertira u pravu prazninu.

Dok sam planirala moje putovanje u Ljubljanu već je bilo nemoguće pronaći podesan let koji bih mogla relativno lako uskladiti s terminima u glavnom gradu Slovenije. "Mogu li letjeti s presjedanjem neki drugi dan?", pitala sam namještenicu u putničkoj agenciji. "Možete. Jedino preko Istanbula. Put onda traje deset sati", odgovorila mi je hladno.

Po dolasku u Ljubljanu na aerodromu nas dočekuje granična kontrola. Toliko o Schengenu, mislim u sebi. Policajka mi se obraća na slovenskom. Pružam joj njemačku putovnicu i pitam govori li engleski. Nakon što vidi moje ime pita me na čistom srpsko-hrvatskom (tako u Sloveniji većinom još uvijek zovu moj maternji jezik): "Jeste li bili samo u Njemačkoj?" "Jesam", kažem. "Možete proći", odgovara.

Aerodrom u Ljubljani je također prazan. Odlučujem do centra grada putovati ne taksijem, već uzeti "shuttle bus". "Koliko košta", pitam gospodina na pultu. "30 eura jer ste sami. Jako malo vas je stiglo. Nitko nije pitao za prijevoz", odgovara mi na odličnom "srpsko-hrvatskom". Prihvaćam, nemam puno izbora, piše Zorica Ilić za Deutsche Welle.

Sarajevo u centru Ljubljane

Vozač me dočekuje vrlo ljubazno i odmah se upušta u small talk. Opet na mom "maternjem jeziku". I naravno prva tema: stanje u Sloveniji u doba korone. "Teško je", kaže mi. "Avioni još lete za Frankfurt, Istanbul i Beograd. Vidjeli ste kako vas je malo došlo iz Frankfurta", dodaje uz uzdah.

Nezadovoljan je, razočaran i zabrinut mjerama. Pitam ga kako procjenjuje rad vlade. "Što radi Janša?" (Janez Janša, premijer Slovenije, op.aut.) pitam onako naivno. "Ah, što radi Janša?! Nije dobro, ne radi dobro za zemlju. Znate, i sada kada su bili izbori u SAD-u on je prvi čestitao Trumpu. To nije dobro za zemlju", kaže mi. Pravim se da o tome ne znam ništa i kažem: "Pa dobro, možda je to zbog Prve dame. Ipak je Slovenka." Ne prolazi. "Ne mislim da je to zbog toga. To znate jednostavno nije dobro za našu zemlju", ponavlja. Razgovor nastavljamo o Njemačkoj, ekonomiji, mjerama protiv korone. Ali i o bivšoj državi u kojoj smo nekad živjeli.

A onda simbolika: nakon dolaska na odredište dok vozač vadi moj kofer iz prtljažnika, prvo što ugledam je ime restorana: "Sarajevo, 1984." i znak tadašnjih Zimskih olimpijskih igara.

"Pogledajte", kažem mu ushićeno. "Kakav doček!" On se ljubazno smiješi i kaže: "Obratite pažnju na centar grada, na ovu cijelu pješačku zonu. Sve to je zasluga našeg gradonačelnika Zorana Jankovića. Znate, nije bitno odakle dolazite i kome pripade, bitno je kako radite", dodaje i pozdravlja se.

Korona, Prešeren i domovina

U hotelu prazno. Zbog mjera borbe protiv koronavirusa za mog boravka u hotelima u Sloveniji nije moguće boraviti turistički. Samo osobe koje poslovno putuju smiju prenoćiti i to uz pismenu potvrdu poslodavca kako je boravak isključivo u poslovne svrhe. Ručka i večere u hotelu nema, a nema ni izvan hotela: ugostiteljski objekti su zatvoreni. Recepcionar mi daje ceduljicu s adresama restorana koji dostavljaju hranu.

Dostavljači hrane na biciklima se tog dana najčešće i mogu vidjeti na ulicama Ljubljane. Podne je. Grad je tužno prazan. Dok prolazim Prešernovim trgom razmišljam o nekim prošlim vremenima: za mene je slovenski pjesnik France Prešern još uvijek i moj pjesnik, dio moje kulture, a Slovenija čas moja domovina, čas više ne. I blizu i daleko. Točnije: emotivno još uvijek moja domovina, racionalno, odnosno objektivno više ne.

Dok šetam gradom osjećam nostalgiju i za vremenima od prije više od 30 godina, ali i za vremenima od prije samo nekoliko mjeseci: kad su radili restorani i kad je čovjek normalno mogao otići na ručak s kolegama i još birati gdje je hrana najbolja. I jedno i drugo izgleda kao (davno) prošlo vrijeme.

Moji sugovornici u Sloveniji različito gledaju i na virus i na mjere protiv njega. No svi dijele jedno: zabrinutost. A teorije zavjere nisu naravno zaobišle ni Sloveniju: "Virus je umjetno napravljen, znate li to? Namjerno je napravljen i ubačen", kaže mi jedan sugovornik. Drugi mi kaže da virus ne postoji. Ja razmišljam, da li da odgovorim kako je upravo prije mog puta u Sloveniju od tog virusa "koji ne postoji" umro moj stric. Umiruje me ipak to da mi većina sugovornika kaže da ima mnogo ljudi koji paze i koji se zapravo boje virusa.

30 godina poslije

Jedna druga vrsta osjećaja se i nehotice budi u trenutku kad u jednoj od uličica u centru Ljubljane na prozoru umjesto zavjese ugledam obješenu zastavu SFRJ. Prošlo je skoro 30 godina od raspada zemlje u kojoj sam rođena, a makar jugonostalgije ima diljem bivše države, ipak sam iznenađena da zastavu vidim ovdje.

Dok govorim o svom iznenađenju zastavom, jedan Slovenac mi kaže (opet na mom "maternjem jeziku"): "A zašto ne?!" "Ima jugonostalgije", rekao je recepcionar u hotelu koji me prethodno, nakon što je vidio moje ime, kritizirao jer sam mu se obratila na engleskom. Jedna Slovenka (također na mom "maternjem jeziku") kaže: "To je dio naše zajedničke povijesti."

Dio naše zajedničke povijesti je i to da ja, kao netko tko je rođen u BiH, nikada nisam imala priliku u školi naučiti slovenski jezik (kao uostalom ni makedonski ili albanski). Zašto, pitam se sada kada je sve prošlo. Zašto ako smo već bili, kako su nam govorili, "zemlja jednakih naroda i narodnosti"?

Od uzornog đaka do podijeljenog društva

Zastava države koja više ne postoji je doduše u jednoj maloj, sporednoj, mračnoj uličici. Na svjetlu i glavnim mjestima su ipak izvješene, jedna pored druge, zastave Slovenije i EU-a. Slovenci su još uvijek ponosni što su bili na glasu kao uzorni đaci kada su primljeni u Uniju. Ali će u razgovoru priznati kako su zabrinuti za trenutno stanje i pravac u kojem ide Slovenija. "Naše društvo je podijeljeno", rekla mi je jedna moja sugovornica. "Ovdje se koriste laži, uvrede, Trumpova retorika, vrši se pritisak na medije", dodala je zabrinuto.

A zabrinutost s koronom samo još dodatno raste.

S oštrijih na još oštrije mjere

Navečer, kada je već pao mrak, grad je malo oživio. Ali samo na kratko. Jer uskoro će policijski sat. Nakon termina, žurim kupiti nešto za večeru i stići do hotela prije zabrane kretanja koja traje od 21 sat navečer do šest sati ujutro. Prolazim pored pizzerije očigledno prilagođene novim uvjetima: stolovi i stolice su uklonjeni, a pizzu, već odavno hladnu, je moguće kupiti i ponijeti sa sobom. "Upravo su javili na radiju kako se uvode nove, strože mjere. Od ponedjeljka nećemo raditi ni ovako", kaže mi konobar zabrinuto - na engleskom.

U Sloveniji je tog četvrtka (12.11.) objavljena informacija o do tada rekordnom broju umrlih u jednom danu – 41. Vlada je istog dana uvela nove, pooštrene mjere: sve osim trgovina hranom se zatvara, obustavlja se javni prijevoz, mijenjaju se uvjeti ulaska u zemlju, sva okupljanja osim članova istog domaćinstva se zabranjuju...

Znači li to da će Ljubljana izgledati još više pusta nego što izgleda danas, pitam se dok iz hotela promatram sablasno prazan centar grada: Počeo je policijski sat.

Petak 13.

Sutradan je petak 13. Dok čekam let za Frankfurt, na aerodromu želim samo jedno: popiti kavu. Ali nema kave. Sve je zatvoreno, osim jedne male trgovine i Duty free shopa. No tamo nema kave.

Polagano ispijanje kave dok se čeka let? Bilo nekad.

Potrajat će dok korona prođe. No Ljubljana će opet biti puna i opet ćemo šetati i birati dobru hranu u najboljem restoranu. Ali one zastave što visi u ljubljanskom mraku više nikada neće biti na svjetlu dana. Ona će zauvijek ostati "dio zajedničke povijesti". Ostala su sjećanja. I brojna pitanja među kojima je i ono: zašto ja baš nimalo ne znam slovenski?

No tu je nova realnost. U njoj me u Njemačkoj sad čeka samoizolacija jer se vraćam iz "rizične zone". Od početka studenog su na snazi nove mjere koje su pak, od kako sam se vratila pa do pisanja ovog teksta, još jednom pooštrene.

Mjere se u većini zemalja mijenjaju s pooštrenih na pooštrenije, a mi želimo sve manje: makar to bila kava na aerodromu.

Dok nostalgično posljednji put gledam na Ljubljanu, ne mogu se oduprijeti osjećaju kako me sve ovo skupa podsjeća na ono vrijeme od prije 30 godina i doba kad odjednom više ništa nije bilo isto. Ovaj put je sve samo globalno, piše Zorica Ilić za Deutsche Welle.