Ruski projektili opet su zaprijetili Ukrajini iz zraka, dok su novinari ulazili u objekt na zapadu zemlje gdje su smješteni ratni zarobljenici.
Stotine zarobljenih ruskih vojnika, vojnih obveznika i plaćenika zatočeni su u ovim zgradama, a takvih mjesta diljem Ukrajine ima pedesetak.
Tutnjava ukrajinske zračne obrane čuje se iz daljine, dok novinarsku ekipu BBC-ja vode u podrum gdje ih dočekuje prizor od desetak zatvorenika koji se ondje skrivaju od ruskog napada.
Razmjena zatvorenika postala je uobičajena u ovom ratu i za Kijev je važno da se ta praksa nastavi. Ukrajina kaže kako je ovaj mjesec u tim razmjenama osigurala oslobađanje 1.762 muškaraca i žena. Za te izuzetno osjetljive operacije ponekad su potrebni mjeseci dogovaranja.
Prema Ženevskoj konvenciji zatvorenike se ne smije pokazivati javnosti. Novinarima je bilo dopušteno pristupiti bilo kome, no morali su tražiti dopuštenje za razgovor. Stražari su čitavo vrijeme bili s njima pa zatvorenici vjerojatno i nisu govorili posve otvoreno.
Mnogi od njih skrivali su lica kako bi zaštitili svoj identitet.
Prošlog studenog, izvještaj UN-a o ljudskim pravima zabilježio je zlostavljanja s obje strane, a temeljio se na razgovorima sa zatvorenicima koji su opisali slučajeve mučenja i lošeg postupanja.
No ovdje stražari kao da se trude pokazati da zatvorenike tretiraju dobro.
Jedan ruski borac kaže kako je radio za plaćeničku grupu. U ovaj su ga objekt doveli tri dana ranije, nakon što je zarobljen u istočnom gradu Soledaru kojeg su prošli mjesec zauzele ruske snage.
Nekolicina zatvorenika prkosno je promatrala. Jedan od njih je rekao da je zarobljen u Luhanskoj oblasti 29. prosinca.
‘Nadam se da ću biti razmijenjen i da se neću morati vratiti u vojsku‘, kaže.
‘No što ako ne budete imali izbora?‘, pitaju ga.
Na trenutak je zastao, pa rekao: ‘Imam neke ideje. Mogao bih se vratiti tako da se dobrovoljno predam.‘
Većina ovih vojnika je ranjena. Neki imaju poveze na rukama ili nogama. Drugi se kreću šepajući.
Jedan je muškarac vrlo emotivno opisao kako je izgubio nogu u eksploziji granate.
Iz obližnje radionice je dopirao zvuk kompresorske bušilice. Zatvorenici sastavljaju namještaj za vrt. Svi rade pognutih glava.
Lokalna kompanija ima ugovor s ovim objektom, pa i zatvorenici mogu nešto zaraditi. Novac uglavnom troše na cigarete i slatkiše.
Većina ratnih zarobljenika prisiljena je raditi ovakve poslove, dok ruski časnici mogu birati.
U vrijeme ručka, zatvorenike se odvodi u privremenu kantinu na gornjem katu. Kroz prozor se vidi ukrajinska zastava koja vijori na hladnom vjetru.
Jedu brzo i u tišini. A onda, stol po stol, u savršeno koreografiranom trenutku, zajedno ustaju i uzvikuju na ukrajinskom: ‘Hvala za ručak!‘
Zatvorenici ovdje gledaju ukrajinsku televiziju, uključujući dokumentarce o ukrajinskoj povijesti i gradu Mariupolju na jugu zemlje koji je razoren do temelja tijekom ruske opsade i granatiranja koje je trajalo mjesecima.
Neki od ukrajinskih zarobljenika koji su branili Mariupolj, bili su dio posljednje razmjene.
Novinari pitaju jednog od zarobljenika razumije li što gleda.
‘Više-manje‘, odgovara. ‘Mislim da je poučno.‘ Nije bilo za očekivati da će reći bilo što negativno.
Prilično je vjerojatno da neki od Rusa u prostoriji nisu razumjeli program koji su morali gledati, a možda nisu ni željeli.
Zatvorenici imaju pravo na jedan telefonski poziv svaka dva tjedna. Njihovim obiteljima u Rusiji to je često prva prilika da saznaju da su im sinovi zarobljeni.
‘Gdje si? Pola grada sam pitala za tebe‘, čuje se kako jednog mladog zatvorenika pita njegova majka preko telefona.
‘Čekaj, mama. Zarobljen sam, ne mogu više reći.‘
‘S prokletim Ukrajincima?‘ kaže ona i brizne u plač.
‘Da, mama. Budi tiho‘, kaže joj dok stražar stoji pored njega. ‘Najvažnije je da sam živ i zdrav.‘
Neki su pozivi zatvorenika ostali bez odgovora, pa se nadaju da će imati više sreće u drogom pozivu ili u drugoj razmjeni zarobljenika.